Govoreći o povijesti redovništva, biskup Križić istaknuo je da povijest uči da se stil redovničkih zajednica ne smije zabetonirati. Npr. karizma ne propada ako redovnice i redovnici ne mogu više raditi određeni posao. Kad su državne vlasti uzele od redovnica vrtiće i rad u njima, redovnice su počele raditi nešto drugo da karizma ostane živa. Ima družbi koje imitiraju što je radila njihova utemeljiteljica. Ta ista utemeljiteljica bi danas vjerojatno, radila ono što je potrebno našem vremenu. Redovničke zajednice moraju se prilagođavati potrebama današnjeg svijeta i Crkve. To ne znači da imitiraju svijet, nego trebaju otkrivati gdje su potrebe svijeta, što ovom svijetu treba, pojasnio je biskup.

Govoreći o zajedništvu koje nema bez duhovnosti, mons. Križić pojasnio je da nemaju svi istu duhovnost, jer svaka osoba je različita. Bît karizme ostaje, ali duhovnost je osobna. Nisu svi dobili iste darove. Bog u svakome djeluje drukčije. Nitko nije pozvan drugima nametati svoj stil; svi smo mi originalni. Bog nas obdaruje obvezom da dijelimo drugima. Papa Ivan Pavao II. pozvao je redovnike i redovnice da budu svjedoci, pojasnio je.

„Danas je redovništvo umorno. Redovničke zajednice trebale bi se otvoriti svijetu ovakvom kakav je. Redovništvo, kad se opredijelilo za dobit, ranjeno je u svojoj biti. Sv. Pavao piše: ‘Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima’ (1Tim 6,10). Papa Franjo naglašava: ‘Nije najvažnije biti siromašan nego biti sa siromasima. Isusova prispodoba nije bila samo pouka o tome tko je bližnji, nego i kritika svake religije koja se dala zarobiti propisima, a iz motrišta izgubila čovjeka i njegovo dostojanstvo. Kad god se to dogodi, a događa se često, ranjeni čovjek pokraj puta ostaje nezaštićen. Modeli nisu svećenik i levit, nego Samarijanac. Ovi prvi nisu mu pružili što su trebali – svoje vrijeme. A Samarijanac se zaustavio i posvetio ranjeniku. Majka Tereza iz Kalkute znala je biti sa siromasima’“, pojasnio je biskup.

Predavač se osvrnuo i na redovničke zavjete. U Starom zavjetu žena ima položaj nižeg bića, ne donosi važne odluke, najčešće je sluškinja. Istinski položaj žena dobiva Kristovim dolaskom s pozivom supruge i majke, a ostvariti se može i djevičanstvom.

„Redovnice trebaju biti duhovne majke – pune razumijevanja i empatije za koju se veli da je jedna od najljepših ljudskih osobina. To su pozitivne emocije koje, nažalost, u mnogim ljudima ne postoje. Redovnica mora znati ganuti se nad boli sestre koja s njom živi u zajednici. Bez duhovnog majčinstva redovnički poziv ostaje prazan, bez djela ljubavi. Takva osoba u paničnoj brizi za sebe uvijek vidi nepravdu prema sebi kao da drugi uspiju više zajednicu iskoristiti za sebe. Zavjet djevičanstva upućuje nas da su svi koje susrećemo naša duhovna djeca – to znači imati majčinske osjećaje. Zavjet poslušnosti obvezuje nas ponajprije na poslušnost prema Bogu. Stalno se pitati: što Bog hoće, što je Božja volja za mene? Zajednički život bez bratstva i sestrinstva gubi smisao. Papa Benedikt izjavio je: ‘Onaj koji je postigao istinsku slobodu i došao do dobrote, postao je potpuni čovjek koji ljubi sve ljude kao što ih Isus ljubi’“, protumačio je mons. Križić.

„U redovničku zajednicu ne okupljaju nas zakoni nego ljubav. Ljubav ne podnosi ponašanje da se vrši zakon, a međusobni odnosi u zajednici hladni su, bez ljubavi. Papa Franjo poziva redovništvo na jače zajedništvo. Isto tako na izlazak u svijet. Redovnička zajednica članova koji gledaju samo na sebe ostat će stablo bez ploda (smokva koju je Isus prokleo). Na njoj je ostalo samo lišće bez plodova. Potrebno je dijeliti darove, obogatiti se darovima drugih i drugima ponuditi svoje darove“, istaknuo je biskup.

Nakon rasprave, slijedila je misa, objed, odmor i popodnevni rad.