Skup je održan pod naslovom „Propter Christum usque ad mortem – Za Krista sve do smrti“, što je bilo biskupsko geslo biskupa Pušića.

U organizacijskom odboru bili su hvarski biskup Ranko Vidović, generalni vikar Stanko Jerčić, hvarski dekan Toni Plenković, viški dekan Milan Šarić, biskupijski kancelar Ivan Jurin te dr. sc. Mladen Domazet, dr. sc. Marija Zaninović Rumora, dr. sc. Mateo Bratanić i prof. Joško Bracanović.

Organizatori su poručili da je cilj znanstvenog simpozija s različitih aspekata rasvijetliti život i djelovanje biskupa Pušića koji je ostavio vidljivi trag u svome vremenu. Tako se žele odužiti uspomeni vrijednog pastira, o kojemu je do sada vrlo malo pisano u znanstvenoj literaturi.

Nakon pozdravnih govora generalnog vikara Jerčića, viškog župnika i dekana Šarića te gradonačelnika Visa Ive Radice, pod vodstvom prof. Domazeta održano je sedam izlaganja.

Prvo je održao hvarski profesor Joško Bracanović pod naslobom „Životni vijek i biskupski lik nadbiskupa Mihe Pušića“. „Upravljanje Mihe Pušića Hvarskom biskupijom odvijalo se u burnim vremenima dvadesetog stoljeća. Rođen je u tada najvećem mjestu Hvarske biskupije, Visu, 25. kolovoza 1880. u obitelji Ivana Pušića i Erminije rođene Kargotić. Osnovno školovanje prošao je u rodnom mjestu, a gimnaziju je završio u Splitu. Teologiju je diplomirao na zadarskoj bogosloviji.

Za svećenika je zaređen u Visu 27. srpnja 1903. godine. Prva služba bila mu je župskog pomoćnika Luki Pappafavi, župniku Supetra. U Supetru se zadržao sve do imenovanja biskupom, od 1912. kao župnik. Na hvarskoj biskupskoj stolici opet je naslijedio svog bivšeg župnika Pappafavu. Biskupom ga je imenovao papa Pio XI. 21. lipnja 1926., a posvetio ga je u hvarskoj katedrali 21. rujna 1926. splitski biskup Kvirin Bonefačić.

Biskup je postao u vrijeme kada je prvotno oduševljenje Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca splasnulo, u vrijeme agrarne reforme i otpada dijelova dviju župa – Visa i Bogomolja – od rimokatoličke vjere. Unatoč poteškoćama, biskup Pušić nastojao je revno oko organizacije društava Katoličke akcije u biskupiji, organizirao je euharistijske kongrese i predvodio Liturgijski pokret u Hrvata.

Tijekom Drugog svjetskog rata brinuo se je za stanovništvo svoje biskupije, posredujući kod raznih vlasti za oslobođenje zarobljenika i zatvorenika, osobito partizana, i za opskrbu hranom bračkih i hvarskih mjesta stradalih u fašističkom spaljivanju.

Pohvale i zahvale koje je u vrijeme rata dobivao od Narodnooslobodilačkog pokreta, nakon rata zamijenio je progon. To je izazvao njegov čvrsti stav u obrani prava Katoličke Crkve i osobito suprotstavljanje staleškim udruženjima katoličkih svećenika.

Od 1948. do 1950. papa Pio XII. povjerio mu je osjetljivu dužnost administratora Zadarske nadbiskupije. Zbog uspješnog obavljanja te zadaće nagrađen je osobnom titulom nadbiskupa. Zbog starosti, dobio je 1955. pomoćnog biskupa Andra Štambuka, no on je umro nedugo nakon biskupskog posvećenja. Od 1956. u upravljanju biskupijom mu kao generalni vikar pomaže pomoćni biskup Celestin Bezmalinović. On je 1968. postao ordinarij, a 1970. na Pušićev zahtjev i hvarski biskup.

Posljednjih deset godina života nadbiskup Pušić proveo je uglavnom u svojoj sobi, ali uvijek budno prateći stanje i vijesti iz svoje biskupije. Umro je u Biskupskom dvoru u Hvaru 9. svibnja 1972., ostavši uvijek vjeran svom biskupskom geslu Propter Christum usque ad mortem (Za Krista sve do smrti)“, istaknuo je prof. Bracanović.

