Upravitelj župe Sveta Tri kralja u zagrebačkim Vrbanima III vlč. Danijel Hačko predvodio je poldanju misu. Uz njega je bio koncelebrant vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici i ministrant Luka Balaško. Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

„Kažu neki sveci da je njihov život bio obilježen životima drugih svetaca. Tako je bilo i sa sv. Ivanom od Križa. Rodio se 1542. u malom selu u blizini Avile. Obitelj je bila vrlo siromašna, jer je otac, podrijetlom iz plemićke obitelji iz Toleda, bio izbačen iz očinske kuće i razbaštinjen zato jer je oženio Catalinu, skromnu tkalju svile. Ivan je studirao tri godine humanističke znanosti, retoriku i klasične jezike. Po završetku naobrazbe, bio mu je jasan njegov poziv: opredijelio se za redovnički život, među mnogim redovima prisutnim u Medini, osjećao se pozvanim u Karmel. Godine 1567. zaređen je za svećenika i vratio se u Medinu del Campo gdje je proslavio svoju prvu misu okružen najbližima. Upravo se tu zbio prvi susret Ivana i Terezije od Isusa. Taj je susret bio presudan za oboje: Terezija mu je izložila svoj plan reforme Karmela također u muškom ogranku Reda i predložila Ivanu da se u to uključi ‘za veću slavu Božju’; mladi je svećenik bio oduševljen Terezijinim idejama, tako da je postao veliki podupiratelj toga projekta“, rekao je između ostalog vlč. Hačko i ocrtao u bitnim crtama Ivanov životni put, njegov nauk i duhovnost, s osvrtom na njegova djela, a osobito na „Uspon na goru Karmel“ i na „Tamnu noć“.

Tako je protumačio u čemu je prava mistika prema školi i svjedočenju sv. Ivana od Križa i prema spomenutim Ivanovim djelima. Ukratko: prava mistika osnovana je na temeljima križa, patnje i mučnog uspinjanja prema vrhuncima Božje gore, Horeba. „Uspon“ predstavlja duhovno putovanje i čišćenje duše, nužno za vrhunce kršćanskog savršenstva, kojega simbolizira vrh gore Karmela. To čišćenje emocija, kao i moći duše: pamćenja, razuma i volje, događa se uz pomoć triju teologalnih kreposti; vjere, nade i ljubavi. Čovjek se upušta, u suradnji s Bogom, na to duhovno putovanje, s ciljem da se duša oslobodi svake navezanosti koja joj je zapreka za sjedinjenje s Bogom u ljubavi, misli su Ivanove i propovjednikove.

A onda je, aktualizirajući sv. Ivana od Križa u današnjicu, rekao i ovo: „U ovo naše doba djela sv. Ivana od Križa moraju nam služiti kao putokaz, jer sa svih strana izranjavaju sumnjivi karizmatici, koji padaju u lažne zanose. Zatvarajući iskustvo Boga samo na osjećaj i zanos, a Bog je daleko više od toga početnog iskustva. Sveti Ivan od Križa pokazuje nam ne samo djelima nego i cijelim životom kako se ne može doći do sjedinjenja s Bogom bez totalnog poništenja, duboke poniznosti, strpljivoga nošenja križa, suobličenja s Kristom patnikom! Bez vlastite naše patnje, koja se pridružuje agoniji Boga – čovjeka, nema svetosti“, naglasio je između ostalog predvoditelj misnog slavlja i pozvao okupljene da svoj duhovni život ne grade na izvanrednim i neuobičajenim „darovima“ nego na „ goloj“ vjeri, nadi i ljubavi koje jedine mogu, najneposrednije, dovesti do sjedinjenja s Bogom.

Homiliju je završio Ivanovom Molitvom zaljubljene duše s porukom „da se zaljubimo u Boga, da sve napustimo zbog njega, da mu se posve predamo i da u njemu pronađemo svoj smisao i svrhu, svoje sve“.

