Isus vas je pozvao da u okvirima ove župne zajednice nastavite njegovo poslanje i budete Crkva koja je poslana suosjećati, imati sažaljenja za sve koji su potrebni Božje riječi i donositi milosti koje Crkva dijeli više od 2000 godina i koje su sakramentalne naravi, rekao je nadbiskup u svojoj homiliji.

Govoreći o naslovnicima Župe – Svim Svetima – istaknuo je da nas oni pozivaju na nasljedovanje. Taj put svetosti, kao i u svakoj drugog župnoj zajednici i Crkvi općenito, građen je, ne na našoj snazi i sposobnosti, nego na onome što Bog po svojim milostima čini. Pozvani smo ugrađivati se u župnu zajednicu i davati svoj doprinos njezinom poslanju, poručio je propovjednik.

Parafrazirajući tekst prvog čitanja u kojemu Bog govori Izraelcima da ih je ‘nosio na orlovskim krilima’, kazao je da to Krist čini svojom milošću, po našoj uključenosti u Crkvu. Poslanje Crkve i konkretne župne zajednice jest Bogu staviti svakoga na Njegova krila. To je zajednica koja je blizu svima i nije udaljena od čovjeka. Župna zajednica zato postoji – da bi se Krist približio svakome i da bi se svakome mogla posredovati Božja milost. U tom smislu važna je uključenost svih u pastoral Župe jer svi su pozvani biti sveti i druge činiti svetima. Župna zajednica i Župa postoje kako bi ljudi znali da su pozvani na svetost i da bi pomogla svima da odgovore na taj poziv.

Govoreći o drugom naslovniku Župe, sv. Romualdu, izdvojio je dvije posebnosti koje su mu pomogle u ostvarenju tog poziva. S jedne strane to je povlačenje u pustinju, a s druge izlazak i upozorenje monaha na to kako trebaju živjeti i odgovoriti pozivu na svetost. Isto može učiniti i ova župna zajednica. Uči vas da ovdje u Crkvi, u zajedništvu s Gospodinom, u ‘povlačenju’ u crkvu crpite snagu za izlazak i svjedočenje braći i sestrama one ljubavi koju ste ovdje otkrili, koja vas je zahvatila i postala vaše poslanje, poručio je nadbiskup.

Poslanje dvanaestorice o kojima Isus govori, poslanje je i župne zajednice. Poslani smo jedni drugima, rekao je nadbiskup naglasivši kako je u tom kontekstu izuzetno važno prenositi vjeru budućim generacijama kao i brinuti se za uključenost svih njezinih članova.

Osvrćući se na evanđeoski ulomak, izdvojio je Isusove riječi, molitvu kojima započinje govor: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« To je poziv na molitvu i za nas same da osjetimo tu ‘pastirsku’ obvezu. Molitva nam pomaže razumjeti i prihvatiti Božje osjećaje jer mnogi i danas su izmučeni i ophrvani kao ‘ovce bez pastira’. U molitvi možemo osjećati potrebu župne zajednice i ljudi koji je čine. Kao projekt te povezanosti, nadbiskup je kao primjer naveo Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ koje se nalazi u sklopu kozalske crkve, ali i pred župljane postavio pitanje u kojoj mjeri su uključeni u taj projekt. Župna zajednica ustanovljena je jer smo poslani jedni drugima i trebamo se brinuti da Kristov navještaj kojega ste pozvani primiti, ali i navješćivati, bude unutar župne zajednice.

U nastavku je izdvojio darove koje ima svaka župa i kao prvi istaknuo izganjanje zloduha. „Župna zajednica dobiva tu snagu izgoniti zloduhe. To nisu uvijek, niti ih trebamo gledati tako, ona duhovna bića koja imaju utjecaja na naš život, ali jesu posljedice njihovog djelovanja. Mi u župnoj zajednici, kada živimo zajedništvo na pravi način, uspijevamo pobijediti njihove zamke. Okupljajući se na nedjeljnim slavljima odolijevamo prvoj zamci zloduha, a to je zamka nepovjerenja Bogu i njegove ljubavi prema nama. Iz toga crpimo snagu za druge zamke.“

Kao drugi dar izdvojio je ozdravljanje bolesnih pojasnivši da župna zajednica postoji da bi drugi mogli u njoj pronalaziti otvorena vrata i utjehu. Oni koji dolaze u župnu zajednicu, a bolesni su i imaju potrebe, a među njima su i vaši susjedi, oni mogu i trebaju biti preobraženi unutar ove župne zajednice i naših župnih zajednica u susretu s Isusom i evanđeljem. Ako se ne događa ta preobrazba i ako ljudi koji su došli k nama da bi čuli utjehu, ne mogu pronaći utjehu i snagu za hod naprijed, za tjedan koji je pred nama, ako traže mir, a ne nađu ga, što im možemo ponuditi? To je to ozdravljenje koje treba zahvatiti sve, osobito isključene, one na rubovima Župe, poručio je propovjednik. U tome smislu istaknuo je važnost pastorala bolesnih. Važno je obilaziti ih, biti blizu jedni drugima. Ne dopustiti nikome da se osjeti isključenim i zanemarenim, zaključio je nadbiskup.

Župna crkva na Kozali i cijeli kompleks kosturnice talijanskih vojnika i parka, nastao je u konkretnim povijesnim, društvenim i crkvenim okolnostima u Rijeci između dvaju svjetskih ratova, a oni su tada bili obilježeni sjećanjem na Prvi svjetski rat i razdoblje D’Annunzijeve okupacije. Tadašnja memorija nerijetko je bila pomiješana s nacionalizmom i militarizmom i važno je, kako je rekao crkveni povjesničar Marko Medved, da današnja kultura sjećanja, u društvenom i u crkvenom kontekstu bude pomirena i da ne bude zlopamćenje; da spomen uistinu bude utemeljen na bratstvu među europskim narodima, a ne isključivo na isticanju vlastitog identiteta i nacionalizmu; da budemo spremni na uključenje u spomen i u život župe drugog i drugačijeg; da sjećanje bude utemeljeno na mirotvorstvu, a ne na militarizmu i ratu.