Svakoga su dana uz telefone i e-mail adrese. Svoje iskustvo s Tiskovnim uredom Đakovačko-osječke nadbiskupije su podijelili voditelj Bračnog i obiteljskog savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije doc. dr. Josip Bošnjaković; dipl. teologinja i savjetovateljica iz Bračnog i obiteljskog savjetovališta iz Slavonskog Broda Suzana Matošević, dipl. teologinja i sveučilišna specijalistica supervizije u psihosocijalnom radu iz Bračnog i obiteljskog savjetovališta u Osijeku Elizabeta Matuzović te psihologinja Ivana Stvorić iz Savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja u Slavonskom Brodu.

Bračno i obiteljsko savjetovalište te Savjetovalište za žrtve obiteljskoga nasilja tijekom ovih posebnih okolnosti ponudilo je psihološku pomoć putem telefona za sve kojima je to potrebno. Jeste li imali mnogo poziva?

Josip Bošnjaković: S obzirom na novonastalu situaciju oko COVID-19 jedna osoba se javila vezano za moguću zarazu i osjećaji koji idu s time, kao što je osjećaj krivnje, odgovornosti, tražeći podršku, razumijevanje. Ostale osobe koje su se javile zbog bračnih ili obiteljskih, ili pak individualnih problema iznijele su kako ih je trenutna situacija potaknula na promjenu i na traženje pomoći, iako ne direktno vezano za COVID-19.

Suzana Matošević: U BIOS-u u Slavonskom Brodu nije bilo poziva koji se mogu okarakterizirati kao krizni, a vezani uz COVID-19. Telefonsko savjetovanje se provodilo uglavnom s korisnicima koji su savjetovanje započeli prije razdoblja karantene i ugroze od bolesti COVID-19. Osim telefonskog savjetovanja, s nekim klijentima radilo se putem e-maila.

Elizabeta Matuzović: I u osječkom BIOS-u nije bilo previše poziva osoba radi novonastale situacije. Uglavnom ljudi zovu radi poteškoća vezanih uz bračne odnose, obiteljsku situaciju i sl. Zadržan je kontakt putem telefona i e-maila sa postojećim korisnicima, a novi zovu i informiraju se kada će biti moguće ponovno doći u prostore Savjetovališta. Suradnja s institucijama se također nastavila kroz telefonske razgovore i dogovore vezano uz pojedine korisnike. Uglavnom, telefonska linija je dosta aktivna.

Ivana Stvorić: Kao i u slučaju BIOS-a, pozivi koji su upućeni Savjetovalištu za žrtve obiteljskog nasilja nisu bili direktno i specifično vezani za novonastalu situaciju. Većinom se radilo o već postojećim korisnicima Savjetovališta kod kojih su već postojeći problemi na određeni novi način doživljavani, i zahtijevali su zbog promijenjenih okolnosti nešto drukčiji pristup.

Što osobe najčešće brine, što uzrokuje psihološke poteškoće?

Josip Bošnjaković: Osjećaj krivnje, odgovornosti, straha, ljutnje, razočaranja, spremnosti napokon nešto mijenjati u svom životu, odnosno konkretni problem s kojim su se suočili, zatim osjećaj usamljenosti.

Suzana Matošević: Korisnici su najčešće opisivali brige i poteškoće vezane uz organizaciju svakodnevnog života prilagođenog uvjetima krize. Npr. oko odlaska na posao, hoće li uspjeti zadržati fizičku distancu, briga za djecu i roditelje te druge članove koji imaju kronične bolesti i sl.  Neki korisnici su usmjereni na poteškoće zbog kojih su i došli na savjetovanje, a nisu vezane uz COVID-19, npr. odnos sa supružnikom, sukobi s drugim članovima obiteljima, mobbing na radnom mjestu, poteškoće odgoja, ekonomske poteškoće i sl.

Ivana Stvorić: Na određeni način i priroda poteškoća s kojima se ljudi suočavaju razlikovala se i mijenjala s obzirom na protok vremena i „fazu“ u kojoj smo se svi našli u ovoj borbi protiv virusa. Prisutni su bili konflikti oko različitog shvaćanja opasnosti i ponašanja u skladu s tim shvaćanjima kod članova obitelji, zabrinutost oko dovoljne zaštite i sigurnosti prilikom odlaska na posao, frustracije radi nemogućnosti obavljanja nekih svakodnevnih navika i aktivnosti, zabrinutost potencijalnih simptoma koje uočavaju, zabrinutosti oko financijskih posljedica… Naravno, s korisnicima koji su izrazili potrebu i želju, nastavili smo se baviti poteškoćama zbog kojih su osobe i prvotno došle na savjetovanje, ali putem telefona ili on-line putem (video pozivi i e-mail).

Javljaju li vam se djeca; koje su njihove poteškoće?

