Istina je prava novost.

Proslavljena “Dužijanca u Baji 2021.”

Udruga bunjevačkih Hrvata “Dužijanca”, s Državnom samoupravom Hrvata u Mađarskoj i gradom Bajom, organizirala je 14. i 15. kolovoza u Baji, najvećem gradu “bajskoga trokuta”, nekada naseljenoga brojnim hrvatskim življem a već više od 100 godina podijeljenoga državnom granicom, Dužijancu. 

Bogata duhovna i kulturna baština zahvale bunjevačkih Hrvata Bogu za plodove zemlje i kruh tako je po drugi puta izašla izvan granica Srbije, nakon ogromnoga uspjeha Dužijance u Zagrebu 2019. godine.

U subotu 14. kolovoza gosti iz Subotice s domaćinima, Hrvatima iz Baje i okolice, obišli su Bunjevačku kuću u Vancagi, nekadašnjem selu a danas predgrađu Baje. Oko stotinu sudionika došlo je tijekom tog prijepodneva u Baju donijeti dio svoje kulturne baštine, ponosa i ljepote bunjevačkih običaja vezanih za Dužijancu. Izložba “Bunjevačka nošnja i ris” otvorena je u predvečerje u Kulturnom centru bačkih Hrvata u Baji, a izložbu je otvorio i o njoj govorio direktor UBH “Dužijanca” Marinko Piuković. Izložbi su nazočili veleposlanik Republike Hrvatske u Budimpešti Mladen Andrlić, predstavnik Hrvata u Mađarskom parlamentu Jozo Solga, predsjednik Hrvatske državne samouprave Ivan Gugan, predsjednica Kulturnog centra Bačkih Hrvata Angéla Šokac Markovics, te predstavnici UBH “Dužijanca” i drugih hrvatskih institucija i udruga Hrvata iz Mađarske. 

U večernjim satima, u sklopu 4. festivala tamburaša u Baji održana je i folkorna i tamburaška večer, kojoj je prethodio prikaz pogodbe risara. Nakon risara zaigrali su i mladi folkloraši članovi HKPD “Matija Gubec” iz Tavankuta i HKC “Bunjevačko kolo” iz Subotice, a nastupili su i tamburaški sastavi iz Mađarske “Zabavna industrija”, “Sumartonski lepi dečki”, Orkestar Vizin i ansambl San iz Subotice. 

Euharistijsko slavlje u nedjelju 15. kolovoza u crkvi Sv. Antuna Padovanskoga u Baji predvodio je subotički biskup Slavko Večerin. U homiliji je podsjetio da Evanđelje svetkovine Velike Gospe donosi odlomak evanđelista Luke koji govori o susretu dviju žena, dviju majki, Marije i njezine rođakinje Elizabete. Događaj tog susreta postaje izvorom radosti: “Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi«, kaže Elizabeta. A Marija odgovara: »Veliča duša moja Gospodina”. Radost koju doživljavamo i nosimo je razlikovni znak koji očituje da smo rođeni za nebo, nastavio je biskup. Kršćanin je po svojem pozivu nositelj radosti. Papa Franjo bi rekao da kršćanin koji širi žalost i beznađe, ne živi kršćanski život. Ne radi se tu o radosti izraženoj jednostavno osmijehom, nego o radosti koja proizlazi iz duboke životne spoznaje i iskustva da smo od Boga bezuvjetno ljubljeni, jer je od koljena do koljena dobrota njegova nad onima što se njega boje, jer on raspršuje oholice umišljene, uzvisuje neznatne, a gladne napunja dobrima.

Nije riječ o radosti koja bi se mogla ubrizgati izvana ili o umjetno proizvedenom osjećaju, nego o radosti koja dolazi iznutra, iz duboko proživljenog stava da smo kao pojedinci i kao zajednica vjernika od Boga željeni i od Boga ljubljeni. Zabrinuti ljudi, uvijek pritisnuti nekom tugom, ljudi koji su u neprestanom strahu pred izazovima i krizama ne mogu mijenjati život nabolje. Njima se zato lako manipulira. Stoga nam je potrebno otkrivati dobro u nama i među nama i radovati se tom dobru. Potrebna nam je “marijanska radost” iz koje proizlazi hvalospjev Bogu, rekao je biskup. 

Upirući pogled u Mariju na nebo uznesenu i s pouzdanjem tražeći njezin zagovor, naš se život već sada ispunja nebeskom radošću, na koju nas usmjerava Marijin hvalospjev. Daleko je od toga da bi Marijin hvalospjev bio pohvala njoj samoj. Naprotiv, njezine riječi izriču pjesmu hvale Bogu jer velika joj djela učini Svesilni. Marija blagoslivlja Boga, što pogleda na neznatnost službenice svoje. Njezina je duša potpuno okrenuta Gospodinu kojega veliča zbog silnih djela što ih čini prema njoj, svojoj poniznoj službenici. Marija dobro zna: ako je Bog velik u našem životu i mi smo veliki. Ako je Bog malen u našem životu i mi smo maleni.

Bog uzvisuje neznatne. Biti ponizan znači čuvati svijest o primljenim darovima i umijećima koja treba razborito koristiti na dobro drugih, čitave zajednice, u međusobnom poštivanju, koje društvo ozdravlja iznutra i gradi prijateljstvo među nama, istaknuo je biskup Večerin. Gledati u nebo, razmatrajući Mariju u nebeskoj slavi, ne znači bježati od odgovornosti koje nosi naš ovozemni život, nego nam pruža novu životnu kvalitetu i orijentir. Vjera u raj i vječni život hrani nadu. Nijedna ljudska ponuda nije u stanju potpuno ispuniti očekivanja ljudskog srca, jer te težnje može ispuniti samo svemogući Bog koji je čovjeka stvorio i koji ga čeka u svojoj kući, u nebu. Iz te otajstvene stvarnosti Isus i Marija nas danas obuhvaćaju pogledom svoje ljubavi. Na kraju propovijedi biskup je pozvao da i mi u vrijeme sadašnjih kušnji, pritisnuti raznim nedaćama, molimo Boga da nam po zagovoru Presvete Bogorodice udijeli milost obraćenja, te mir duše i tijela.

Uslijedio je mimohod svih sudionika manifestacije “Dužijanca u Baji”, u kojem su sudjelovala i društva Hrvata iz Mađarske. Program je završen predajom kruha gradonačelnici Baje Klári Nyirati od strane bandaškog para Kristine Matković i Danijela Kujundžića.