Uz župnika don Dražena Dukića suslavili su kanonik Sustolnog makarskog kaptola don Stipe Jerković, neretvanski dekan don Davor Bilandžić, umirovljeni svećenik don Nedjeljko Kešina i nadbiskupov tajnik don Renato Pudar.

Na početku misnog slavlja brojne vjernike, svećenike, osobito nadbiskupa Križića pozdravio je vlč. Dukić, a potom i vjeroučiteljica Monika Ćopo.

„Možemo se zapitati, koliko je ovdje odsluženo misa, koliko se molitava podizalo nebu iz ove crkve iz dubine duša ljudi vjere koji su ovdje živjeli“, rekao je nadbiskup Križić, pozdravivši župnika i sve nazočne. „Trebamo se sjetiti i u misi preporučiti ljude koji su ovu crkvu gradili. Bili su to težaci, možda ljudi koji nisu imali ni svoju pristojnu kućicu, ali su uložili puno žrtava u izgradnji ovog Božjeg doma. Uključit ćemo ih u ovu misu i zahvaljivati Bogu za njih, za njihovu ljubav i vjeru, koju su prenijeli budućim generacijama. Stoga je ovo veliki trenutak zahvalnosti Bogu. Vjera se nije sačuvala tek tako, nego je imala i svoju cijenu, bilo je puno muka“, kazao je nadbiskup rekavši nazočne da se ne trebaju obeshrabriti što je župljana manje nego prije već treba zahvaljivati za sve vas koji živite u ovom tako lijepom kraju.

„Ova župska zajednica slavi danas 100 godina crkve, koja je izgrađena kao mjesto molitve, utjehe i snage. Međutim, središnja tema današnjih misnih čitanja je patnja“, kazao je nadbiskup u uvodu homilije te istaknuo brojne primjere patnje ljudi, koja je neizostavni poznanik svakog ljudskog života. „U prvom čitanju prorok Izaija govori o patnji pravednika s naglaskom da će pravednik zbog patnje duše svoje vidjeti svjetlost i nasititi se spoznajom. Prorok ovdje govori o patnji koja je spasenjska, milosna, koja čovjeku donosi puno svjetla i mnoga životna otkrića. U drugom čitanju pisac poslanice Hebrejima govori da je Isus naš supatnik u slabostima. Zato nas sveti pisac poziva da u našim patnjama prionemo uz Isusa jer ćemo tako sigurno naći pomoć u pravi čas“, protumačio je. Navodeći brojne primjere iz Evanđelja i patnje svih ljudi, naglasio je kako je patnja neizbježna u ljudskom životu.

„Svi znamo da ako čovjek želi biti dobar, pravedan, pošten, uslužan, to ne može bez muke i patnje. Ako želi nešto veliko postići u životu, ako čezne za uzvišenijim idealima, mora biti spreman i na određene žrtve i patnje. Božja poruka je da patnja ima smisao, ali je čovjek nesposoban u potpunosti shvatiti“, rekao je. Nadbiskup se prisjetio dugogodišnjeg paraliziranog čovjeka kojega je Isus ozdravio uz poruku da ne griješi više, naglasivši da neka patnja može biti i posljedica zla koje je netko činio u životu. Biblija to ističe od prve knjige Postanka, stalno naglašavajući da čovjek koji čini zlo – mora računati s tim da će jednom morati za to ispaštati, dodao je.

Isusova patnja, pokazala je kako patnja ne mora biti nikakva kazna, prokletstvo, nego naprotiv sredstvo spasenja. Iskustva govore kako patnja često puta donosi velike blagodati u ljudskom životu i omogućuje čovjeku istinsku preobrazbu. Velike promjene u životu tolikih ljudi, događale su se kroz patnju. Patnja ima moć pročistiti ljudske osjećaje, formirati i oplemeniti ljubav u čovjeku, doduše ne svaka patnja, nego samo ona koja se nosi dostojanstveno, istaknuo je. „Kada čovjek u svojoj patnji samo proklinje, patnja ga neće oplemeniti. Znamo kako su divne one osobe, koje su puno propatile, a nisu izgubile strpljivost i dobrotu srca“, kazao je nadbiskup.

