Na početku propovijedi mons. Vidović podsjetio je na riječi sv. Franje Asiškoga kako propovijedati treba na sve načine, a ponekad i riječima. „Danas slavimo sv. Josipa kojega zovu šutljivi, tihi svetac jer u Svetom pismu sveti Josip ne govori. Njegove riječi nemamo zapisane, a opet je propovjednik, uzor i pokazatelj. On šutljivi jedan je od najvećih zaštitnika. Prije 150 godina proglašen je zaštitnikom sveopće Crkve, 333 godina je zaštitnik naše domovine Hrvatske, zaštitnik je mnogih država i još mnogobrojnijih gradova, župa, ustanova i samostana. Šutljivi svetac koji nam tako puno progovara“, kazao je generalni vikar.

Danas sveti Josip na poseban način progovara muževima, očevima, muškarcima u Crkvi i daje im primjer. Sveto pismo ne govori mnogo o Josipu, a današnje Evanđelje opisuje ga kroz pridjev pravedan. U tom je kontekstu naglasio da je pravednost cijenjena osobina, lijepa karakterna crta i poželjna vrlina.

„Obično kad razmišljamo o pravednosti očekujemo i cijenimo tuđu pravednost prema nama samima. Josip gaji drugu pravednost, ne zakonsku nego pravednost vjere. Vjerovao je i gajio nadu protiv svake nade. Ako bismo se oslanjali na zakonsku pravednost Josip je mogao drukčije postupati“, istaknuo je mons. Vidović te je dodao da Josip nije htio podvrgnuti Mariju sramoti kad mu je kao zaručnica nagovijestila da je trudna.

„Ona je bila njemu obećana, bili su zaručnici. Bilo je pravedno da je izvrgne sramoti i da je odbaci i nitko mu to od njegovih suvremenika, sugrađana ne bi zamjerio jer bi bio pravedan. Ali Josip ne traži pravednost za sebe nego u svojoj pravednosti brine o drugima“, rekao je propovjednik.

U nastavku propovijedi osvrnuo se na riječi pape Franje svećenicima iz Papinskoga beligijskog Zavoda u Rimu kojima im je stavio na srce tri karakteristike svetog Josipa koje bi bile poželjne svakom svećeniku, ali i svakom muškarcu. „Sveti Josip je znao prihvaćati, čuvati i sanjati. Sve te tri karakteristike želim svakome od nas. Danas je umjesto prihvaćanja puno jednostavnije odbaciti, od čuvanja lakše je osuditi, od sanjanja mnogo je lakše uništavati i gaziti tuđe snove. Danas je puno lakše biti nečovjek nego čovjek. Ali mi, zato, danas upiremo pogled u šutljivoga sveca koji propovijeda djelima, sveca koji je pravedan i od njega ištemo da uđe u našu situaciju i da nas pouči i učini njegovim nasljedovateljima.“

Pozvao je vjernike, a na poseban način muškarce, da poput Josipa čitaju i traže Božju volju u svom životu i da se toj volji u potpunosti predaju. „Pravednost vjere je staviti se u Božje ruke, ne očekivati pravednosti za sebe a biti pravedan prema drugima. Biti onaj koji prihvaća, čuva i sanja. Kako bi bilo lijepo da muževi i očevi takvi budu. Danas, u vremenu velikih izazova, Crkva treba muškarce poput sv. Josipa koji će u svijetu biti Božja produžena ruka, Božja pravednost koja ne osuđuje i ne odbacuje, nego koja tješi, okuplja i voli“, poručio je mons. Vidović.

Na kraju mise riječ zahvale uputio je župnik i omiški dekan don Božo Ćubelić.

Osim njega, misu je suslavio i don Mate Čulić, prvi župnik Župe svetog Josipa u Dugom Ratu u čijem je mandatu izgrađena župna crkva.

Zbog epidemioloških mjera izostala je uobičajena procesija kroz mjesto.

Samoj svetkovini, kao i svake godine, prethodila je velika devetnica i trodnevnica. Tijekom devet srijeda mise su predslavila trojica svećenika: don Mladen Parlov, fra Ante Vučković i don Tomislav Ćubelić.

Svake srijede liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti zbor župe pod ravnanjem Marka Vrkića Prije svake mise molila se krunica svetom Josipu, a vjernici su imali mogućnost pristupiti sakramentu ispovijedi. U trodnevnici su propovijedali prošlogodišnji mladomisnici: don Mirko Šakić i don Slavko Volarević. Na uočnicu svetkovine upriličeno je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.