Turci su, prema povijesnim podacima, 15. kolovoza 1571. s 20-ak brodova napali Korčulu. Knez i plemići su napustili grad, pa je obranu preuzeo arhiđakon Antun Rozanović. Malobrojna i snalažljiva obrana uspjela se oduprijeti turskom brodovlju, a obrani je pomogla snažna bura koja je zapuhala i natjerala napadače da odustanu od daljnjih napada. U korčulanskom vjerničkom puku živi istinska vjera u čudotvornu moć i majčinski zagovor Blažene Djevice Marije koja je svojim zagovorom očuvala Korčulu od osvajačkih osmanskih napada. Na te povijesne podatke sve okupljene na slavlju podsjetio je župnik don Frano Kuraja, a tih činjenica dotaknuo se i nadbiskup Uzinić u propovijedi.

Zadaća Crkve tijekom povijesti

„Iako naša katolička tradicija u ‚ženi odjevenoj suncem, s mjesecom pod nogama i vijencem od dvanaest zvijezda‘, prepoznaje Gospu, u proročanskom viđenju Knjige Otkrivenja je to slika Crkve kojoj je Gospa, kao njezin najizvrsniji član, model i zagovornica. Crkva, kao hodočasnički Božji narod na putu kroz povijest i vrijeme koji su obilježeni ‚porođajnim bolima i mukama rađanja‘, je kao i Gospa obdarena osobitom zadaćom da ‚porodi sina‘, odnosno da svim ljudima i narodima daruje i navijesti Isusa kao Krista i svoga Gospodina. Nije to laka zadaća. Suprotstavlja joj se ‚Zmaj velik, ognjen‘. Ali Knjiga Otkrivenja nam poručuje da je moguća, jer je na strani Crkve Bog koji joj pomaže“, protumačio je na početku propovijedi zadaću Crkve u povijesti mons. Uzinić.

Obrana grada Korčule uz zagovor Gospe od Otoka

U sliku borbe Zmaja protiv Crkve, kojoj Bog dolazi upomoć u njezinoj zadaći rađanja Isusa Krista, nadbiskup Uzinić je uklopio i „povijesnu stranicu ovoga grada koju danas obilježavamo“. Riječ je o 450. obljetnici obrane grada Korčule od Turaka, zapravo od gusara, razbojnika koji su željeli opljačkati ovaj grad i pobiti njegove stanovnike. „Za tu se obranu s pravom drži da je izvojevana uz Božju pomoć i zagovor Gospe od Otoka, čija je čudotvorna slika na izvanredan način ostala u gradu i na čiju se svetkovinu Uznesenja na nebo odvila bitka. U toj su bitci malobrojni branitelji ne samo dobili izvanrednu hrabrost i vještinu koju nisu imali, nego im je u pomoć pritekao i iznenadan sjeverni vjetar koji je rastjerao neprijateljsko brodovlje ispred gradskih zidina i tako omogućio ne samo pobjedu, nego i minimalne gubitke u ljudskim žrtvama“, kazao je propovjednik. Taj događaj, kao svojevrsnu uvertiru, povezao je s veličanstvenom pobjedom koja se nešto kasnije, također pod Gospinim zagovorom, dogodila kod Lepanta.

Bitka pojedinca sa samim sobom

Osim te „bitke sa Zmajem“, odnosno s turskim brodovljem i razbojnicima, u gradu Korčuli se vodila i jedna druga bitka, primijetio je mons. Uzinić i ustvrdio da je to „ona bitka koja je u pozadini svih drugih bitaka koje se na ovom svijetu vode“. Ona se, prije negoli su napali ovaj grad, odvila u srcima onih koji su ga pokušali opljačkati i osvojiti. To je bitka svakog pojedinca sa samim sobom, sa svojim strahovima, manama, sklonostima i željama, dodao je.

O toj borbi između dobra i zla u svakom čovjeku pisao je i jedan sudionik tog događaja, spomenuo je nadbiskup u propovijedi te je dodao da taj sudionik plastično opisuje one koji su u toj bitci poraženi, knezove, plemiće, muškarce, ali i one koji su u njoj, čak i kroz prethodne padove, uspjeli izvojevati pobjedu i omogućiti da se dogodi i ona izvanjska pobjeda kojoj su se rijetki nadali i koja se, logički gledano, uopće nije trebala dogoditi.

