Najmlađa država na svijetu, Južni Sudan, riskira da ponovno potone u ponor beskrajnog nasilja. Već mjesecima su u sukobu Južnosudanske narodne obrambene snage (SSPD), koje vodi predsjednik Salva Kiir, i milicija Bijele armije, povezana sa Sudanskim narodnim oslobodilačkim pokretom – u opoziciji (SPLA-IO), povezanim s prvim potpredsjednikom Riekom Macharom. Država, utemeljena 2011. nakon desetljeća sukoba, već je iskusila užas građanskog rata između 2013. i 2018., a sada se taj užas ponovno čini stvarnim. Izbori zakazani za prosinac 2024. odgođeni su za kraj 2026., a mirovni sporazumi potpisani 2018. mogli bi propasti. Za Christiana Carlassarea, biskupa Bentiua, nužno je izgraditi mir i vratiti nadu stanovništvu.

Preuzvišeni, Južni Sudan ponovno je nestao s međunarodnog radara. Doslovno leži na nafti, a ipak je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Kako je to moguće?

Vjerojatno ostaje među najsiromašnijim zemljama upravo zato što je zaboravljena i napuštena od međunarodnog interesa i potpore, a žrtva je globalne dinamike eksploatacije resursa, trenutno prije svega nafte, ali i drugih resursa. Sve to dodatno otežava činjenica da su institucije još uvijek jadne i nesposobne stati uz građane i jamčiti vladavinu prava.

Kako stanovništvo doživljava sadašnju situaciju?

Stanovništvo je sklono rezignirano živjeti u takvoj situaciji. U konačnici, nikada nije poznavalo institucije koje su bile sposobne jamčiti društveni dijalog, rješavanje sukoba bez upotrebe nasilja i ekonomsku stabilnost za poticanje poduzetništva, tako da rad proizvodi bogatstvo i razvoj. Ljudi često žive mudro, a oni koji se obogate čine to tako što iskorištavaju prilike, ponekad i na vrlo sumnjive načine. Većina se oslanja na humanitarnu pomoć kao važnu priliku, ali se u ovom trenutku čak i ta humanitarna pomoć dovodi u pitanje.

Izbori su odgođeni, ali su neophodni za ponovno pokretanje zemlje…

Oni su važna vježba u procesu demokratizacije zemlje. Predviđeni su Mirovnim sporazumom kao vrhunac procesa, nakon provedbe mnogih drugih rezolucija. Jedna od tih rezolucija je, na primjer, ujedinjenje nacionalne vojske, čime se prekida s brojnim milicijama koje odgovaraju raznim vođama ili skupinama.

Proteklih godina bilo je pokušaja pozivanja regruta na obuku, ali nikada nisu uspjeli biti raspoređeni u svim regijama Južnog Sudana. Zašto?

Ostaju naoružane skupine koje ne odgovaraju Glavnom stožeru; ostaje tribalizacija tih naoružanih skupina: tu leži problem! I politika je tu umiješana jer ih koristi kad god je to moguće, iako nema potpunu kontrolu. Jer to je ono što se događa s nasiljem: jednom kad ga upotrijebite, više nemate kontrolu nad time što nasilje može učiniti unutar zemlje. Ovih dana, zapravo, sa zabrinutošću pratimo akciju vlade da promijeni snage prisutne u Nassiru. U ovom pokušaju sukobila se s lokalnom milicijom, poznatom kao Bijela vojska, a koja se sastoji od mladih regruta iz oporbenih skupina protiv vlade.

Što je izazvalo sukob?

Čini se da je razlog ovog sukoba prisutnost, uz vladine vojnike, još jedne milicije koja je suprotstavljena lokalnoj. Tako nam stižu vijesti o sukobima koji se odvijaju zbog kratkovidnosti onih koji zapovijedaju i koji nisu sposobni za dijalog prije donošenja odluka. Dakle, nesporazumi koji postoje u glavnom gradu tada se pretvaraju u sukobe na terenu, jer se ne govori isti jezik i ne postoji isto razumijevanje problema koje lokalno stanovništvo doživljava na području na kojem se nalazi.