Elizabeta Matuzović: Djeca se nisu javljala, no zovu roditelji s kojima razgovaramo o situaciji kod kuće, oko primjerice organizacije učenja, slobodnog vremena i sl.

Čuli smo kako se tijekom protekloga perioda povećao broj nasilja u obitelji. Jeste li imali takvih slučajeva, čime su oni uzrokovani, što savjetovati?

Suzana Matošević: Da, mnogo se govori o povećanju broja nasilja u obitelji. Istaknula bih kako se korisnici javljaju s temama o svakodnevnim poteškoćama, ranijim problemima i trenutnim okolnostima vezanima uz COVID-19. Specifične okolnosti utječu općenito na povećanje frustracija, mnogima je ‘kratak fitilj’ i brzo planu. Mnogi korisnici opisuju situacije u kojima netko u obitelji impulzivno reagira, nesmotreno, burno, uz povišene tonove. No, izrijekom nisu opisali nasilje, onakvo kako je oblikovano prema zakonskoj definiciji: fizičko, psihičko, ekonomsko, seksualno. To znači npr. kako se korisnici nisu izjasnili da ih je netko  udario, ozlijedio, vrijeđao, prijetio, ucjenjivao, uskraćivao novac, uznemiravao seksualno, silovao itd. Međutim,  u obitelji se mnogi sada češće svađaju, raspravljaju oko novca i trošenja zbog moguće nesigurnosti i prijetnje ekonomske krize, razdražljiviji su i osjetljiviji. To je se i razumljivo s obzirom na cjelokupno stanje.

Ivana Stvorić: U Savjetovalište se nisu javljale osobe koje su doživjele nasilje u obitelji za vrijeme trajanja ove situacije. Međutim, s obzirom na promijenjene okolnosti u kojima se potiče ostajanje kod kuće, nastoji se omogućiti rad od kuće, djeca ne idu u školu te nema nikakvih aktivnosti zbog kojih bi pojedinci izbivali iz kuće, članovi obitelji veći dio vremena provode zajedno, puno više nego što su to do sada imali naviku. Kod onih slučajeva gdje postoji već određena razina neslaganja, sukobljavanja i neadekvatne strategije rješavanja problema, uz očekivanu i razumljivu povećanu razinu frustracije, osjetljivosti i zabrinutosti zbog cjelokupne situacije, moguć je i prisutan rizik za veću vjerojatnost pojave različitih oblika nasilja.

Isto tako spomenuto je kako su se povećale količine konzumiranja alkohola, hrane… Je li koronavirus uzork ili okidač takvim ovisnostima i na koji ih način spriječiti?

Suzana Matošević: I hrana i alkohol u ovakvim kriznim situacijama postaju negativni ‘tješitelji’, ‘umiritelji’, ‘smanjivači’ stresa, napetosti i tjeskobe. Znamo kako je takav izbor nepriličan, kratkotrajnog učinka, a slijede i mnoge neugodne posljedice pretjerivanja s hranom i/li alkoholom. Osobe treba osnaživati i usmjeravati na pozitivne izbore suočavanja sa stresom i načine opuštanja. Za neke su to fizičke aktivnosti, sport, šetnje, za druge čitanje, društvene obiteljske igre, zajedničke i/li individualne molitve, učenje novih vještina, pospremanje i čišćenje, kuhanje, rad u vrtu i dr. Mislim da je u svemu važno imati mjeru koja uključuje vrijeme za mene, vrijeme za mene i supružnika, vrijeme za nas kao obitelj. No, osobe trebaju i druge socijalne kontakte, prijatelje, širu rodbinu… Neki su preko društvenih mreža i video poziva uspjeli organizirati šira obiteljska druženja, što im pomaže pri smanjivanju stresa i napetosti.

Ivana Stvorić: Ova cjelokupna situacija izazvala je kod većine ljudi osjećaje uznemirenosti, frustracije, straha, zabrinutosti, neovisno o tome što je točno pokrenulo takvu reakciju – sama pojava virusa i mogućnost zaraze, prilagođavanje novim navikama i svakodnevici s obzirom na mjere, ili pak nešto treće. Povećana konzumacija alkohola i hrane jedan je od načina na koji si pojedinci nastoje smanjiti i „umrtviti“ te neugodne emocije. Ukoliko nemaju razvijene adekvatne strategije suočavanja sa stresom i neugodnim osjećajima, vrlo lako se može dogoditi da se okrenu jednom od ovakvih načina ponašanja jer naoko pružaju vrlo jednostavno, učinkovito i brzo olakšanje. Okidač također može biti i jedan prilično jednostavan faktor u cijeloj situaciji, a to je putno vremena na raspolaganju, uz što može ići i dosada. Ukoliko je riječ o nedovoljno razvijenim strategijama suočavanja, osobu treba poučiti i pomoći pronaći ono što bi moglo olakšati prolazak kroz teško razdoblje. Moguće je pronaći u prošlosti neke stvari koje su nam prije pomagale, ili pak iskušati neke nove načine, pa testirati što je korisno. Dobro je imati dnevnu rutinu, nekakav raspored kojim će se popuniti dan (ne trebaju biti uključene samo obveze, već i ugodne, opuštajuće aktivnosti) i tako izbjeći situacije u kojima se ne zna što sa sobom, pa se dovodi u rizik prepuštanja alkoholu ili hrani, ako imamo sklonosti takvom načinu ponašanja.