Drugo izlaganje „Teološko-liturgijski doprinos nadbiskupa Pušića liturgijskoj obnovi u Hrvatskoj“ održao je Ivan Marić s postdiplomskih studija u Rimu.

„Liturgijski pokret, koji je svoj početak imao u prvim godinama 20. stoljeća, kao vidljivi znak koji potvrđuje istinu da je liturgija semperreformanda, proširio se vrlo brzo i na naše krajeve u kojima je također prepoznata potreba za obnovom na području liturgije. Među promicateljima liturgijske obnove jedno od najutjecajnijih mjesta svakako zauzima hvarski biskup Miho Pušić koji je na neki način predstavljao glas cijelog tadašnjeg episkopata dajući tako hijerarhijsku potvrdu tijeku liturgijske obnove i njezinim idejama.

Ovaj rad donosi pregled Pušićeva doprinosa liturgijskoj obnovi u Hrvatskoj. Dio rada prikazuje kronološki tijek njegova djelovanja, posebno kad je riječ o organizacijskoj ulozi u različitim odborima i pripravi liturgijskih kongresa i sastanaka. S druge strane, veći dio rada donosi njegovu teološko-liturgijsku i teološko-pastoralnu misao kroz analizu njegovih pastoralnih pisama, predavanja i članaka objavljenih na različitim mjestima.

Teološkom temelju liturgijske obnove, koji je vrlo jasno izražen, biskup Pušić redovito nadodaje i njezin pastoralni vid da bi se što uspješnije realizirao jedan od glavnih ciljeva reforme – aktivno sudjelovanje vjernika. Njegova misao i ideje, argumentirana rasprava s protivnicima liturgijske obnove, a posebno isticanje važnosti svete mise, otvaraju nam mogućnost boljeg razumijevanja i kontekstualizacije liturgijske obnove ne samo na području Hvarske biskupije nego i u ostalim našim krajevima“, poručio je postdiplomant Marić.

Treće izlaganje „Pastirske poslanice biskupa Mihe Pušića“ održao je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu Hrvoje Relja.

„U izlaganju pod gornjim naslovom analizirani su sadržaj i temeljne poruke pastirskih poslanica/pisma biskupa Mihe Pušića koje je on napisao i objavio u razdoblju od 1926. do 1941. Istaknuti su njihovi bitni naglasci i temeljne misli vodilje. Na temelju istih nastojalo se uočiti izazove vremena i poteškoće s kojima se suočavao ovaj marljivi i odgovorni crkveni pastir. S time u vezi na poseban način obrađeni su oni izazovi koji su se specifično ticali života na području Hvarsko-bračko-viške biskupije“, rekao je prof. Relja.

Četvrto izlaganje „Pokret za prijelaz s rimokatoličke na pravoslavnu vjeru u župi Vis u doba biskupovanja mons. Mihovila Pušića: o pojavi, razvoju i gašenju jednog lokalnog fenomena u Hvarskoj biskupiji“, održao je Goran Pavao Mladineo.

„Biskupska služba mons. Mihovila Pušića (1926. – 1970.) vremenski je gotovo u potpunosti koincidirala s razdobljem djelovanja pokreta prijelaznika s rimokatoličke na pravoslavnu vjeru u gradiću Visu, od njegovog nastanka sredinom 1920-ih godina pa sve do njegovog simboličnog kraja označenog rušenjem viške pravoslavne crkve od strane komunističkih vlasti 1964. godine.

Do samog čina prijelaza velike skupine Višana na pravoslavlje došlo je u razdoblju sedisvakancije Hvarske biskupije (1925. – 1926.) između smrti biskupa Papafave i imenovanja biskupa Pušića, te je on već pri svojem stupanju na dužnost zatekao kaotično i složeno vjersko stanje u viškoj župi s kojim se morao nositi. S obzirom da su viški prijelaznici u svome djelovanju imali materijalnu i moralnu potporu tadašnjih i lokalnih i državnih vlasti Kraljevine Jugoslavije, za to je trebalo mnogo diplomatskog takta i opreza. Osjetljivost situacije dodatno je pojačavala činjenica da je bila riječ baš o biskupovoj rodnoj župi. No, mons. Pušić i Hvarska biskupija kao institucija su u prvom dijelu njegovog biskupovanja uspjeli ostvariti svoje osnovne ciljeve: očuvati jezgru viške rimokatoličke župe od daljnjeg osipanja te zaustaviti širenje pravoslavnog pokreta na ostale viške župe i ostale otoke u sklopu biskupije.

