Sigurnost nam pruža "žena odjevena suncem"

Draga braćo i sestre, predragi hodočasnici!

Svi smo mi hodočasnici na ovome svijetu. Hodimo stazama svoga života i svako toliko, umorni od putovanja spontano uzdižemo pogled ne bi li nazreli kraj puta i ugledali cilj svoga putovanja.

Danas, na svetkovinu Marijina uznesenja na nebo, na Veliku Gospu, mi hodočasnici u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u daljini naziremo veličanstveno svjetlo, Mariju. Ona već uživa u blaženoj budućnosti koju mi iščekujemo. Koliku li nam utjehu pruža taj pogled vjere!

Pozdravljam sve vas, dragi hodočasnici; pozdravljam i vas, draga braćo i sestre, koji ste s nama povezani putem sredstva društvenog priopćavanja. Želim izraziti svoju duhovnu blizinu i suosjećanje sa svima onima koji danas nisu mogli hodočastiti. Prije svega mislim na bolesne i one koji se za njih brinu, na malenu djecu i njihove majke te one spriječene na bilo koji način – sve do zatvorenika. S posebnom zahvalnošću molim i za sve one koji su žrtvovali svoj odmor radeći u javnim službama neophodnim za normalno funkcioniranje društva: od radnika i zaposlenika vezanih dežurstvima u različitim djelatnostima do službi javnog reda.
Liturgija svetkovine Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo, koju danas slavimo, protkana je brojnim izrazima radosti koji su bremeniti nadom i utjehom.

Biblijska čitanja koja smo upravo čuli, pozivaju nas uzdići pogled u visine, gdje očima vjere možemo motriti Presvetu Djevicu uznesenu na nebo. S Marijom možemo spoznati sjaj besmrtnog života te privlačnu ljepotu punog i trajnog zajedništva s Bogom.

I naš se duh raduje u Bogu ponavljajući s Marijom, Djevicom iz Nazareta: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju” (Lk 1, 46-47).

Svojom nas molitvom Crkva trajno poziva da prihvatimo riječi Blažene Djevice, pune vjere i radosti. Tako mnogi vjernici svakodnevno u Večernjoj molitvi Crkve naizust izgovaraju Marijin hvalospjev.

U njemu je tajna naše duboke sreće. Možemo i moramo zajedno s Marijom priznati da naš duh klikće u Bogu. Jer u Kristu, našem Spasitelju, Bog nikada nije prestao činiti “velike stvari” u našem životu. Njegovo milosrđe i danas prožima naš život, čak i one često tamne strane naše osobne i društvene povijesti. Snaga njegove mišice nije nikada oslabila, On trajno uzvisuje neznatne jer se njemu utječu, gladne puni dobrima jer u njemu traže pravdu, istinu, ljubav i opraštanje.

Stoga, radost kojom nas ispunja blagdan Velike Gospe nije površna. Ne radi se o prolaznoj razdraganosti koju nam pruža dan usred godišnjih odmora. Marijino uznesenje na nebo ispunja nas istinskom, dubokom radošću koju je nemoguće zatomiti. Ta je radost ponuđena svima. To je ushit “blaženih” koji su povjerovali u ispunjenje Gospodinovih riječi (usp. Lk 1, 45).

Marija je vjerovala Gospodinovim riječima više od svakog drugog ljudskog bića. Vjerovala je postojano, čitavim svojim bićem, nepokolebljivo, čak i kad se ispunjenje njegovih riječi činilo “nemogućim” (usp. Lk 1, 34.37). U Mariji se ispunila vječna riječ, ostvarilo se neočekivano i nezamislivo. Marija je od početka slušala, potpuno prihvatila i bila savršeno poslušna živoj i životvornoj Riječi Božjoj, samom Isusu. U njezinu srcu i u njezinu djevičanskom krilu Riječ je tijelom postala.