Josip Bošnjaković:  Slažem se s napisanim i dodajem kako je za pojedine obitelji ova situacija i poticaj da se nešto poduzme i po tom pitanju, što je hvalevrijedno. Dodao bih kako situacija s COVID-19 potvrđuje kako je obitelj prije svega jedan sistem u sebi unutar kojega nastaju, ali se i liječe poteškoće.

Kako je s redovitim aktivnostima Savjetovališta, uspijevate li ih provodit on line ili telefonom?

Suzana Matošević: Kao što sam već prethodno napomenula, osobno ih provodim putem telefona i putem e-maila. Neki korisnici šalju tekstualne poruke. Ima onih koji se brinu za mene, pa mi pošalju poruku jesam li dobro i jesu li svi moji u obitelji dobro. Moj doživljaj je da se kroz međusobno javljanje, pa makar i putem poruka, osjećamo povezaniji i njegujemo društveno zajedništvo. Moram napomenuti, kako svakodnevno na našoj Facebook stranici Bračno i obiteljsko savjetovalište objavljujemo prigodne tekstove, citate, molitve, razmatranja, te i to možemo uvrstiti kao način zajedništva s našim korisnicima.

Ivana Stvorić: Korisnici koju su izrazili želju za nastavkom rada, nastavili smo to u nešto drugačijim uvjetima, putem telefona ili on line. Na samom početku je bilo malo neobično, ali vrlo brzo smo priviknuli i na takav način rada. Zaista možemo zahvaliti razvijenosti tehnologije, koju smo bili skloni opominjati i prozivati za brojne negativne učinke na pojedince i društvo u cjelini, a sada nam omogućuje da nastavimo koliko-toliko neometano raditi, biti prisutni putem društvenih mreža s našim korisnicima i tako im pružati podršku i educirati ih, ali i educirati se za što bolje razumijevanje ove situacije te svega onoga što nas tek čeka.

Josip Bošnjaković: Veći broj djelatnika, bračnih i obiteljskih savjetovatelja također se uključio i oko pokretanja nove mrežne stranice koju uskoro planiramo pustiti u javnost. Ta mrežna stranica planirana je kao plod osnivanja Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja, a situacija s COVID-19 ubrzala je cijeli tijek rada na njoj. Na istoj stranici moći će se naći korisne informacije i za COVID-19.

Djelujete pri crkvenoj instituciji, koliko poticaj na molitvu pomaže potrebitima, prakticirate li takve savjete?

Suzana Matošević: Naravno, prakticiramo i preporučamo. Korisnicima sam preporučila određene molitve, obiteljska molitvena razmatranja koja sam napisala i oblikovala prema metodologiji rada biblijskih skupina. Npr. prvi niz razmatranja bio je o Isusu – od njegova začeća, rođenja te njegova odrastanja u obitelji i odlaska. Nakon toga su uslijedila i razmatranja o Noi i potopu (iskustvo Noine izolacije i izolacije njegove obitelji sa sadašnjim uvjetima izolacije) te razmatranja o Josipu Egipatskom (važnost priprave i ‘sakupljanja’ blaga u ‘dobra’ vremena, koja će nam pomoći preživjeti ‘teška vremena’). Mnogi klijenti i meni šalju svoje preporuke i linkove, npr. koji ‘župnik’ ima dobre propovijedi i pobožnosti na Facebooku, obiteljske molitve, duhovne pjesme i sl. Razmjenjujemo međusobna iskustva i ostajemo povezani.

Ivana Stvorić: Naravno, kod pojedinaca kojima vjera i sudjelovanje u molitvi i inače predstavlja važnu vrijednost u njihovu životu i zaštitni faktor, ne smije ih se izostaviti kao jedan od čvrstih oslonaca u ovim vremenima. U ovakvim situacijama dodatno potičemo uključivanje u molitvu, praćenje različitih tekstova i razmatranja na web-u, obiteljska okupljanja i molitvu…

Dr. Josip Bošnjaković: Od početka COVID-19 svaki dan stavljamo i duhovna promišljanja na temelju evanđelja na našu Facebook stranicu.

Javljaju li vam se potrebiti i drugih vjeroispovijesti?

