Misu je predslavio umirovljeni kotorski biskup Ilija Janjić, u zajedništvu s upraviteljem svetišta don Dejanom Turzom i skupinom vjernika. Zbog obilne kiše, jakog vjetra i grmljavine, koja se stišala desetak minuta prije mise, svi su bili sabrani u kripti svetišta. Mons. Janjić, poželio je u propovijedi da zraka Božje milosti bude kao sunčana zraka u tom danu te da uniđe u duše okupljenih.

„Migranti su oni koji idu iz jednog mjesta u drugo. Kao što je njihov put težak kroz Sredozemno more, oluje, kiše, kao da je Bog htio da i po ovoj grmljavina i kiši doživimo djelić teškoća migranata na njihovome putu. Slika prikazuje Svetu obitelj Isusa, Mariju i Josipa koji su morali bježati od Heroda u Egipat“, rekao je opisujući sliku ispred oltara.

„Neka ova slika postane simbol našeg vlastitog putovanja. Mi svi putujemo ovom Zemljom, od rođenja pa do smrti, a naša prava domovina je na nebesima, zajednička za sve nas“, istaknuo je biskup Janjić.

Nakon toga je don Dejan pojasnio kako je slika došla do Svetišta. „Kada sam ugledao sliku na internetu da je u ponudi za prodaju, osjetio sam unutarnji poziv da ju trebam kupiti, a tada sam saznao priču o tome kako je slika dospjela do ljudi koji su ju prodavali. Prema riječima osobe od koje sam kupio sliku, rušila se seoska kuća u okolici Bjelovara, a bagerist koji je obavljao posao naišao je na nju. Tko zna kakve su se sve brige motale u njegovoj glavi tih dana – možda obiteljski problemi, nesuglasice sa šefom na poslu ili čak zdravstveni izazovi. Njegova dužnost bila je srušiti kuću, a ne spašavati stvari. No, kad je ugledao ovu sliku, zaustavio je bager i spasio sliku, iako čak ni vlasnik kuće nije obraćao pažnju na nju. Dok je prilazio slici, gledajući duhovnim očima njegove umazane i pohabane cipele postale su kao najfinija svilena obuća. Njegove ruke, oblikovane od teškog fizičkog rada, prekrile su sliku nježnošću anđela, dok ju je pažljivo uzeo u svoje ruke. Kada je poljubio sliku i prekrižio se, njegova usta, koja su inače možda izgovarala psovke protiv nepravde i okolnosti okrutnog života, postala su svetište Božje Riječi. Njegov bager, inače bučna i masna mašina, postao je najprestižnija kočija kad je primio obitelj Kralja Kraljeva. U njegovoj kući dvije je godine bila ova slika.“

„Naučio sam od ove slike više stvari“, nastavio je don Turza

„Bog ne prosuđuje prema našem zanimanju, društvenom statusu, ili onome što ljudi govore o nama. U svakome od nas, Bog vidi svoje voljeno dijete, potencijalnog svetca, osobu koja će se odazvati na poziv Duha Svetoga i činiti stvari iz čiste ljubavi prema Bogu i čovjeku, bezinteresno.“

„Slika je čekala dvije godine prije nego što je sada nanovo ugledala svjetlo dana. Često smo nestrpljivi u životu, želimo sve odmah i sada, ali zaboravljamo da su mnoge osobe iz Biblije čekale ne samo nekoliko godina, već desetljećima ili cijeli svoj život da bi se ispunila Božja obećanja.“

„Kad sam se vraćao u Crnu Goru s tom slikom u autu, dvaput sam osjetio suze milosti i pokajanja, i to bez posebnog molitvenog čina ili dubokog razmatranja. Slika zrači posebnom Božjom prisutnošću, nježnošću, ljubavlju, milošću i mirom, što ni najtvrdokornije ljudsko srce, ne može ne osjetiti.“

„Ova predivna slika će pronaći svoj privremeni dom u svetištu Gospe Ratačke, kao uspomena na ovaj dan. Mons. Ilija Janić, biskup u miru, blagoslovit će štap, koji predstavlja štap sv. Josipa. Nakon toga, slika će nastaviti svoje putovanje. Bit će smještena u kućama, stanovima, crkvama i kapelama, minimalno od tri do sedam dana, da bi Sveta obitelj imala priliku odmoriti se, a domaćini osjetiti Božji blagoslov. Uz sliku će ići i posebna bilježnica u kojoj će se zapisivati dnevnik putovanja i molitve onih koji su ugostili sliku. Nema određenih pravila za molitvu ili štovanje slike – svatko će to moći činiti na način koji osjeća kao prikladan. To može uključivati postavljanje slike na vidljivo mjesto, paljenje svijeća, tamjana, ukrašavanje cvijećem, te zajedničku ili osobnu molitvu domaćina i svih zainteresiranih“, rekao je don Dejan.

Nakon euharistije, vjernica iz Slovenije zatražila je kontakt da bi slika došla u Sloveniju, u biskupiju gdje je biskup iz njenog rodnog mjesta. Pored nje među vjernicima s obližnjih župa bilo je osoba iz Kanade i Austrije. Vjernici su pred slikom iskazali štovanje te su upisali svoje molitvene nakane u za to posebno namijenjenu bilježnicu.