U radu se opisuje razdoblje najintenzivnije aktivnosti viškog pravoslavnog pokreta od njegovih početaka sredinom 1920-ih do sredine 1930-ih, kada su vjerski prijelazi u Visu već praktički posve prestali. Paralelno se obrađuje i djelovanje viške katoličke župe i nadležne Hvarske biskupije na očuvanju svog narušenog jedinstva u istom razdoblju.

Sa slabljenjem kraljevske diktature i jačanjem HSS-a koji 1936. godine preuzima lokalnu vlast i u Visu, dolazi do slabljenja i viškog pravoslavnog pokreta, koji će do vremena uspostave Banovine Hrvatske već izgubiti najveći dio svog društvenog i političkog utjecaja. Izbijanjem Drugog svjetskog rata došlo je do njegove daljnje marginalizacije unutar lokalne zajednice, a na koncu i do potpunog nestanka; bilo prelaskom njegovih pripadnika u Komunističku partiju, bilo povratkom na rimokatoličku vjeru, bilo stradanjem u ratu, bilo poratnim iseljenjem s otoka. Stoga je nedugo po završetku rata, 1947. godine, Srpska pravoslavna Crkva i formalno ukinula svoju parohiju u Visu, jedinu koju je imala na čitavom području Hvarske biskupije.

Međutim, posljedice podjela i sukoba (i to vrlo često na osobnoj razini) do kojih je dolazilo među Višanima radi promjene vjere dijela mještana osjećati će se u Visu još dugi niz godina nakon toga, ne dopuštajući da jedna kontroverzna i prilično turbulentna epizoda u crkvenoj i svjetovnoj povijesti otoka i biskupije prebrzo postane samo zanimljiva crtica iz prošlosti“, pojasnio je prof. Mladineo.

Josip Vrandečić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu u izlaganju „Vizitacija otoka Brača biskupa Pušića iz 1928. godine“ analizirao je navedeno vizitacijsko izvješće. Dao je pregled vjerskih prilika po pojedinim mjestima, ceremonija posjeta te stanja crkvenih objekata i crkovinarstva. U izlaganju je problematizirana historiografska vrijednost vizitacija s obzirom na stvarne duhovne, političke i socijalne prilike.

Profesor na Sveučilištu u Zadru dr. Mateo Bratanić održao je izlaganje „Biskup Miho Pušić kao apostolski administrator Zadarske nadbiskupije (1948. – 1951.)“.

„U teškim poslijeratnim godinama kada se nad Crkvu u Hrvata nadvio težak oblak totalitarističkog komunističkog režima u socijalističkoj Jugoslaviji, hvarski biskup Miho Pušić je od pape Pija XII. imenovan za apostolskog upravitelja Zadarske nadbiskupije. S obzirom na složene okolnosti u kojima se našao grad Zadar, a time i ponovno objedinjena Zadarska nadbiskupija, radi ulaska u sastav nove jugoslavenske države i delikatnu situaciju nakon odreknuća zadarskog nadbiskupa Petra Dujma Munzanija 1947. kao talijanskog optanta, upravu nad Zadarskom nadbiskupijom preuzima hvarski biskup Miho Pušić na Veliku Gospu 1948. kao imenovani apostolski upravitelj. Nešto ranije imenovani generalni vikar Mate Garković je odrađivao većinu administrativnog posla unutar nadbiskupije.

Papa Pio XII. imenovao je 29. prosinca 1949. biskupa Pušića nadbiskupom „ad personam“. Time je mons. Pušić dobio najveću popudbinu po završetku službe u Zadarskoj nadbiskupiji. Ona je stvarno i završila na svetkovinu sv. Stošije 15. siječnja 1951. kada se Pušić oprašta od zadarskog klera i vjernika predajući svoju službu novom apostolskom upravitelju, dotadašnjem generalnom vikaru Mati Garkoviću. Zahvaljujući imenovanju za nadbiskupa, Pušić se do kraja života potpisivao biskup-nadbiskup Miho Pušić.