Vratimo se izborima. Zašto odgađanje za 2026.?

Moramo shvatiti postoji li doista volja da se dođe do izbora ili se, čak i u političkom okruženju, jednostavno želi održati sadašnja situacija kakva jest: sada je  vrlo nestabilna, ali ipak uravnotežena. Vjerujem da je pitanje za naše lidere upravo kako je danas moguće održati državu na okupu u ovoj situaciji prilično ozbiljne ekonomske krize, nastojeći ne zadržati iste političke skupine ili frakcije na vlasti, već imati kao upravitelje zemlje kompetentne ljude koji su sposobni odgovoriti na ozbiljne situacije koje se javljaju na svim razinama: sigurnosti, gospodarskom razvoju, zdravstvu, obrazovanju; gdje su nadležni ministri doista sposobni provesti put koji će dovesti zemlju da bude bolja nego što je sada.

Papa je posjetio zemlju 2023. godine i snažno ponovio potrebu uključivanja međunarodne zajednice u razvojni proces, upirući prstom u oružje i iskorištavanje. Koja je ostavština tog posjeta?

Sjećanje na posjet Svetog Oca Jubi još uvijek je živo u narodu i svakako daje veliku snagu i autoritet službi Crkve u zemlji koja poziva na evangelizaciju, u kombinaciji s procesom dijaloga i pomirenja. Pacifikacija koja se može postići samo kada se stanovništvo pomiri sa svojom prošlošću i kada shvati da nema drugog načina nego živjeti u bratstvu među svim etničkim grupama u zemlji. Postoje mnogi Južni Sudanci koji su već na tom putu – mislim na građansku zajednicu – ali mnogi drugi kojima je još uvijek ispran mozak ili se njima manipulira kako bi se održale podjele i djelomični interesi nekih skupina.

Kako trenutno žive zajednice u zemlji?

Crkve u Južnom Sudanu ujedinjene su oko Pape i mole za njega u ovom trenutku fizičke slabosti; a Papa nas uči da oni koji pokazuju put nisu uvijek najjači, moćni, zdravi, nego oni slabi i često po strani, možda i bolesni poput njega sada, možda imaju drugačiji pogled na stvarnost. I zato je poziv za one koji imaju brz tempo, da ga usporavaju, da pristupe siromašnima, posljednjima, i nauče drugu vrstu tempa, koji nije brzi, ubrzani tempo ekonomije i interesa našeg suvremenog svijeta, već onaj bratstva, koji je jedini tempo koji proizvodi zajednicu i zajedništvo.

Kakav je odnos između vjera u zemlji?

Imamo mnogo kršćanskih crkava ili kršćanskih denominacija, kao i prisutnost muslimana. Postoji poštovanje, ali ne uvijek i zajedništvo. Zajednički put je put vjere i nade: vizija i pristup životu koji nas spaja. Mi smo sada u korizmi, a muslimani u Ramazanu. Svi su se okrenuli prema Gospodinu. Stoga nas vjera poziva i na produbljivanje naše bratske ljubavi kako svatko ne bi bio usmjeren samo na svoj dom, nego na obitelj cijelog čovječanstva, gdje nikakva zemaljska pripadnost ne može podijeliti ili dovesti u pitanje našu konačnu pripadnost Bogu.