Život Blažene Djevice Marije zbog toga je uvijek bio povezan sa životom Isusa Krista, kako za njezina zemaljskog života, tako i sada u punom zajedništvu s Kristom uskrslim i proslavljenim u vječnosti. To je poruka dogme o Uznesenju blažene Djevice Marije na nebo.

Crkva u vjeri, svojim uzvišenim autoritetom, svečano izjavljuje, da se za Mariju već ispunilo ono što je drugima samo obećano. Ono o čemu piše i apostol Pavao: “… Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi” (1 Kor 15, 20-23).

Blažena Djevica Marija, tijelom uznesena u nebesku slavu, svima nama jasno poručuje da je kruna vjere u Krista – što znači siguran svršetak onih koji su slijedili riječi Gospodina Isusa Krista – vječni život, život u kojemu je smrt pobijeđena te nema više moć nad našim tijelom.

Stoga, slaviti blagdan Uznesenja Marijina na nebo ne znači samo pobožno častiti uzvišenost Majke Isusove, koja nas s Neba uvijek prati, već – nadasve – s pouzdanjem usmjeriti pogled u budućnost, i ne samo našu, nego čitavoga čovječanstva.
Ponekad se pitamo što će biti s nama nakon smrti? Hoćemo li doista doživjeti sreću koje sada nema? Gledajući sve što se danas događa u svijetu, pitamo se, tko može pružiti istinsku sigurnost našem životu i životu naše djece?

Današnji blagdan daje odgovor na ova pitanja i na shvatljivu zabrinutost suvremenog čovjeka. Čini to snažnim i dojmljivim riječima misnog Predslovlja u kojem ispovijedamo: o Bože, “danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu”.

Da, braćo i sestre, nada i utjeha! Crkva, kojoj je Marija Majka i savršeni uzor, nikada neće ostati bez nade i utjehe. Njih neće nedostajati nijednom pripadniku Crkve! Samim time i nama, svakome od nas!

Konačno, svi mi, kao suputnici, kročimo ovom zemljom zajedno s drugim ljudima koji traže ono što drže da bi trebalo biti važno za njihov život: netko zdravlje, drugi fizičku ljepotu, netko trajnost osjećaja; drugi opet ekonomsku sigurnost; netko moć, slavu ili uspjeh. Dakako, sve ovo može biti važno, nešto manje ili više neophodno za kvalitetan život pojedinca i zajednice. Strah od njihova možebitnog gubitka ili nemogućnosti ostvarenja može kod pojedinaca izazvati osjećaje depresije, neuspjeha pa čak i očaja.

U posljednje vrijeme – zbog strašnih i potresnih oblika nasilja, od kojega nisu ni naše sredine pošteđene, i terorizma svjetskih razmjera izazvana skrivenim i podlim silama zla – čini se da strah preuzima mjesto nade, čak i među vjernicima. Govor o utjesi i nadi postaje sve težim i ispraznim, ako ne i čudnim.

U ovim ljetnim mjesecima stječe se dojam da se nad Hrvatsku nadvila neka tamna noć duha. Sve se relativizira. Čini se kao da smo za zaradu spremni sve učiniti i sve dozvoliti. Što se sve ovih tjedana ne nudi i reklamira po hrvatskom Jadranu? Dakako, naši mediji svojim fotografijama, reklamama i reportažama daju svemu tome zapaženi poticaj i doprinos. Postavlja se pitanje ukusa i dostojanstva. Ako je tebi svejedno, poštuj one koji žele držati načela. Gdje je ukus, dostojanstvo i poštivanje tuđih svetinja kod onih koji u novinama medaljicu Blažene Gospe nude zajedno s neprimjerenim fotografijama. Neke stvari ne idu zajedno, postoje i granice. Potrebno nam je više jasnoće, odlučnosti i reda, ako želimo da nas i drugi poštuju. I danas su i te kako aktualne riječi mog dragog prethodnika, blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: “Ima istina od kojih se ne može odstupati. Ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati” (Svećenički tjedan, 1969.).

