Generalno tajništvo Biskupske sinode objavilo je u utorak 24. ožujka Završno izvješće Studijske skupine br. 2 o Slušanju vapaja siromašnih i Zemlje te izvješće Komisije SCEAM-a o Pastoralnom izazovu poligamije.

U Završnom izvješću Studijske skupine br. 2 ističe se kako slušanje siromašnih i Zemlje nije pastoralna opcija, već čin vjere koji je konstitutivan za crkveno poslanje, ukorijenjen u dvostrukoj zapovijedi ljubavi i primjeru Dobrog Samarijanca. U Izvješću, nakon što su opisane metode rada, ograničenja s kojima se u pastoralu susreće i naučene lekcije, navode se alate koji su već dostupni u Crkvi: župe, lokalne zajednice, pokrete, Caritasova udruženja, ekumenske i međunarodne mreže, te se ističe njihovo bogatstvo. Istodobno se potiče na prevladavanje napasti nelegitimnog delegiranja specijaliziranim strukturama, te se poziva svakog krštenika da podijeli odgovornost u tom pogledu.

Konkretni prijedlozi uključuju stvaranje Crkvenog opservatorija za invaliditet, koji je predložila podskupina sastavljena prvenstveno od osoba s invaliditetom, kao model koji se može preslikati na lokalnoj i regionalnoj razini kako bi se dao glas svim marginaliziranim skupinama. Na teološkoj razini, u Izvješću se naglašava potrebu za teologijom poniklom iz slušanja siromašnih i zemlje kao autentičnih teoloških mjesta (loci theologici) te poziva teologe iz najranjivijih zajednica da se aktivno uključe u izradu dokumenata učiteljstva. Velika pozornost posvećuje se formaciji: u programe formacije za vjernike laike, redovnike i bogoslove valja uključiti izravne susrete s egzistencijalnim periferijama, vještine slušanja kao duhovnu disciplinu, a ne samo tehniku, te društvenu analizu.

Vijeće biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SCEAM) razvilo je pak sveobuhvatno promišljanje o pastoralnom izazovu poligamije, ukorijenjeno u kulturnom, antropološkom i teološkom kontekstu afričkog kontinenta. Na početku Izvješća prepoznaje se sveta vrijednost afričke obitelji, utemeljene na savezu između društvenih zajednica, s precima i s Bogom, u kojoj se dijete smatra Božjim blagoslovom, a želja za brojnim potomstvom sastavnim dijelom identiteta zajednice. U taj se obzor povijesno uklapa postojanje poligamije, fenomen koji nije isključivo svojstven Africi, ali je tamo posebno duboko ukorijenjen i predstavlja hitan problem u pastoralu.

Biblijska analiza otkriva njezinu ambivalentnost: dok je se tolerira u Starom zavjetu, postupno je prevladava novozavjetna objava u kojoj Isus – pozivajući se na Stvoriteljev izvorni plan – jasno potvrđuje jedinstvo i nerazrješivost braka. U dokumentu se čvrsto potvrđuje učenje Crkve: kršćanski brak je monogaman po svojoj teološkoj prirodi, a ne po kulturnom nametanju.

Na pastoralnom planu, SECAM isključuje svaki oblik priznavanja poligamije i preporučuje da se poligamne katekumene ne pripušta krštenju prije nego što slobodno prihvate obvezu na monogamni brak. To nije isključenje ili stigmatizacija, već strpljivo praćenje uz puno poštivanje osobe, nadahnuto Kristovim milosrđem. Dostojanstvo žene stavljeno je u središte ove pastoralne službe, s Marijom, Isusovom majkom, koju se stavlja kao uzor evangelizacije živo i duboko ukorijenjene u kulturi. U zaključku se ukazuje na „pastoralnu službu blizine“ sposobnu otvoriti vrata Crkve onima koji žive na duhovnim i egzistencijalnim periferijama, prepoznajući u svakoj osobi dijete Božje pozvano na vjernu ljubav i Savez.

Oba izvješća, sa svojim različitim tematskim područjima, svjedoče o sinodalnom putu Crkve: Crkva koja sluša, razlučuje, prati i, ukorijenjena u Evanđelju, nikada ne prestaje biti blizu svakom muškarcu i ženi, odgovarajući na izazove našeg vremena, navodi se u sintezi izvješća Studijske skupine br. 2 i Izvješća SECAM-a o poligamiji.