Kada razmišljamo o svetosti, skloni smo zamišljati starije osobe koje su proživjele dug život i koje su tijekom vremena stekle duhovnu mudrost. Gospodin ih je vodio kroz iskušenja i poteškoće i oni su naučili najprije tražiti kraljevstvo Božje znajući da će im sve drugo biti nadodano. Imali su priliku živjeti kršćanske kreposti u mnogim različitim okolnostima, ponekad u dobrima, a ponekad u lošima, kako nam to često život i donosi; to je razlog zašto imamo sliku svetaca poodmakle dobi; zapravo, izraz koji se posebno primjenjuje u kauzama svetaca na one koji su kršćanske kreposti živjeli na herojski način, obično se povezuje, u svakodnevnom jeziku, sa starijom osobom.

U stvarnosti, povijest svetosti ispred nas stavlja različite osobe; i to ne može ni biti drugačije, jer svetost je za sve, definitivno za sve, a ne samo za nekolicinu odabranih ili za određenu vrstu osoba. Stoga, nalazimo veliku raznolikost pojedinaca koji su dosegli čast oltara. To je slučaj govorimo li o kanonizaciji; no, želimo li govoriti o onoj svetosti koja je sveopći poziv svakog kršćanina i koja cvjeta u svakom kutku svijeta – što papa Franjo na vrlo plastičan način naziva „svetost u susjedstvu“ – onda se suočavamo s mnoštvom, poput onoga opisanog u knjizi Otkrivenja, koje dolazi iz „svakog naroda, i plemena, i puka i jezika“ (Otk 7,9). Crkva je od početka štovala mlade svece, od kojih su većina bili mučenici – kao npr. svete Agneze i svetog Sebastijana, zatim svete Ivane Orleanske, svete Kateri Tekakwithe, svete Marije Goretti i blaženog Izidora Bakanje; no, uz ne tako brojne iznimke, manje se pažnje pridavalo mlađim osobama koje su umrle na prirodan način i koje su živjele uzornim životom.

Tek se u novije vrijeme pučka pobožnost usredotočila na primjere mladih ljudi i adolescenata koji su dosegli čast oltara ili koje su živjele kreposti na herojski način. Početkom dvadesetog stoljeća, dvoje njih, međusobno vrlo različiti, koji su živjeli u drugoj polovici devetnaestog stoljeća – sveti Dominik Savio i sveta Terezija od Djeteta Isusa – zadivili su cijeli svijet svojim svjedočanstvom preobilne ljubavi i koji su tako započeli popis koji je postupno rastao do danas, a na kojem ne možemo zaboraviti i dobro nam poznate svece i blaženike kao što su Pier Giorgio Frassati, Chiara Luce Badano ili vrlo mladi Ceferino Namuncurá i Carlo Acutis; no ne smijemo zaboraviti ni druge, novije.

Na ovaj popis možemo uvrstiti i tridesetogodišnjeg Guida Vidala França Schäffera, koji se nakon nekoliko godina liječničkog zvanja vratio studentskom životu s ciljem da postane svećenik. No, iznenadno je preminuo u sportskoj nesreći 1. svibnja 2009., neposredno prije svog trideset petog rođendana. Poznata je osoba u Brazilu, posebice u kontekstu pastorala mladih, kojemu je posvetio veći dio svog života.

Rođen u gradu Volta Redonda, Rio de Janeiro, Brazil, 22. svibnja 1974., Guido je 1978. godine upisao koledž Presvetog Srca Marijina, gdje je nastavio studij do 1991. Nakon toga je upisao medicinski fakultet koji je pohađao od 1992. do 1998. U svim tim studijskim godinama sve više jača njegovo sudjelovanje u župnom i vjerskom životu te, unatoč mladosti, osniva molitvenu skupinu „Vatra Duha“ u župi Gospe od Mira u četvrti Ipanema u Rio de Janeiru.