„Svi poznajemo izreku – kako je nekada potrebno udariti glavom o zid, da bismo nešto u životu promijenili! To što smo udarili glavom o zid nije Božja kazna, nego njegova milost, jer nas Bog nije mogao drugačije vratiti na pravi put. Također, znamo iz iskustva, da najviše zavolimo ono što smo s mukom ostvarili. Ako se patnja dostojanstveno nosi, postaje istinska objava i otkriće uzvišenih stvarnosti. Nije se čuditi kako su mnogi ljudi doživjeli poseban susret s Bogom, baš kad su upali u patnju“, istaknuo je nadbiskup.

„Koliki su se u patnji i bolesti promijenili, postali vjernici, otkrili i upoznali Boga. Ni ovo nije lako razumjeti. Stoga se može ustvrditi – ako netko izgubi sposobnost ljubavi, neće znati nositi patnju“, istaknuo je mons. Križić te nastavio: ako se izgubi sposobnost za patnju, neće se nikada doživjeti istinska životna preobrazba. Braćo i sestre, čovjek u patnji ima potrebu blizine drugih, napose osoba koje voli, ima potrebu da svoju patnju nekome izrekne. I patnik Job izričito govori o toj svojoj čisto ljudskoj potrebi pa veli – o kad bi bilo koga da me sasluša. To nam samo govori kolika je milost posjetiti bolesnike, napose one koji su usamljeni. S druge strane, nije dobro o svojoj patnji ni previše govoriti, jer ju se može razvodniti, jer, pretjerano kukanje može doprinijeti manjem razumijevanju patnje, bilo kod samog patnika, bilo kod onih koji ga slušaju. Nije dovoljno samo govoriti o svojoj patnji, potrebno je u svojoj nutrini razgovarati sa svojom patnjom, tražiti u njoj neki Božji znak ili pouku. Patnja ima potrebu šutnje i meditacije da bi ju se moglo nositi i donekle razumjeti njezin misterij i poruku. Bez meditacije, patnja rađa prazninu, a praznina postaje izvor novih patnji, pojasnio je.

Na kraju homilije nadbiskup je pozvao vjernike na zahvalnost i molitvu za pradjedove koji su prije 100 godina počeli graditi crkvu sv. Ante uz puno ljubavi, truda i muke. Neka im dragi Bog bude vječna nagrada, zaključio je homiliju nadbiskup Križić.

Na kraju misnog slavlja, župnik Dukić zahvalio je svima koji su gradili i sagradili ovu crkvu, nije bilo lako, rekao je, ali uz Božju pomoć i trud kominskog čovjeka, napravljena je na slavu Božju. Temeljni kamen crkve sv. Ante blagoslovio je župnik Josip Grabovac 28. ožujaka 1909. g., a posvetio je na blagdan sv. Ante 1924. biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić.

Župnik je zahvalio nadbiskupu Križiću, svim nazočnim svećenicima kao i vlč. Damiru Bistriću iz Komina, župniku Bagalovića, koji je predslavio drugi dan trodnevne duhovne priprave. Zahvalio je i župnim pjevačima i pjevačicama i dječjem zboru koji su pjevali, Kominskoj glazbi, udruzi HKZ MI koji su cijeli tjedan podnijeli najveći teret oko organizacije slavlja i svima koji su na bilo koji način pripomogli, kao i na prilozima za obnovu kapelice Uzvišenja Svetog Križa na Galičaku. „Dragi Kominjani, budite ponosni na svoju crkvu, kako je zovete – bijela golubica, pa neka i ona bude ponosna na vas. Bog vas poživio i blagoslovio, dao vam zdravlja, i zagovor BDM i sv. Ante neka vas prate cijeloga vašega života“, poručio je vlč. Dukić.