Iz Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci, sestre Robertina, Amalija i Celestina djeluju u Biskupskom domu u Gospiću, a sestre Ciprijana, Judita, Gema i Ljubomira borave u samostanu u Otočcu i pomažu u župi Otočac. Sestre su na poziv mons. Križića svetkovinu proslavile u Gospiću.

“Blagdan Srca Isusova slavio se u nekim crkvama još od 17. stoljeća a uveden je kao obvezatan za opću Crkvu u 19. stoljeću, odnosno 1856. Međutim, pobožnost prema Srcu Isusovu kršćanski puk obavljao je još od početka 13. stoljeća. Vrlo stara kršćanska tradicija vidjela je mistično rađanje Crkve baš u trenutku kada je probodeno Isusovo Srce. Uvođenje blagdana za opću Crkvu izazvalo je određena protivljenja od nekih teoloških struja koje su tvrdile da Crkva s ovim čini idolatriju jer slavi, ne realno, nego neko metaforičko srce. Odgovor Crkve bio je da se s ovim blagdanom slavi zapravo, Isusovo čovještvo i njegova ljubav prema nama, jer je iz te ljubavi prihvatio postati jedan od nas, našim bratom, i dati život za nas”, rekao je mons. Križić.

Govoreći o Isusovoj objavi, kazao je kako se on objavio kao Bog ljubavi, Bog koji ima srce. “Objavio nam je Boga kakvog ljudi do tada nisu poznavali, a niti mogli vjerovati da je Bog takav i da zbilja toliko voli čovjeka. Isusove prispodobe o Rasipnom sinu, Izgubljenoj ovci i druge, kao i sami Isusovi susreti s grješnicima i patnicima pokazuju tu nevjerojatnu ljubav i otkrivaju Božje lice za kakvim je čovjek čeznuo od svoga postanka. Na ovako velikom Božjem daru nećemo biti nikada dovoljno zahvalni”, istaknuo je biskup. 

“Kada je blagdan Srca Isusova utemeljen kao obvezatan za cijelu Crkvu Vaša utemeljiteljica (r. 1852.) imala je 4 godine. Bilo je to vrijeme posebnog otkrića Božje ljubavi, Božjeg srca, i vrijeme zanosa vjernika za imitiranjem Isusovog srca. U tom vremenu živi i djeluje utemeljiteljica Marija Krucifiksa Kozulić. Stoga, nije čudno, da je baš tim imenom htjela nazvati Družbu koju osniva i tako definirati njezinu karizmu i duhovnost. Sam naziv Družbe nije neki obični privjesak, nego njezina bît, njezino karizmatsko obilježje. Naziv niče iz iskustva Božje ljubavi i dobrote, ali i iz iskustva imitiranja Isusovog srca djelovanjem i radom s najsiromašnijima, s onima koji su najviše oskudijevali srcem i ljubavlju”, poručio je. 

“I cijela bit formacije budućih redovnica zacrtana je u tom smjeru: oblikovati vlastito srce po uzoru na Isusovo, na način da bi svi ti siromašni to mogli osjetiti. Isus nam je objavio i pokazao Božju ljubav, Božje srce. Zato je u evanđeljima njegov život i njegov odnos s ljudima, napose siromašnima i bolesnima, zadivljujući. Nije se čuditi da su neki, pročitavši evanđelje i upoznavši lik Isusa Krista, samo izjavili: ‘Previše lijepo da bi bila istina.‘ Nemamo nikakvog razloga sumnjati u tu istinu, ali znamo dobro kako je teško tu istinu, odnosno, takvu ljubav i takvo srce u životu ostvariti. Sâm Bog ustvrđuje kako je teško oblikovati srce: ‘Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne.’ (Jer 17,9)”, nastavio je. 