Mr. Andrija Miličević, pomoćnik duhovnika zagrebačkih bogoslova, bio je predvoditelj večernje mise. Uz njega je bila ministrantica i čitačica Lea Balaško, a Oktet bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa iz Zagreba, pod dirigentskom palicom bogoslova Hrvoja Maltarića, animirao je misno slavlje. „Moram priznati kako me i ovogodišnje druženje s Ivanom od Križa izulo iz cipela. Jer od prvoga straha pred tim velikim mističarom, kako ga svi mi od milja volimo zvati, a što bi možda u prijevodu značilo i da nam je malo čak i odbojan… znači, od prvoga straha pred njim, nekako mi sve više postaje simpatičan. Znate li zašto? Jer je bio vrlo sličan nama. Da! Mi bismo ga vjerojatno prikazali ili kao crno obojani papir – kao tamnu noć – ili bismo ga prikazali na kompliciran način njegove skice uspona na goru ili pak na neki drugi komplicirani način. Međutim, sv. Ivan od Križa može i tebi i meni, običnim malim grešnim vjernicima, koji vjerojatno nećemo nikada imati nikakva mistična iskustva, nešto poručiti“, rekao je vlč. Miličević.

U nastavku propovijedi vlč. Miličević naveo je da sveti Ivan od Križa nije bio neki čudak, već čovjek sa svojim manama, slabostima, ali i jakim stranama. Također je spomenuo da je Ivan prolazio redoviti normalan život isprepleten raznim poteškoćama. Tu je bila bijeda njegove obitelji zbog prerane očeve smrti, rad uz studiranje, kasnije i sam predaje na sveučilištu, postaje veliki odgojitelj, duhovnik i ispovjednik, redovnik, karmelićanin i obnovitelj muške grane karmelskog Reda, zbog čega je puno pretrpio od svoje braće karmelićana i bio zatvoren u tamnicu, i usprkos svemu, ostao vedra duha i usmjeren na Gospodina. Ivan je bio jedno normalno ljudsko biće, koje doduše ima nešto posebno. A to je jedno duboko, proživljeno iskustvo Boga, Božje ljubavi i blizine, posebno u samici u samostanu u Toledu, gdje je živio u izuzetno teškim, neljudskim uvjetima.

„Kada si predočimo takvu situaciju, onda nam postaje malo jasnije i razlog nastajanja tako prekrasnih stihova njegove poezije, odnosno, postaje nam jasnije kako je došao do tako visokih visina i tako dubokih dubina u duhovnome življenju i promišljanju, gdje mu je Gospodin podario ponajviše sebe. I tek kada si to posvijestimo, možemo razumjeti Ivanovu želju da to svoje iskustvo ljepote Božje blizine omogući svakome od nas, pišući svoja prekrasna djela. Jer tko ne bi najveću radost koju je besplatno dobio želio podijeliti s drugima? Tko ne bi želio da svatko tko se okreće prema Gospodinu i živi s Gospodinom, da uistinu svatko ne dođe što jednostavnije do potpunog sjedinjenja s Gospodinom, do potpunog izgaranja u Božjoj ljubavi. Na poseban način zbog tog iskustva sv. Ivan od Križa malo po malo svakom čovjeku daje mogućnost kročiti tim putem. Nama se to doduše čini jako kompliciranim. Sasvim jednostavno sigurno nije. Međutim, nije nedostižno. On je toga svjestan i zato piše svoja djela. I na taj način uistinu postaje učiteljem duhovnoga života“, posvjedočio je propovjednik i zaključio da su spisi sv. Ivana od Križa očitovanje ljubavi kojom ga je Gospodin ljubio i Ivanova želja da ta ljubav koju je on sam doživio i iskusio bude dostupna svakome od nas danas, ovdje.

„A kada si sam, kada si oslobođen svake vrste navezanosti, kada ti niti osjetila više ne znače nešto previše, tada uistinu možeš krenuti na put do Onoga koji je zapravo temelj našega života. Kroz to siromaštvo osjetila, kada čovjekova osjetila ne idu za zadovoljavanjem vlastitih ostvarivanja, očekivanja i ugoda, čovjek se okreće na ono bitno. Na vlastitu nutrinu, u potrazi za onim istinskim ja, tražeći i osluškujući onaj istinski glas u nama, što je glas Božji“, rekao je vlč. Miličević i zaželio da Ivanov put svetosti „postane i naš put svetosti kako bismo i mi u našim životima uvijek više dopuštali da nas Gospodin još više ljubi i kako bi naš život što više bio odsjaj Kristove prisutnosti u nama, a tako onda i u svijetu“.

Nakon misu uslijedilo je prijateljsko druženje karmelićanki s vlč. Miličevićem i Oktetom bogoslova, u samostanskoj govornici, koji su sestre oduševili prigodnim koncertom.