Radovi su zapravo nastavak tj. završetak velikih radova koji su započeti 1933. godine tijekom kojih je srušena cijela gradska četvrt oko samog Mauzoleja kako bi se spomeniku u kojem je bio pokopan car Oktavijan August, za vrijeme čije je vladavine rođen Isus, vratio prvotni sjaj.

Radovi se izvode prema projektu arhitekta prof. Francesca Cellinija koji je pobijedio na međunarodnom natječaju iz 2006. godine i prema kojemu će trg ispred Mauzoleja biti spušten na razinu carskoga Rima, obogaćen zelenim površinama i povezan s ostalim ulicama širokim stubištima. Na južnom dijelu trga, duž same zgrade Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima predviđena je izgradnja bara i info punktova za turiste. Radovi bi trebali biti završeni u travnju 2022. godine.

Osim samoga trga, tijekom protekle tri godine obnovljen je i Mauzolej koji je početkom ožujka ove godine nakon punih devedeset godina ponovno otvoren za javnost kao jedan od najvrjednijih arheoloških spomenika antičkoga i carskoga Rima, uz bok Panteonu, Koloseju itd.

U svojim iskapanjima arheolozi su na prostoru budućeg trga pronašli pet razina gradnje koje se podudaraju s pet povijesnih razdoblja. Prvo je razdoblje Augustovo i obuhvaća rano-srednje carsko doba (28 godina prije Krista do početka 2. stoljeća poslije Krista). Iz toga su perioda ostali sačuvan Mauzolej koji je tijekom nekoliko desetljeća nakon smrti cara Oktavijana Augusta služio kao carska grobnica (sve do izgradnje Mauzoleja cara Hadrijana – današnje Anđeoske tvrđave) te nekoliko fragmenata u blizini Mauzoleja (postolja stupova za kipove i obeliske). Sam prostor ispred Mauzoleja bio je slobodan te nije bilo drugih građevina. Drugo razdoblje obuhvaća period od srednje-kasnog carskog doba do kasne antike (druga polovica 2. do kraja 5. stoljeća). U tom se periodu u nekoliko faza počinje graditi na širokom platou ispred Mauzoleja s jugo-istočne strane. Pri kraju toga razdoblja (5. stoljeće) izgrađen je kompleks kojega karakterizira prisutnost duge apsidalne dvorane (bazilike). Dijelovi toga kompleksa i danas su dobro sačuvani te su zahvaljujući sadašnjim iskapanjima ponovno ugledali svjetlo dana. Treće razdoblje je rano srednjovjekovno doba (6. do 9. stoljeće). U tom je periodu napušten prijašnji kompleks na jugo-istočnoj strani ispred Mauzoleja, teren se sve više nasipa i uzdiže. Na širokom području ispred Mauzoleja nastaje groblje, a povijesni izvori spominju i prve vjerske građevine. Vrlo vjerojatno da već iz toga vremena datira crkva sv. Marine, izgrađena na mjestu gdje danas stoji crkva sv. Jeronima. Četvrto je razdoblje srednji vijek (od 10. do 15. stoljeća). Kao i na mnogim drugim područjima povijesnog središta Rima, sam Mauzolej postaje kamenolom za građevinski materijal, dok se na njegovim ruševinama i uokolo njega grade zgrade i kuće za različite namjene. Posljednje peto razdoblje obuhvaća period renesanse sve do modernoga doba (od 15. stoljeća do danas). Od druge polovice petnaestog stoljeća započinje formiranje stambenih četvrti južno od Mauzoleja, područja koje se često spominje u povijesnim dokumentima kao toponim Schiavonia. Ova gradska četvrt sa svojim zgradama i ulicama dobiva svoj konačni oblik krajem šesnaestog stoljeća te je ostala takva sve do rušenja koje je započeo Mussolini 30.-tih godina dvadesetog stoljeća. Među mnogim drugim zgradama tu se nalazilo šest zgrada u vlasništvu Ustanova sv. Jeronima. Središnja ulica te četvrti bila je Via degli Schiavoni koja je prolazila između stare zgrade Zavoda sv. Jeronima i crkve sv. Roka, od ulice Via di Ripetta prema crkvi sv. Karla i Ambrozija.

U iskapanjima izvedenima tijekom prošlih mjeseci srušeni su posljednji ostatci (podrumi i temelji) pet zgrada koji su nekoć bile u vlasništvu Ustanova sv. Jeronima, a nalazile su se uz sam Mauzolej i u obližnjim ulicama te su srušene odlukom gradskih vlasti između 1934. i 1936. godine. Iskapanja su ovih dana došla i do temelja i podruma nekadašnje zgrade-sjedišta Zavoda sv. Jeronima koji se nalaze na trgu između Hrvatske crkve sv. Jeronima i crkve sv. Roka koja je srušena 1939. godine i koja je imala svoj glavni ulaz prema ulici Via di Ripetta. Danas su, od osam nekadašnjih zgrada, ostale Hrvatska crkva sv. Jeronima i sadašnja zgrada sjedište Zavoda izgrađena 1939. godine te one nastavljaju hrvatsku prisutnost koja je započela 21. travnja 1453. godine, kada je papa Nikola V. dao Bratovštini sv. Jeronima staru i ruševnu crkvu sv. Marine na lijevoj obali Tibera u Rimu i uz nju obližnji teren na kojima su kasnije izgrađene spomenute kuće – zgrade.

Rektor Zavoda Marko Đurin je u stalnom kontaktu s konzervatorima, arheolozima, izvođačima radova i odgovornim osobama iz Grada Rima, te se na taj način zajednički dogovaraju i koordiniraju sve aktivnosti na gradilištu koje se direktno tiču Zavoda i crkve sv. Jeronima. Na poseban način vodi se briga o statici zgrade Zavoda i Hrvatske crkve sv. Jeronima kako bi se izbjegla eventualna šteta prouzročena iskapanjima.