Od ožujka 1999. do veljače 2001. bavio se svojevrsnim medicinskim volonterskim radom u Općoj bolnici Svete Kuće milosrđa u Rio de Janeiru. Bilo je to vrlo plodno razdoblje u njegovu životu: izravno je ponudio da potpuno besplatno liječi siromašne. Bilo je to i vrijeme njegovih zaruka s djevojkom koju je upoznao u jednoj od crkvenih zajednica kojima je pripadao. Bilo je to i vrijeme u kojem je sve jasnije osjećao poziv za svećeništvo, a odluku je donio 2000. godine nakon povratka sa Svjetskog dana mladih kojeg je u Rimu sazvao sveti papa Ivan Pavao II. Stoga je za njega tu počelo razdoblje razlučivanja u kojem je rad izmjenjivao sa studijem filozofije i teologije, sve dok 2008. nije ušao u biskupijsko sjemenište u Riju. Međutim, oko godinu dana nakon ulaska u sjemenište, 1. svibnja 2009. godine, Guido je tragično preminuo dok je surfao s nekim od svojih prijatelja.

Prvo pitanje koje se postavlja kada mlada osoba iznenada umre i počne se isticati njezina svetost jest: nije li utjecaj onih koji su ga poznavali, ili koji su u svakom slučaju postali svjesni te činjenice, doveli do toga da ju se smatra svetom. Svakako, to je rizik s kojim se Crkva vrlo mudro nastoji boriti zahtjevom da prođe pet godina od smrti kako bi mogao početi proces kanonizacije. Tako je nakon tih pet godina započela i kauza za Guida te ga je 20. svibnja 2023. papa Franjo proglasio „časnim“.

Crkva, primjenjujući ovaj naslov na Guida, s jedne strane tako ukazuje na herojsko življenje kršćanskih kreposti – da tako kažemo: puninu življenja kreposti iznad iskustva najuzornijih kršćana – a s druge strane, jednostavnije, ukazuje na ljude određene mudrosne dobi. Međutim, on nije dosegao tu dob, ali prepoznajemo da je stekao duhovnu mudrost, kao da ju je dostigao: nije slučajno što piše u Svetom pismu: „ Umniji sam od svih svojih učitelja jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim“ (Ps 119 [118], 99). Zapravo, izjava pape Franje znači upravo ovo: unatoč svojoj mladosti, Guido je slijedio put za koji je drugima potrebno još puno godina. Antička bi ga ikonografija rado predstavila s bijelom bradom, simbolom mudrosti, ali njegove fotografije i videosnimke koje posjedujemo podsjećaju nas da je sve to doživio bez duboke starosti.

Iako je sve ovo lijepo reći, kada se radi o ocjeni njegove svetosti u cilju kanonizacije, pitanje postaje kompliciranije; naime, prema uobičajenoj praksi, navedeni postupci, koje do danas baštinimo od Prospera Lambertinija (pape Benedikta XIV.), moraju dokazati da je kandidat živio kreposti na herojski način posljednjih deset godina svoga života ili barem, na intenzivniji način, tek u posljednjim godinama života; te godine kod Gudia odgovaraju njegovom razlučivanju zvanja i na poseban način dopiru do posljednje godine provedene u sjemeništu. Dugogodišnje iskustvo Crkve zna odabrati prave alate da u svakom postupku provjeri je li se to dogodilo.

U Guidovu slučaju, izjave onih koji su ga izravno poznavali – obitelj i prijatelji, kolege i pacijenti, mladi iz njegove karizmatske zajednice i njegove župe, prijatelji u sjemeništu – i prikupljeni dokumenti tijekom postupka, svi se u biti slažu da se u njemu prepoznaje veliko i velikodušno srce, duboka vjera koja ga je vodila da se neštedimice daruje drugima, čisti pogled i otvorenost; također i tijekom vremena zaruka doživio je ljudsko, a nadasve duhovno sazrijevanje, a to ga je vodilo do sjedinjenja s Gospodinom koje će se u određenom trenutku očitovati u želji za svećeništvom kao odgovoru na božanski poziv.

U stvarnosti, ne možemo samo općenito govoriti o Guidu Schäfferu kao o kandidatu za svećeništvo tijekom života u sjemeništu, iako su njegovi poglavari i suradnici iz sjemeništa o njemu govorili vrlo pohvalno. Riječ je o mladom laiku kojega je Gospodin doveo u sjemenište na kraju njegova života, nakon što se je kao student i kao liječnik godinama intenzivno vježbao u gimnaziji kršćanskih kreposti. Možda se doimaju kao nijanse, ali bitne su to pojedinosti za ispravno poznavanje ovog uzornog liječnika koji je u određenom trenutku svog duhovnog rasta postao sjemeništarac.

