U propovijedi je vlč. Pranjić pozvao okupljene na promišljanje toga, u povijesti jedinstvenoga događaja, kada se vječni i svevišnji Bog ne libi zaogrnuti vremenitim, čovječjim tijelom. „No, zašto Bog to čini, zašto nam dolazi u susret? Zašto se Bog utjelovljuje? Zašto Veliki Bog postaje malenim?“, upitao je propovjednik.

„Bog želi biti naš suputnik i supatnik, želi biti moj i tvoj brat, prijatelj. Bog se danas želi utjeloviti u našem srcu, u našoj nutrini“, kazao je.

Vlč. Pranjić je nadalje razložio četiri tradicionalna odgovora na pitanje o razlozima Božjega utjelovljenja. Prvi razlog je uništenje grijeha, pomirenje ljudi s nebeskim Ocem. Drugi razlog je otkrivanje Božjeg lica ljudima. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi otkriva svojim stvorovima. Tek s Isusom upoznajemo srž Božjega bića. Veliki Bog postaje malenim da mi postanemo veliki. Treći razlog je u tome da čovječanstvo dobije uzor i primjer svetoga života. Da mognemo ljubiti kao što Bog ljubi, da mognemo opraštati kao što Bog oprašta. „Jer, ako netko nije iskusio što znači biti ljubljen, kako može ljubiti i ako netko nije iskusio oproštenje kako on sam može opraštati?“ Četvrti je razlog što Bog daje moć da postanemo djeca Božja. Bog nam želi biti oslonac, ne želi nas prepustiti sebi samima. Djeca smo Božja – stvoreni smo za nebo.

Vlč. Pranjić je propovijed zaključio riječima svetog Lava Velikog, pape: „Predragi, radujmo se, jer nam se rodio naš Spasitelj. I ne smijemo biti žalosni danas kada slavimo rođendan Života. Gospodin je uništio strah od smrti i obradovao nas obećanjem da će nam dati život vječni. I nek se nitko ne izvlači od ove radosti… Nek se raduje pravednik jer se približuje pobjedi. Nek se veseli i grješnik, jer je pozvan na oproštenje. Nek kliče od radosti i nekršteni jer je pozvan na život.“

Naposljetku, katedralni je župnik zahvalio svima onima koji su doprinijeli uređenju crkve, kao i župnom zboru koji je predvodio liturgijsko pjevanje.