Suzana Matošević: Mi smo otvoreni za sve građane, ne samo za vjernike. Neki naši korisnici nisu katoličke vjeroispovijesti, a poneki se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici. Otvoreni smo za svakog čovjeka i nastojimo biti profesionalci i uvažiti i prihvatiti svakog čovjeka bez obzira  na njegove stavove i uvjerenja.

Josip Bošnjaković:  Da, javljaju se kako drugih vjeroispovijesti tako i drugih nacionalnosti, odnosno drugih susjednih država.

Elizabeta Matuzović:  Naše Savjetovalište je oduvijek otvoreno svima kojima je potrebna pomoć, tako da i u ovoj situaciji nema iznimaka.

Možda netko od onih koji čitaju ovaj tekst također ima određene poteškoće zbog straha od budućnosti, života u izolaciji i izostanka redovitih kontakata, druženja, odlaska na posao… Što poručiti?

Ivana Stvorić: U ovom razdoblju koje karakterizira neizvjesnost i nesigurnost, sasvim je očekivano imati različite reakcije i osjećaje koji su vezani za strah, zabrinutost, frustraciju, bespomoćnost… Svatko od nas na sebi svojstven način doživljava sve ovo što se događa u proteklom razdoblju, svatko od nas ima jedinstvena iskustva, pa u skladu s tim i različiti aspekti ove situacije su nas različitim intenzitetom pogodile i uvele „pomutnju“ u našim životima. S obzirom da nitko od nas ne može sa sigurnošću tvrditi koliko dugo nas čeka trajanje ove situacije, te što će ona sa sobom donijeti, teško je uopće imati nekakve smjernice kako se najbolje pripremiti. To je ono što svi nekako želimo i očekujemo – imati kontrolu i moći se pripremiti za ono što dolazi, kako bi na najbolji mogući način prevenirali moguću patnju. Nažalost, ne možemo se pripremiti na ono što će nas dočekati jer je to još uvijek nepoznanica. Možemo se usmjeriti na ono što sada možemo činiti da nama i svima oko nas bude bolje u ovom trenutku i postepeno učiti tolerirati neizvjesnost. Potrebno je naučiti biti fleksibilan, otvoren i prilagodljiv jer kako se čini, to je ono na što ćemo morati biti spremni jedno određeno vrijeme.

Suzana Matošević: Svi smo mi više-manje u sličnoj situaciji unazad mjesec dana. U početku smo iskusili strah, uznemirenost, postepeno smo se prilagođavali novonastalim uvjetima te su nam neke stvari danas postale uobičajena rutina (dezinfekcija, fizička distanca, čekanje u redovima i dr.). No, mislim da je najteže ipak onima koji su u ovoj bitci izgubili voljenu osobu, koji su pretrpjeli gubitak, koji su se teško razboljeli, tj. imaju trajne fizičke posljedice od COVID-19. Zdravstveni djelatnici koji su svakodnevno gledali patnju bolesnika, te se suočavali s gubitcima bolesnika, su morali uložiti daleko veće napore u prilagodbi svemu ovome, znam da im nije lako. Mi u Slavoniji nismo iskusili strahote potresa, no građani Zagreba i šireg područja su doživjeli dodatna iskustva koja su traumatična. Žao mi je posebno onih koji su izgubili posao ili im je smanjena plaća, njihove brige i poteškoće će u budućnosti biti vrlo opipljive, jer kada ne možete zadovoljiti osnovne potrebe (krov nad glavom, kruh na stolu, platiti režijske troškove, osigurati svojoj djeci osnovno) sve drugo postaje nevažno. Nakon svega ovoga, bit će nam potrebna međusobna solidarnost, razumijevanje, strpljivost, otvorenost i nadasve sućut. Nekima će biti mnogo teže, drugima će biti lakše. Osobno, vjerujem u ovaj narod, vjerujem u njegovu izdržljivost, vjerujem da smo se kroz prošlost borili već s različitim i teškim izazovima te ih uspjeli zajednički prevladati.

Elizabeta Matuzović: Ljudi su se prilično dobro prilagodili novonastaloj situaciji, ali smirivanje  situacije i povratak uobičajenom načinu života donijet će nove poteškoća i probleme jer će ovo vrijeme zajedništva kod nekih potaknuti i otvoriti neke teme koje će zahtijevati stručnu pomoć.

Josip Bošnjaković:  Prevencija je najbolja briga oko zdravlja. Ova situacija će proći i možda nam je ukazala s kojim sve poteškoćama se susrećemo. To je onda prilika i poticaj nešto mijenjati kako bismo u budućnosti bolje živjeli. Možda je prilika i osvijestiti si veliku Božju brigu za nas očitovanu u Kristu Gospodinu raspetom i uskrsnulom.

Priredila: Martina Kuveždanin