“Kako doći do ostvarenja Isusovog poziva da budemo blaga i ponizna srca, kao što je On bio? Mi molimo Isusa poznatim zazivom: ‘Učini srce naše po srcu svom.’ Kako to postići i je li to uopće moguće?”, upitao se mons. Križić te nastavio: “S druge strane, mnogi su to ostvarili, znači da nije nemoguće. No, treba napomenuti da su taj ideal ostvarili samo djelomično, u određenim postotcima, jer nije moguće biti savršen u ljubavi. Isusov poziv da budemo savršeni, kao što je savršen naš Otac na nebesima, ideal je drugog života. Ovo nas ne ograđuje od truda i napora koji je potrebno uložiti još za ovog zemaljskog života. Sve slabosti i praznine koje ćemo otkrivati ne smiju nas obeshrabriti da odustanemo od napora.”

“Sveti Pavao bio je čovjek divnog srca. U kršćanskoj tradiciji postoji izreka: ‘Cor Pauli, Cor Christi’  (Srce Pavlovo, Srce Kristovo).’ Ali znamo kako se Pavao žalio da ne drži uvijek pod kontrolom to srce. On piše: ‘Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim… Onda to više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni … Istina, moj se unutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma (srca).’

Ovo je ohrabrujuće. Ovo nam govori da je moguće biti čovjek Isusovog srca bez obzira što se ponekad, nećemo previše ponašati u skladu s Isusovim srcem. Sve zavisi od našeg nastojanja i naše askeze. Imati Isusovo srce nama je to iznimno teško postignuće. Po naravi smo sebični, egoistični, u neprestanoj borbi za sebe i svoje interese. Nekada to i ne primijetimo. Nema oslobođenja od ove urođene mane bez trajne borbe da se odričemo sami sebe. To je prvi uvjet za svakog Isusovog učenika. Nema nikoga tko nije imao potrebu ratovati na ovom području kako bi ostvario autentičnu ljubav koja ide do spremnosti dati život za druge. Mi nismo u situaciji da moramo dati život za druge prolijevajući krv, ali se moramo svakodnevno učiti davati nešto od našeg života drugima, trošiti se za druge”, poručio je propovjednik. 

“Isus tvrdi da će izgubiti život onaj koji ga želi ‘sačuvati’. Sačuvati, u smislu, izbjegavanja žrtve, bojazni da se zbog žrtvi ne izgubi zdravlje, strah da bi nam trošenje za druge skratilo život. Isus stavlja naglasak na to da se život čuva darujući ga drugima. Ostaje pitanje, koliko smo uvjereni u ovu istinu? Mudrac Sirah tvrdi: ‘Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro bilo na zlo.’ (Sir 13,25). Kada čovjek malo oplemeni svoje srce, doživljava i određeni vanjski preobražaj koji drugi primjećuju. Naša vanjština odaje stvarnost našeg srca i to se ne može skriti. Mudrac u knjizi Izreka savjetuje svoga sina govoreći mu: ‘Sine moj, povrh svega čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.’ (Izr 4,23).

Od stanja našeg srca zavisi naše ponašanje, naše razmišljanje, naše objektivno analiziranje stvarnosti oko nas. Zato Pavao moli za svoje kršćane: ‘Prosvijetlio vam Gospodin oči srca da vidite.’ (Ef 1,18). Iz srca treba prognati tamu jer se bez toga neće moći vidjeti stvarnost onako kako je Bog vidi. Čovjeka bez srca ispunjenog ljubavlju, progone različite opsesije koje ga truju. Veliki ruski pisac Dostojevski u djelu „Braća Karamazovi“ predstavlja jednu ženu koja se tuži starom monahu Zosimu da je neprestano progoni opsesija smrti. Starac joj kratko odgovara: ‘Ljubi i tvoje će opsesije nestati.’ To znači: ‘Čini nešto dobroga za druge i u tebi će cvjetati život, a ne opsesija smrti.'”, rekao je. 

Biskup je propovijed završio riječima: “Ova svetkovina sve nas poziva, a vas sestre još više na poseban način jer je ovdje Srce vašeg poziva, da svakodnevno radimo na usklađivanju otkucaja našeg srca s Isusovim Srcem, i uvijek iznova Njemu pobožno vapimo: ‘Učini srce naše po srcu svom.’ Ali ne zaboravimo: On bez nas to neće učiniti. S našim ustrajnim molitvama i nastojanjima Bog će pomagati da naše srce, malo po malo, postaje ‘novo srce’ (Ez 36,26), kako je obećao. Amen.”