Koja je to svetost koju mnogi pripisuju Guidu i koju je na određeni način Crkva priznala kada je proglašen časnim? Moramo se ponajprije sjetiti da je riječ o pozivu koji smo svi primili kao kršćani, o punini života koja nam je u krštenju ulivena kao sjeme i koja je pozvana rasti dok ne dosegnemo život vječni. Nije to nešto strano ili nedostižno, već se prilagođava svakoj osobi i okolnostima u kojima djeluje. Ta se punina očituje na najrazličitije načine, prema konkretnom putu svakog vjernika, očitujući iznimnu novost i kreativnost u svakom vremenu i na svakom mjestu.

U Bibliji nam je Stari zavjet predstavio ideal židovske svetosti riječima Psalma 15 (14):

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome,

tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?

Onaj samo tko živi čestito,

koji čini pravicu,

i istinu iz srca zbori,

i ne kleveće jezikom;

koji bližnjem zla ne nanosi

i ne sramoti susjeda svoga;

koji zlikovca prezire,

a poštuje one što se Gospodina boje;

koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege,

i ne daje novca na lihvu,

i ne prima mita protiv nedužna.

Tko tako čini, pokolebat’ se neće dovijeka.

Bio je to ideal obilježen kulturnom tradicijom tog naroda, ali je očitovao puninu života na koju su svi bili pozvani i mnogi su je ostvarili, kako se vidi u biblijskoj povijesti.

Sa svoje strane, Isus nam u Novom zavjetu u Govoru na gori predstavlja obzor koji, uključujući i sadržaj psalma, ide još puno dalje i poziva nas da budemo siromašni duhom, krotki, milosrdni, pravedni, da opraštamo uvrede, pa čak i da ljubimo svoje neprijatelje (v. Mt 5). To je kršćanski ideal i to su plodovi svetosti koje, na ovaj ili onaj način, nalazimo u životima svih svetaca, pa i u životu Guida Schäffera. Bio je to mladić velike velikodušnosti, poštena srca i bistrih očiju, prijatelj mnogih, vjeran svojim obvezama i koji je – kako će vidjeti čitatelj ove biografije – mislio više na druge nego li na sebe; imao je milosrdno srce koje se očitovalo prije svega u brizi za bolesnike, osobito najpotrebitije, ali i u apostolskom zanosu kojim je uspijevao prenositi radost evanđelja; bio je otvoren volji Božjoj i spreman prihvatiti njezina iznenađenja, što se i dogodilo kad je sve jasnije počeo osjećati svećenički poziv koji će preokrenuti njegov život koji se već činio savršeno usmjerenim.

Osim obraćanja njegovu zagovoru i radosti u ostvarenju konačnog cilja, svrha koju si Crkva postavlja kada vjernog kršćanina predlaže štovanju Božjeg naroda – kako na lokalnoj razini u slučaju beatifikacije te na univerzalnoj razini s kanonizacijom – je postaviti svjetlo njegova svjedočanstva na jasno vidljivo mjesto kako bi svatko mogao razmatrati njegova dobra djela i slaviti Gospodina čiju nam ljubav i milosrđe prenose (v. Mt 5,16). Ali njihov život je i poziv, poticaj za one koji o njemu uče: ako su oni tako živjeli, možemo i mi. Možda vrijedi pokušati.

U Guidovu slučaju imamo posla s mladićem čiji vrlo normalan život i okolnosti njegova zemaljskog putovanja nalikuju mnogima od onih koji će čitati ovu knjigu, pa će u njemu lako vidjeti dobar primjer; budući da je Guido shvatio da je pravo blago u životu slijediti Krista, možda će kroz njegovo svjedočanstvo i to mnogi moći shvatiti. Ovo bi bila dobra usluga koju je dobri Guido učinio nakon svoje smrti. Nadam se da među onima do kojih će knjiga doprijeti ima i onih koji je, osim što je razumiju, žele i pokušati živjeti.