„Proslavili smo Cvjetnicu – Nedjelju Muke Gospodnje i tako ušli u sveti Veliki tjedan označavajući spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegovog vazmenog otajstva. Veliki tjedan za nas kršćane završava Uskrsom. Središte uskrsnog ciklusa, jednoga od triju u liturgijskoj (crkvenoj) godini, ima otajstvo Kristova otkupiteljskoga djela koje se sastoji od četrdesetodnevne priprave za Uskrs, Velikoga trodnevlja, slavlja Uskrsa te poslijeuskrsnoga vremena do svetkovine Duhova, rođendana Crkve“, kazao je dr. Šimić podsjetivši kako je Cvjetnica spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i označuje početak Kristove Muke. Obrazložena je dvostrukost blagdanskog naziva, ujedno „dvostruko otajstvo koje slavimo u misnom slavlju“ na konkretnom događaju „kada je Isus na magaretu ušao u Jeruzalem i narod mu klicao ‘Hosana! Hosana!’ te kada je mučen, a narod vikao ‘Raspni ga! Raspni!’“. „Vazam je sinonim za Uskrs. U teološkom smislu Vazam se odnosi na cjelokupno otajstvo našega spasenja obuhvaćajući Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i slavnu proslavu, a Uskrs se odnosi na dan slavlja Kristova uskrsnuća, pobjedu Kraljevstva nebeskog. Što se događalo na Cvjetnicu? Isusova muka počinje na Cvjetnicu. Sinoptici u evanđeljima potvrđuju povijesni događaj Isusa iz Nazareta. Najviše se podudarnosti između Ivanova i sinoptičkih evanđelja (Marko, Matej i Luka) nalazi u opisu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. U opisu Isusove muke u Ivanovu evanđelju važno je teološko gledanje (Ivanovo ‘duhovno’ Evanđelje) usmjereno na Isusovu proslavu na križu, trijumfalni završetak Isusove muke. Za četvrtog evanđelista Ivana Isusova je muka put prema njegovu uzdignuću (uzvišenju) i proslavi. Isus je pobijedio, to se već dogodilo, Kraljevstvo Božje je već među nama, ovdje i sada ga susrećemo, a mi smo njegova prisutnost u svijetu. Međutim, zbog slabe vjere, slabije se vidi ta prisutnost. Krist je istina, nije običaj koji se folklorno uprisutnjuje i slavi, Isusa nam je otkriti“, kazao je dr. Šimić.

Promišljajući o znakovitim starozavjetnim najavama Isusova dolaska – kralja pravičnog i pobjedonosnog, poniznog koji jaše na magaretu (Zaharija 9, 9) i na primjeru ispunjenja mesijanskih proročanstava (Izaija 53), kateheta je zaključio: „Isus ispunja Zakon i proroke. Siromašak Božji na magaretu kralj je na drukčiji način i naposljetku vidimo kako je bit Kraljevstva Božjega u slobodi. On je Riječ. Sve što Isus čini, čini kao živa Riječ. Važno je upiti Božju riječ, obratiti se shvaćajući dubinu događaja pashalne večere u noći kada je utemeljena euharistija… U obredu seder Pesaha (židovskog blagdana) Isus je domaćin. Liturgijsko je značenje u lomljenju kruha i pijenju vina kojim je Isus navijestio svoju smrt. U obrednoj večeri koriste se četiri čaše. Tijek muke pratimo s obrednim ispijanjem četiri čaše vina: prva označuje izbavljenje (blagoslov, Lk 22, 17), druga spasenje, treća otkupljenje i četvrta Kraljevstvo kojom završava Pesah. ‘Pošto večeraše, uze Isus Treću čašu, govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20; 1 Kor 10,16). Isus nije ispio četvrtu čašu. Rekao je: Ne, neću od sada piti od ovoga roda trsova do onog dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega (Mt 26,29). Isus ulazi u otajstvo žrtve. Motrimo riječi kao pashalnu liturgiju života, formu življenja. Za razumijevanje Isusove pedagogije potrebno je poznavati Pisma, upijati Riječ, razumjeti Božje znamenje i vidjet ćemo kako se u životu reflektira Kraljevstvo Božje. Po Isusu se događa uprisutnjenje Kraljevstva“.