U ovom izlaganju prikazano je djelovanje Mihe Pušića kao apostolskog upravitelja Zadarske nadbiskupije u izrazio teškim okolnostima kada su komunističke vlasti sužavale prostor crkvenog djelovanja, provodile represiju i ograničavale pravo na javno ispovijedanje vjere. U takvim okolnostima Miho Pušić uz svestranu pomoć generalnog vikara Mate Garkovića služi zadarskoj mjesnoj crkvi koja se s patnjom pokušava osoviti na noge unutar novih političkih i crkvenih okolnosti“, kazao je prof. Bratanić.

Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca te beatifikaciju kardinala Franje Kuharića i biskupa Josipa Langa, mons. Juraj Batelja održao je izlaganje „Euharistijski kongresi u vrijeme nadbiskupa Pušića“, koje je objavio u knjizi „Biskup Miho Pušić i euharistijski kongresi u Hvarskoj biskupiji“, a „pozdravno slovo“ napisao je hvarski biskup Ranko Vidović.

„Mons. Miho Pušić, hvarski biskup (1926. – 1970.), živio je u vremenu snažnih političkih i društvenih promjena. Hrabro se suočio s nasrtajima velikosrpske, fašističke i komunističke diktature koje su u svojim programima osvajanja vlasti i održanja na vlasti nastojale iskorijeniti nacionalnu i katoličku tradiciju u hrvatskom narodu. Stoga je odvažno naviještao i branio katoličku vjeru koja je u hrvatskom narodu stvorila duhovnu baštinu koja je dio njegova identiteta. Osobito je to vidljivo u proslavama sedam dekanatskih i jednog biskupijskog euharistijskog kongresa. Ta su slavlja bila svečana, javna i skupna manifestacija nepokolebive ljubavi, odanosti i privrženosti božanskom Spasitelju i njegovom svetom nauku.

U tim slavljima mons. Pušić govorio je s oduševljenjem, navješćujući i svjedočeći vjeru u Krista nazočnog u Euharistiji. Poticao je svećenike da se učlane u Društvo svećenika klanjatelja, djecu da postanu članovi Malih pomoćnika Isusovih, mlade da postanu članovi Katoličke akcije, odrasli vjernici da se upišu u Bratovštine Presvetog Oltarskog Sakramenta, Bratovštine Presvetog Srca Isusova te da se pretplate na katolički tisak i čitaju ga.

Njegovo bi se oduševljenje prelilo na okupljeni Božji narod koji je strpljivo slušao te pljeskom odobravao njegove riječi. Oduševljenje Božjeg naroda pretočilo se u odluke koje su na završetku javnih zborovanja i kongresa bile pročitane, izglasane i prihvaćene radi poboljšanja osobnog, obiteljskog i javnog života.

Sve je to imalo pripomoći da se proslavlja Bog i spašavaju duše. Na tragu svekolike obnove u Kristu (Omnia restaurare in Christo) kojoj je težila Crkva u prvim desetljećima 20. stoljeća, mons. Pušić bio je predvodnik euharistijske evangelizacije koja je u Božjem narodu jačala vjeru i ljubav prema Kristu Spasitelju prisutnom u sakramentu Euharistije.

Nakon izlaganja uslijedila je rasprava u kojoj je spomenuto kako je biskup Pušić u Drugom svjetskom ratu od sigurne smrti spasio 40 Višana. Najviše interesa izazvala je tema o prelasku nekih Višana na pravoslavlje.

Popodne su sudionici skupa pohodili Gospino svetište u Velom Selu iz 14. stoljeća.

Navečer je u župnoj crkvi Gospe od Spilice u Visu župnik Milan Šarić predslavio misu i predmolio molitvu za pokojnog biskupa Pušića. Suslavila su 16 svećenika. Pjevao je viški župni zbor pod ravnanjem i uz harmonijsku pratnju s. Anastazije Juretić.

Skup će se odvijati tijekom dva dana. Nakon otvaranja u nadbiskupovom rodnom Visu na njegov imendan, u subotu 30. rujna, na blagdan zaštitnika Dalmacije sv. Jeronima, u Hvaru sudionici će se priključiti programu uz svetkovinu biskupijskog zaštitnika sv. Stjepana i Dan grada Hvara, 2. listopada.

Organizacijski odbor objavio je „knjigu sažetka“ svih 14 izlaganja pod naslovom „ Propter opus Christi usque ad mortem“.