Župnik župe Rođenja Isusova u zagrebačkoj Kajzerici Željko Nestić predvodio je prijepodnevno misno slavlje. Uz njega su bili koncelebranti don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Zvonko Martić, OCD, vlč. Krunoslav Kolar i đakon Hrvoje Maltarić, kao i čitači Ivona Kubala, Šimun i Marija Jurilj, te ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.

„Svake godine svetkovina sv. Ivana od Križa upada nam u vrijeme došašća koje nam pak od početka preko proroka govori bdijete, pripravite put Gospodinu, poravnite staze, izgladite, napravite mjesta, raščistite, a čini se da je to plan i program koji nam svojim životom i pisanom ostavštinom želi poručiti i sveti Ivan od Križa. Tako je u ovom duhovnom ozračju adventa priprema za dolazak Boga potpomognuta i današnjim svecem kojeg Karmel cijeloga svijeta časti kao svog duhovnog oca, a on to i jest“, rekao je vlč. Nestić u homiliji.

Orisao je u kratkim crtama biografiju Ivana od Križa, počevši od rođenja 1542. blizu Avile u Španjolskoj, preko njegovog života u Karmelu, te obnove Karmelskog Reda do njegovih duhovnih spisa, osobito „Tamne noći“ kao i „Uspon na goru Karmel“, pa sve do potpunog sjedinjenja s Bogom.

Naglasio je da je Bog onaj koji ima inicijativu u našem duhovnom životu, da On traži čovjeka za kojega mu je stalo da ga spasi i da nam Bog, po Ivanovoj nauci, pomaže duhovno čišćenje terena naše duše kako bi Bog došao izliječiti i spasiti čovjeka. Došašće nam upravo omogućuje to raščišćavanje terena i radosnog iščekivanja spasenja. O takvom stanju čovjeka razmišlja i piše papa Benedikt XVI.: „Bog ne tješi na način da iskorjenjuje svaku patnju i da mijenja svijet u sustav u kojem više neće biti potrebe za utjehom. To bi značilo oduzeti nam ljudskost, prestat ćemo biti ljudi i svijet će postati neljudski. (…) Bog nije dokinuo našu ljudskost, nego je i sam uzeo dioništvo u njoj. Ušao je u samoću razorene ljubavi kao Onaj koji s nama dijeli patnju, kao utjeha. Tako Bog spašava, otkupljuje“.

Potom je govorio o našoj zarobljenosti idejama, slavom, moći, egom, navikama, ovisnostima u kojima nam sv. Ivan od Križa pomaže kako ih se riješiti i primiti Božju milost. To je njegov znameniti put: ništa, ništa, ništa… da bi se čovjek ispraznio, raščistio nered u sebi i dao Bogu prostora u svojoj duši. Ivan nas tako vodi prema putu molitve i učitelj nam je duhovno-molitvenog života. Molitva je, kako uči sv. Ivan od Križa, naporan i zahtjevan put. Kod početnika molitva počinje oduševljeno, zanosno, uzbuđeno, a onda nastupa praznina, ništavilo, sve nestaje. Čovjek se pita „je li Bog tu?“ Onda se iscrpljuje do zadnjih snaga da Boga susretne, kojega kao da ga nema, i to je čišćenje osjećaja, tamne noći, priprema za jaču vjeru i milosti koje nam dragi Bog želi dati. I na kraju je vlč. Nestić poručio: „U silnoj ponudi savjeta, molitvenih prečaca, brzih i instant duhovnih rješenja – Crkva nam nudi sv. Ivana od Križa i njegove savjete. A Križ nije igra ni zabava, odmor ili uživanje. Križ je put žrtve, tj. ljubavi – i put do Ljubavi!“

Don Stjepan Bolkovac pozdravio je na početku misnog slavlja predvoditelja mise i sve okupljene, a na kraju mu je zahvalio, kao i svim koncelebrantima te čestitao sestrama svetkovinu njihovog duhovnog oca.

O. Zdravko Barić, SMM, monfortanac, predvodio je večernje misno slavlje, a uz njega je koncelebrirao don Stjepan Bolkovac, SDB. Misao vodilja homilije bila je: da bi čovjek istinski duhovno napredovao, potrebno je Boga tražiti. A za traženje Boga, važno je znati dvije istine, prema nauci sv. Ivana od Križa. To su: prvo „Bog se nikada ne udaljuje od duše, pa bila ona i u smrtnom grijehu.“ (DS 1, 8). Bog se nikada od tebe neće udaljiti. Iako ga ne osjećaš, iako ti je možda daleko, iako si u velikim problemima i poteškoćama, Bog se od tebe ne udaljuje. Drugo, kaže Ivan: „Valja znati da ako duša traži Boga još mnogo više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju,“ (ŽP 3, 28), rekao je o. Barić.

Istaknuo je da Boga treba tražiti putem njegove Riječi i, nadahnjujući se na kadinalu Sarahu, u tišini i skrovitosti svoga srca, jer je Bog skriven u duši koja je njegov stan i boravište. Još je naglasio „da nam u došašću Isus dolazi po našoj vjeri, sabranoj molitvi u našoj duši“. Ali dolazi jako mirno i tiho, nenametljivo, a ponekad i neprimjetljivo, zato što je on Bog tih, skriven, šutljiv, nevidljiv i zato ga trebamo tražiti. Jednom riječju: treba Isusa voljeti.

„Jer kad voliš Isusa, onda ćeš naći načina kako ga tražiti i kako mu se moliti srcem. Kad osoba voli Isusa onda pronađe načina, kad ima volje ima načina, a kad nema volje, onda nađemo stotine izgovora. To traženje i čežnju za živim Bogom, ovako je opisao Ivan od Križa u Duhovnom spjevu: ‘Ah, gdje se sakrih Mili (tko je taj Mili, Isus) pošto si ranio ovo moje srce, zašto ga ne liječiš? Kad si mi ga već oteo, što ga tako ostavljaš. Što ne uzmeš sa sobom ono što si oteo?’“, naglasio je propovjednik.

Isto tako spomenuo je duhovne rane o kojima govori sv. Ivan od Križa, zbog Božje udaljenosti nakon iskustva Božje ljubavi. Tu se rađa u duši žarka čežnja za Bogom i žeđ za Njime poput košute koja žeđa za izvor vodom. Homiliju je o. Zdravko zaključio porukom sv. Ivana od Križa: „U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Stoga budi jednostavan. Ne brzaj u molitvi. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da ga zazivaš i blagoslivljaš. On te ljubi. Uzljubi i ti njega. Uđi u svoje srce i hodaj u prisutnosti Zaručnika…“.

Prije misnih slavlja sestre su s vjernicima molile radosna i slavna otajstva krunice za nakane Crkve, hrvatskog naroda i za prestanak pandemije. Za svetkovinu sv. Ivana od Križa pripremale su se i devetnicom molitava, meditacija, a skladnim pjevanjem animirale su misna slavlja pod vodstvom s. Marije Bonite Kovačić, OCD.