Uvodnim pozdravom okupljenima se obratio župnik i pulski dekan preč. Milan Mužina, koji je pojasnio kako će relikvijar biti smješten u prigodnu nišu koja bi trebala uskoro biti zgotovljena.
„Svetkovina apostolskih prvaka, sv. Petra i Pavla, ujedinila nas je danas molitveno s cijelom Katoličkom Crkvom da molimo za rimskog pastira – Papu i sve pastire, nasljednike sv. Apostola“, rekao je vlč. Jakovljević u prigodnoj homiliji. „O ovoj svetkovini mi u našem gradu i ovoj crkvi izlažemo na trajno štovanje relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Čašćenje relikvija ne vraća nas u vrijeme svečeva života nego nas unosi u svečevu sadašnjost, vječnost – zajedništvo sa svetima. Relikvija u sebi čuva, sadrži, trag svetosti u Crkvi, onu čežnju za Bogom i kad čovjek dotakne Boga oživljuje. Mi smo danas u ovoj župnoj crkvi izlažemo „trag svetosti“ u liku bl. Miroslava.“

„Onu vjeru koju su ispovjedili sv. Petar i Pavao, tu istu vjeru ispovjedio je naš bl. Miroslav. Ulazna misa bdjenja glasi: ‚Petar apostol i Pavao učitelj naroda naučiše nas zakonu tvome, Gospodine.‘ Naš bl. Miroslav bio je učitelj Kristova nauka koji nam predadoše sveti biblijski pisci te čuvar crkvenog zajedništva s nasljednikom sv. Petra. Slijedio je sv. Pavla u kršćanskom nauku i sv. Petra u crkvenom zajedništvu. Nije se odrekao kršćanskog nauka i crkvenog zajedništva pod prijetnjama ideologija 20. stoljeća. Nije se bojao podnijeti mučeništvo zbog vjere i vjernosti Papi. U svojim propovijedima u Baderni tumačio je i pozivao svoje župljane na jedinstvo s rimskim biskupom – papom. Po uzoru na bl. Alojzija Stepinca.“

„Kroz slavlje svetkovine sv. Petra i Pavla pozvani smo malo se zagledati u Božju pedagogiju, nastavio je propovjednik. Oba ova apostola nisu se baš uvijek iskazala u vjernosti Kristu. Sv. Petar je zatajio Isusa, a sv. Pavao zbog Isusova nauka progonio i osuđivao kršćane. Isus ih ne odbacuje zbog njihove izdaje, zbog njihove ideologije i progona njegovih učenika. Isus svoje ‚izdajice, progonitelje‘ izabire za svoje učenike, štoviše stavlja ih na čelo zajednice. To je poruka i nama danas, da ‚svoje progonitelje i izdajice‘ nastojimo dovesti na put spasenja. Isus ne osuđuje, ne odbacuje Petra zbog izdaje, zbog bijega od mučeništva. Svatko od nas u svojoj obitelji, župnoj zajednici ima ‚izdajice i progonitelje‘. Izdalo me dijete, roditelj, supružnik, prijatelj, političar, župnik, hoću li ga se zbog toga trajno odreći; hoće li taj postati za mene trajno ‚mrtav‘? Isus, da je tako postupio ne bi bilo današnje svetkovine sv. Petra i Pavla. Isus, da tako danas postupa: ne bi bilo nas vjernika, svećenika, biskupa, časnih sestara. Isus nam stalno iskazuje svoju ljubav kroz svete sakramente i stalno nas pridiže iz naših ‚nevjera‘, iz naših ‚izdaja‘, iz naših ‚osuda‘.“

„Isus se nije bojao sv. Petra staviti na čelo svoje Crkve, Isus se nije bojao progonitelja kršćana Pavla staviti za učitelja naroda, Isus se nije bojao sv. Augustina učiniti pastirom i učiteljem svoje Crkve. Isus nam oprašta našu prošlost i gleda na našu budućnost. Samo grešan čovjek ostaje ukopan u svojoj prošlosti i nije usmjeren na budućnost, na vječnost. Ako ne možemo oprostiti ostajemo ukopani u trenutak nečije ili svoje grešnosti, a promiče nam budućnost, gubimo vječnost. Isus ne pita Petra hoće li ga opet zatajiti, nego ljubi li ga. Isus kroz to pitanje hoće čovjeka uputiti na ono plemenito, on vječno. A mi, koji smo duhovno siromašni, pitamo hoćeš li opet to učiniti ili zbog toga što si to učinio uskraćujem ti svoje povjerenje i ljubav.“

„Danas se ‚ne divimo‘ sv. Petru i Pavlu, već slijedimo Isusa u primjeru sv. Petra i Pavla. Isus ih je mogao, da se ravnao po tadašnjim duhovnim i svjetovnim zakonima, trebao ih je osuditi i onemogućiti da budu ni kršćani, a kamoli apostoli i to još apostolski prvaci. Isus i nama pokazuje primjer kako se trebamo u Crkvi odnositi prema onima koji su ‚zatajila‘ svoju vjeru, koji nas možda napadaju zbog našeg kršćanskog poziva; kako se trebamo odnositi prema našim župljanima. Isus treba biti primjer i roditeljima u njihovom odgoju djece; supružnicima u bračnom zajedništvu kad se dogode izdaje i zatajenja bračne ljubavi. Onaj tko oprašta i ljubi taj ima budućnost. Rekao je bl. Miroslav da svaku ranu treba zamotati u bijeli omot ljubavi.“