Južni Sudan također se suočava s dramatičnim poplavama i velikim vrućinama koje uzrokuju tisuće interno raseljenih osoba…

Klimatske promjene pogoršavaju naše ponašanje i iskorištavanje prirodnih resursa; na primjer krčenje šuma u blizini gradova radi proizvodnje goriva, učinilo je neka područja ravnicama bez vegetacije i mjestima gdje nije moguće živjeti, pa i zbog sveprisutnog otpada. Drugo pitanje je upravljanje područjem Nila: brane, čišćenje rijeke, a time i protok vode, nasipi koji praktički ne postoje. Područje naše biskupije i države pokriveno je vodom 40 posto, a oko 800.000 ljudi raseljeno je u viša mjesta, bez stoke i obradive zemlje. Da stvari budu kompliciranije, tu je i zagađenje koje proizvode naftne kompanije, pa voda – u blizini njihovih tvornica – nije sigurna, ali mnogi ljudi nemaju izbora i crpe vodu čak i ako je onečišćena.

Ovoj situaciji pridodane su tisuće izbjeglica koje bježe od sukoba u Sudanu…

Na teritoriju, osim raseljenih, nalazi se oko 130.000 sudanskih izbjeglica koji se oslanjaju na pomoć humanitarnih agencija. Stoga danas sa zabrinutošću gledamo na međunarodnu politiku ovog trenutka, sve više smo skeptični prema pomoći. Svakako postoji potreba za reformom u smislu metoda i praksi, ali humanitarna pomoć i dalje ostaje posljednje utočište za mnoge ljude koji traže život i dostojanstvo.

Što vam treba?

Trebamo vrijeme političke i ekonomske stabilnosti, trebamo mir kako bismo mogli riješiti stvarne probleme zemlje: nepismenost; nedostatak škola i kvalificiranih učitelja; nedostatak javne zdravstvene skrbi koja dopire do svih; infrastrukture i cesta koje ujedinjuju zemlju; i mogućnost ulaganja u rad, a time i proizvodnje života za one zajednice koje doista žive u situaciji velikog siromaštva.

Od kolovoza 2024. godine vodite biskupiju Bentiu, površine od oko 38 tisuća četvornih kilometara i više od milijun stanovnika…

Mi smo vrlo mlada biskupija, nastala bez struktura, ali s velikom zajednicom vjernika koji su se okupili oko Boga u molitvi za promicanje života u kontekstu straha, nesigurnosti i smrti. Nadovezujemo se na nasljeđe rada mnogih kateheta i vjernika laika koji su kristijanizirali ovu populaciju. Sada je riječ o tome da objema rukama sijemo Božju riječ, kako bi život i praksa bili doista evanđeoski. Riječ je o dijeljenju povjerenja ljudima i nade za moguću promjenu, gdje se više ne mora živjeti samo od sredstava da bi se preživjelo, već da se može živjeti i u bratstvu. Imamo sedam župa sa zaista golemim teritorijem, devet biskupijskih svećenika i dvije redovničke zajednice kombonjana i franjevaca.

Koji će biti sljedeći koraci da se ova misija ostvari?

Poboljšat ćemo formaciju laika u pastoralu, službu pravde i mira i školovanje naše djece. Također ćemo nastojati promovirati gospodarske, društvene aktivnosti, posebice one vezane uz poljoprivredu i brigu o okolišu u kojem živimo. Važno je moći mobilizirati lokalne zajednice, kao zajednice vjere i nade: koje mogu utjecati na zajednički život šireg društva. Tako da u agresivnoj, opresivnoj i kompetitivnoj ekonomiji – dakle nasilnoj ekonomiji – možemo živjeti ekonomiju bratstva. Pogledajte kako se vole: i tom ljubavlju je oblikovano cijelo društvo.

Koja je vaša želja u ovoj jubilarnoj godini, također obilježenoj teškoćama u zemlji, tolikim napetostima i ratovima u svijetu?

Svoju želju za jubilej izražavam Micheinim riječima: „Poučeni ste što je dobro, što Gospodin želi od vas: vršiti pravdu, ljubiti s nježnošću i hoditi ponizno sa svojim Bogom.“ Evo, to je moja želja za Crkvu Bentiu u ovom trenutku, za Južni Sudan, kao i za ovaj zajednički put na koji je svijet pozvan, da živimo zajedno kao braća i da se i kao takvi međusobno prepoznajemo.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.