Središnji dio proslave bilo je misno slavlje koje je porečki i pulski biskup Ivan Štironja predvodio u zajedništvu sa župnikom vlč. Željkom Zecom, fra Matom Kolakom te vlč. Dragom Petrovićem. U propovijedi je biskup podsjetio okupljene vjernike kako šterna na kojoj stoje nije samo mjesto gdje se nekada tažila fizička žeđ, već simbol mjesta gdje je mali Juraj, rastući uz roditelje, počeo tažiti svoju duhovnu žeđ za Bogom. Istaknuo je kako sjećanje na Dobrilu živi jer on nije bio ravnodušan pastir, već je razumio patnju hrvatskog čovjeka u Istri koji se u 19. stoljeću borio sa siromaštvom, neznanjem i nepravdom.

Biskup se prisjetio povijesnih trenutaka iz prosinca prošle godine, kada je na tršćanskom groblju sv. Ane obavljena ekshumacija. Naglasio je važnost datuma 16. prosinca 2025., kada se Dobrila simbolično „vratio kući“ u svoju rodnu Istru, te 17. siječnja ove godine, kada su njegovi ostaci svečano položeni u biskupsku grobnicu porečke katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. Pozvao je sve prisutne da hodočaste na njegov grob u Eufrazijevu baziliku kao znak trajne zahvalnosti. Promišljajući o životnom putu biskupa Dobrile, propovjednik je govorio o slici bosonogog dječaka koji je na istoj zemlji vježbao noge za daleka putovanja koja će ga odvesti do Pazina, Karlovca, Gorice, Beča i Trsta. Opisa je i rastanka mladog Jurja i njegova oca na Trsatu, gdje ga je otac povjerio Majci Božjoj prije nego što su se, uz suze, razdvojili – otac natrag u Istru, a sin put Karlovca na školovanje.

Biskup Štironja je naglasio da je Dobrila kroz cijeli život, unatoč visokim akademskim titulama i službama poput doktorata u bečkom zavodu „Augustineum“, zadržao svoj identitet, poručivši kako identitet nije roba za prodaju, već vrijednost koja se ljubomorno čuva. Povezujući Dobrilin lik s evanđeoskim tekstom o umnažanju kruhova, biskup je istaknuo kako Dobrila nije čekao „savršene uvjete“ ni „dovoljno sredstava“ da bi pomogao svom narodu, već je uložio ono malo što je imao – svoje znanje, ljubav i trud – i od toga je Bog učinio čudo prosvjetljenja istarskih Hrvata. Njegovo geslo „Ruke Istri, srce Bogu“ ostaje trajni poziv svima da ne okreću glavu od potrebitih i da ne budu zarobljeni logikom manjka, već logikom darivanja.

Nakon misnog slavlja, održan je kulturno-umjetnički program. Mirjana Ferenčić je interpretirala pjesmu „Torna nan se pastir“. U stručnom dijelu programa, prof. dr. Alida Perkov iznijela je povijesne podatke koji povezuju biskupa Dobrilu s južnom Istrom, istaknuvši njegove zasluge za gradnju crkve u Ližnjanu. Dr. Perkov je pritom skrenula pažnju javnosti na sudbinu drevnog ližnjanskog zvona, povijesnog artefakta koji se trenutno nalazi u New Yorku, podsjećajući na širinu Dobrilina utjecaja i potrebu očuvanja baštine. Središnje predavanje održao je Josip Šiklić, prof., predsjednik Katedre Čakavskog sabora za povijest Istre i glavni tajnik Čakavskog sabora Žminj. Šiklić je prikazao Dobrilin život kao put knjige, škole i riječi, naglašavajući da se biskup nije služio sukobima, već prosvjetom. Istaknuo je važnost molitvenika „Otče, budi volja tvoja“ iz 1854., koji je bio mnogo više od vjerskog priručnika; bila je to knjiga koja je generacije Istrana naučila čitati na materinskom jeziku.

Šiklić je podsjetio na Dobrilinu ulogu u pokretanju lista „Naša sloga“ te njegovu borbu u Istarskom saboru i Carevinskom vijeću za pravo na jezik i dostojanstvo. Zaključio je tvrdnjom da je povratak Dobrilinih ostataka u siječnju ove godine čin kojim se simbolično zatvara jedan povijesni krug, ali i postavlja pitanje svima jesu li danas, kao njegovi nasljednici, spremni ulagati u obrazovanje, identitet i zajedničko dobro onako kako je to činio on.