Pitajući se što čini razliku između jednih i drugih, onih u kojima pobjeđuje dobro i onih u kojima pobjeđuje zlo, nadbiskup je ustvrdio da razliku među njima čine njihova djela. Kazao je da se i jedni i drugi boje, sumnjaju, imaju želje, no razlika je u onomu što na kraju čine. „Djela su ta koja od malenih čine pobjednike, a od knezova i plemića poražene. Isto su tako djela ona koja od nas kršćana čine istinske Kristove učenike. Djela su plodovi prema kojima će nas prepoznati.“ O djelima, bez kojih je vjera mrtva, slikovito je govorio i pročitani evanđeoski ulomak na temelju kojeg je nadbiskup izdvojio tri mudre poruke.

Tri poruke: o dobrom stablu, dobrom čovjeku i kući na stijeni

Prva poruka je ona o dobrom i lošem stablu. Isus nas poziva da budemo dobro stablo, jer samo dobro stablo donosi dobre plodove, kazao je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije. Dobro stablo, koje u svoje vrijeme nosi svoj plod, kaže psalmist, zasađeno je pokraj voda tekućica, koje mu omogućuju život i cvat. „Za nas kršćane, izvor vode koji nam omogućuje da živimo i donosimo dobre plodove je Krist“, poručio je mons. Uzinić navodeći Isusove riječi Samarijanki: „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ „Da bismo, dakle, bili dobro stablo, potrebno je gajiti bliski, osobni odnos s Bogom i trajno se napajati na izvoru Božje riječi“, poručio je.

Druga pouka je pouka o dobrom i lošem čovjeku. Isus kaže da prvi iz srca iznosi dobro, a drugi zlo, kazao je nadbiskup. Nešto slično je govorilo Evanđelje otprije nekoliko nedjelja u kojemu je Isus jasno rekao da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne onečišćuje čovjeka, nego da ga onečišćuje što iz čovjeka izlazi. Iz današnjeg evanđeoskog ulomka je jasno da vrijedi i obrnuto, nastavio je mons. Uzinić, odnosno da se može reći da iznutra izlazi ne samo ono loše, nego i ono što je dobro. „Da bismo iznosili to dobro potrebno je imati dobru nutrinu, posjedovati dobro srce, odnosno posjedovati u svom srcu ‚dobro blago‘“, kazao je mons. Uzinić. Podsjetio je i da je potrebno raditi na higijeni vlastitoga srca, kao što se brinemo o čistoći vlastitoga tijela, u čemu, na prvom mjestu, pomažu ispit savjesti i sakrament svete ispovijedi.

Treća pouka je pouka o čovjeku koji gradi kuću na stijeni i čovjeku koji gradi kuću na tlu bez temelja. Uvodeći tu pouku Isus poručuje „da ga ne zovemo svojim Gospodinom ako ne želimo činiti ono što on zapovijeda“, ustvrdio je nadbiskup. Dodao je da samo ako njegovu riječ doista vršimo, ako ju živimo, ako prijeđemo s riječi na djela, nalik smo čovjeku koji gradi kuću koju poplava ne može uništiti.

Povezao je to s braniteljima Korčule prije 450. godina. „Upravo takva bila je i mala skupina stanovnika ovoga grada – kojega nam je lako prepoznati kao kuću na stijeni – predvođena nekolicinom hrabrih svećenika. Oni nisu samo govorili: ‚Gospodine, Gospodine!‘ Oni su svoju slobodu i dostojanstvo u teškom vremenu gradili na stijeni vjere koju su podržavali molitvom i pouzdanjem u Boga i u zagovor Blažene Djevice Marije. I istovremeno su sami činili ono što su mogli, trudeći se činiti ono što su držali da im Gospodin zapovijeda. Mi danas, dakako, gledamo drukčije. Ali neke stvari ostaju iste. Zato se dogodilo čudo. I ovaj je grad spašen. Nije ga mogla razoriti bujica zla koja ga je okružila, ali koja se uvukla i u srca velikog broja njegovih stanovnika i natjerala ih na bijeg.“