Vlč. Jakovljević se je posebno osvrnuo na glavne odlike prvaka apostola te je naglasio da u sv. Petru možemo gledati vjernika vjerna tradiciji, „kako bi se danas reklo, zdravo konzervativnog vjernika. Čvrsto je vjeran tradiciji i čuva tradiciju Crkve. U sv. Pavlu možemo gledati vjernika koji nastoji Kristove evanđelje unijeti u povijest i kulturu dotičnog čovjeka, kako bi se danas reklo, zdravo progresivnog vjernika. Zato je danas Crkva zdravo konzervativna jer ostaje vjerna Kristu i apostolskoj tradiciji. S druge strane je Crkva progresivna jer po Kristovu nalogu ide među sve narode i ulazi među njih nudeći im Krista na njima prihvatljiv i razumljiv način. Zato za bl. Miroslava Bulešića možemo reći da je bio konzervativan svećenik jer je bio vjeran Kristu u vrijeme komunističkih progona i nepokolebljivo propovijedao evanđelje te bio vjeran rimskom biskupu. S druge strane bio je progresivan jer je poput sv. Pavla misionarski djelovao u našoj Istri, posebno u župama gdje je službovao. Nastojao je svima donijeti evanđeosku poruka spasenja, ne bojeći se onih koji su mu prijetili smrću. Dapače, čeznuo je za mučeništvom, da može poput sv. Petra i Pavla posvjedočiti svoju ljubav za Učitelja.“

„Neka nam danas izložene relikvije bl. Miroslava Bulešića u ovoj župnoj crkvi budi trajni poziv na nasljedovanje Krista. Svaki put kad pogledamo, dotaknemo blaženikove relikvije, neka nam one budu poticaj na svetost. Kad dotičemo relikvije bl. Miroslava mi ne dotičemo samo dio njegovog zemaljskog života nego dio njegovog sadašnjeg života, a to je proslava i zajedništvo sa svetima. Čašćenje relikvija najintimnije je povezano s vjerom u uskrsnuće. Tako da čovjek dotičući relikvije, časteći relikvije, zapravo ispovijeda temeljni sadržaj vjere, vjeru u uskrsnuće.“
„Neka bl. Miroslav Bulešić bude svjetlonoša našoj vjeri i put prema nebu. Neka nas trajno nadahnjuje da živimo milost oprosta svaki dan. Budimo gorljivi apostoli kršćanskog oprosta. Svaku ranu u našim obiteljima, u našem životu, u župnoj zajednici zamotavajmo u bijeli omot ljubavi. A znamo Bog je ljubav. Nedostatak ljubavi i našem životu je nedostatak pouzdanja i vjere u Boga. Bog ne piše dekrete, presude, ne tjera pravicu da dokaže kako je u pravu; već nam dolazi ususret ljubeći nas.“

„Sv. Petar i Pavao kad su svoje srce ‚instalirali‘ na Isusovo srce, ne samo da više nisu bili slabi, kolebljivi, nego su bili spremni u ljubavi dati svoj život za Krista. Svatko od nas je pozvan da Isusovim srcem ljubi, prašta i prihvaća drugog. Rekao je bl. Miroslav: ‚Moram dakle oponašati [nasljedovati] Krista u poniznosti, u mrtvljenju sama sebe, u poslušnosti, u ljubavi do bližnjega. Oh ljubavi, ljubavi, usadi se u moje mrzlo [hladno] srce. Daj mi, o Bože, da živim samo da ljubim i za ništa više. Daj mi ljubavi, žarke ljubavi do Tebe i do svih duša‘“, citirao je vicepostulator zapis iz blaženikova Duhovnog dnevnika zapisanog na dan 1. rujna 1942.., te zaključio homiliju zazivom „Bl. Miroslave isprosi nam milost ljubavi!“

Nakon popričesne molitve vlč. Jakovljević i preč. Mužina predmolili su molitvu bl. Miroslavu Bulešiću klečeći pred relikvijom, a misno slavlje zaključeno je blagoslovom s relikvijama.
Župnik je u završnim zahvalama istaknuo kako je jedan od župljana te župe Josip Spinotti primio sakrament potvrde tog 24. kolovoza 1947. kada je bl. Bulešić podnio mučeništvo, a još je jedna župljanka, Marija Berljavac bila tada kao dijete u Lanišću, te je kao dijete pomagala svojoj tetki u odnošenju na groblje krvave vode kojom su prali drveni pod natopljen mučenikovom krvlju.
Vlč. Jakovljević izrazio je želju i nadu da se možda baš u toj župi dogodi čudo koje je potrebno za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića.

PulaMisa je održana uz poštivanje epidemioloških mjera, a upravo iz tog razloga nije bio moguć ofer, uobičajeno čašćenje relikvija ljubljenjem ili dodirom, pa su stoga vjernici pozvani da se na kraju mise, uz poštivanje potrebe međusobne udaljenosti, dođu pomoliti pred relikvijama.