Ali upravo usred takvog svijeta, u ovoj opasnoj i sve tamnijoj noći duha, danas u svim crkvama katoličkog svijeta odjekuje navještaj koji svojim svjetlom razbija tamu. Navještaj iz Knjige otkrivenja: “Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! ” (Otk 12, 10).

Da, predragi, spasenje svakog ljudskog bića nije samo daleka pretpostavka, nije neostvariva želja, niti povlastica izabranih. “Spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova” događa se u stvarnosti. Spasenje je ovdje i sada!

A sigurnost nam pruža “žena odjevena suncem” (Otk 12,1). Prvo čitanje iz Knjige otkrivenja, bogato simbolikom, poručuje nam da su njoj dobro poznate i da u potpunosti osjeća porođajne boli i muke čovječanstva koje iščekuje spasenje, nada se sigurnosti, čezne za pravdom i mirom, teži k solidarnosti među ljudima i zajedništvu među narodima očekujući bolji i humaniji svijet. Koliko u ovo naše doba moramo iskoračiti iz tmina zla da bismo iskusili mir na zemlji. Neka taj mir za pučanstvo na Bliskom istoku izmoli Marija, kraljica mira. Po toj nakani želimo osobito moliti u ovoj svetoj misi.

U ženi iz Otkrivenja Crkva prepoznaje utješnu prisutnost Isusove Majke. Ona nam ne prestaje darivati utjelovljenog Božjeg Sina, rođenog u vremenu obilježenom svime što se protivi čovjekovoj sreći, bolje rečeno, zlom, predstavljenim zmajem koji čeka da proždre tek rođeno dijete (usp. Otk 12, 3-4) te zajedno s njim oduzme nadu čovječanstvu i mogućnost spasenja svakom čovjeku.

Marijino uznesenje na nebo nas tako podsjeća da se Raj ostvaruje u duši i tijelu svakog čovjeka koji živeći zajedništvo s Isusom dopušta da se snaga njegova kraljevstva ljubavi utjelovi u mislima, osjećajima, riječima i djelima. Tako svaki susret i svaki dan može postati kutak raja na zemlji, dah vječnosti u izmučenom i ubrzanom tijeku našeg života, izvor ljubavi svima koji su je žedni.

Marija zauvijek boravi u nebu u svom proslavljenom tijelu potičući nas da i mi svoje tijelo ili bolje – čitav svoj život – živimo kao neizmjernu vrijednost u Bogu, kao putovanje koje je On s nama započeo, kao dragocjenu baštinu koju smo primili i koju mu moramo vratiti na dan svoje smrti. Moramo je vratiti obogaćenu djelima ljubavi koja smo naučili od Isusa.

Onda ćemo poput Marije, prvine i uzora obnovljenog čovječanstva, shvatiti da ne postoji nebo bez zemlje kojom hodočastimo te da ne postoji zemlja koju treba ljubiti i služiti joj osim one koja je odsjaj Božjeg neba.

Marija uznesena na nebo, danas nam s neba daje sigurnost da snaga Božjeg Kraljevstva učinkovito djeluje kroz događaje ljudske povijesti. Ta snaga duboko proniče savjesti i srca ljudi koji, poput Marije slušaju, vjeruju i u životu ostvaruju Isusove riječi.

Neka i nas i čitav hrvatski narod na tom putu uvijek prati ona vjera koju je blaženi Alojzije Stepinac jednom zgodom ovako opisao: “Kao crvena nit provlači se kroz … povijest na ovom raskršću dvaju svjetova živa vjera hrvatskoga puka, da nema nigdje boljeg zagovornika kod Boga i pomoćnika u nevoljama nego je Ona, koja je dojila Spasitelja svijeta” (Iz homilije na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u M. Bistrici, 7. srpnja 1940.). Amen.