Odnos prema stanovnicima koji su pobjegli

Pri kraju propovijedi mons. Uzinić se osvrnuo i na one koji su pobjegli i nisu s ostalima branili Korčulu, te o postupku prema njima nakon pobjede. „Ima, naposljetku, jedan prekrasan detalj iz već spomenutog izvještaja o bitci koja se vodila pod Korčulom, koji se odnosi baš na stanovnike koji su pobjegli. To je poziv Arhiđakona koji je vodio obranu da ih se nakon pobjede prihvati u grad i da im se oprosti.“

„To može samo onaj tko je i sam svjestan da je i njemu potrebno oproštenje“, ustvrdio je nadbiskup Uzinić. Poručio je da je važno znati priznati svoje slabosti. „Samo onaj tko to čini može razumjeti slabosti drugih. I ne odbacivati ih nego im opraštati. I ljubiti ih, onako kako ih Bog ljubi.“ Kao pravog stručnjaka po tom pitanju naveo je sv. Pavla, iz čije poslanice se na misi čitalo drugo čitanje s porukom da je Isus Krist došao spasiti grešnike.

„Sv. Pavao kaže da je među njima prvi on. I da je pomilovan zato da Isus Krist na njemu pokaže svoju strpljivost i pruži primjer drugima“, naglasio je mons. Uzinić. „Kako bi lijepo bilo kad bi svatko od nas razumio da je baš on prvi, odnosno da je Bog njemu iskazao nezasluženu ljubav i milosrđe! Tad bi to mogao u svakom od nas postati izvor nove poplave, bujice, koja nije destruktivna i ne ruši, nego gradi. To bi bila poplava, bujica ljubavi, kojom smo od Boga ljubljeni u Isusu Kristu i kojom smo, onako kako je to činila Gospa koja je jedna od nas, poslani ljubiti jedni druge i sve ljude. Neka nas, kao i naše pretke ona, Gospe od Otoka, u tome zagovara, neka se dogodi to čudo, čudo ljubavi, koje je učinilo čudo i prije 450 godina, ali ga je sposobno činiti danas i u sva vremena“, primijetio je.

U svečanom ozračju proslave na misi i u procesiji je sudjelovao veliki broj vjernika. Koncelebrirali su korčulanski svećenici. Pjevanje je predvodio mješoviti župni zbor pod vodstvom s. Jane Dražić i Ivane Fabris. Misi su nazočile i gradonačelnica Grada Korčule te predsjednica Gradskog vijeća.

Nakon mise slijedila je svečana procesija oko grada s čudotvornom slikom Gospe od Otoka u kojoj su uz brojne vjernike sudjelovali i bratimi svih triju bratovština župe sv. Marka u svojim odorama noseći svečane torce u procesiji, kao i bratimi iz župa s otoka Korčule.

Nakon procesije mons. Uzinić je izmolio molitvu koja je sastavljena za tu prigodu a nalazi se i na poleđini spomen-sličicama s likom čudotvorne Gospe od Otoka, koje je župni ured tiskao za tu prigodu, te su vjernici mogli dobiti i ponijeti ih svojim domovima.

Korčulani su se za proslavu, u crkvenom dijelu programa, pripremali trodnevnicom koju je predvodio župnik iz Kaštel Novog don Darijo Čorić. Prvog dana trodnevnice, 8. rujna, u katedrali sv. Marka profesor Ivan Fabris održao je prigodno predavanje o opatu don Ivu Matijaci koji je organizirao veliku proslavu 400. obljetnice obrane Korčule od Turaka. Drugog dana trodnevnice, 9. rujna, upriličena je molitva za bolesne i nemoćne te blagoslov s Presvetim Sakramentom. A u nedjelju, 12. rujna, u katedrali je iza večernje mise održan Marijanski koncert. Značajnu 450. obljetnicu pobjede Korčulana nad Turcima Grad Korčula obilježava i brojnim drugim događanjima.