S pogledom unatrag ići naprijed. Za vrijeme ovoga Kolokvija pred očima nam je trajno bila prisutna slika katekumenata drevne Crkve. U kulturi i društvu, u kojemu je kršćanstvo bilo manjina, katekumenat je bio proces kojim se oblikovao identitet kršćanina u vjeri Crkve. „Treba da onaj“, reći će Ivan Zlatousti, „koji će pristupiti tim svetim otajstvima što ulijevaju strahopoštovanje bdije i bude budan“ (Krsne kateheze, str. 139.). Za trajnu budnost katekumena molila je cijela zajednica. Tako, dok se jedan pripremao za susret s otajstvima vjere, zajednica već krštenih iznutra je, duhovno, mogla iskusiti svoje „drugo obraćenje“. Priprema na ispunjeni život jednoga, čitavu je zajednicu učvršćivala u postojanoj vjeri. Mistagoška dubina takvoga katekumenata s jedne strane, te misionarska širina Crkve s druge strane, dovoljan su razlog da Opći direktorij za katehezu (1997.) naglasi: „Čitava kateheza Crkve mora biti oblikovana prema katekumenatu“ (br. 100.).  Zašto? Zato što katekumenat nije najprije strategija. On nije metoda. Katekumenat je proces kojim se, prema riječima pape u miru, Benedikta XVI., „u vjeri izučava život koji je vrijedan i sposoban takvim uvijek ostati“ (O krizi kateheze, 1983.). Zbog toga će isti papa ustvrditi: „Kateheza je katekumenat“. Profesor Bodrožić nas je u svom predavanju podsjetio da katekumenat kao model odgoja u vjeri nije samo ustrojen s ciljem poučavanja i odgoja za vjeru, nego je katekumenat proizlazio iz ozbiljnosti same vjere! Zbog širine njegova sadržaja, ali i mogućnosti prilagodbe, smatra prof. Bodrožić, upravo se u katekumenatu očituje aktualnost i znakovitost djelovanja Crkve za današnje vrijeme. U povijesti, dakle, prve Crkve slutimo budućnost evangelizacije za naše vrijeme.

Smijemo li zastati na pola puta? Katekumenat kao liturgijsko-katehetski znamen prve Crkve svojim je koracima činio put kojim se moralo proći kako bi se postalo sinom i kćeri Crkve, zajednicom u vjeri. Vremena su se promijenila. Sakramenti kršćanske inicijacije podjeljuju se danas najčešće za vrijeme djetinjstva i mladosti, pri čemu odrasli, koji su pred nas bili stavljeni kao predmet razmišljanja ovoga Kolokvija, nerijetko ne znaju što bi s vjerom koju su baštinili iz djetinjstva i mladosti. A upravo je kateheza namijenjena odraslima, kako veli sv. papa Ivan Pavao II., „glavni oblik kateheze, jer se ona obraća osobama, koje imaju najveću odgovornost i sposobnost živjeti kršćansku poruku u potpuno razvijenom obliku“ (Catechesi tradendae, br. 43.). Zbog toga što to ne čine, što su zastali na pola puta, što su se „udaljili od svake vjerske prakse i u zreloj dobi žive s djetinjastim vjerskim spoznajama“ (Catechesi tradendae, br. 44.), sveti papa ih naziva polukatekumenima. U vremenu, dakle, kako je rekao prof. Mikić, u kojemu gospodari fenomen odgođene zrelosti, smijemo li uopće, riječima prof. Šimunovića, oklijevati u „uznemiravanju vjernika“. Ako to, naime činimo, odnosno ako ništa ne učinimo, tada ne samo da odgovor na poziv vjere odraslih nije dovršen, nego niti mi kao Crkva, katehete i evangelizatori, svećenici i misionari, nismo do kraja izvršili svoje navjestiteljsko poslanje. I mi smo s ostalima zastali na pola puta. „Premda smo bolno svjesni svoje vlastite krhkosti“, opominje nas papa Franjo, „moramo ići naprijed i ne smatrati se gubitnicima, imajući pred očima ono što je Gospodin rekao svetom Pavlu: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (Evangelii gaudium, br. 85.). Možda će nas isti Papa, upravo zbog toga jer smo stali na pola puta, pozvati na „pastoralno obraćenje“.

Obraćenje se događa pod križem. Kada je papa Benedikt XVI. godine 2008. proglasio godinu sv. Pavla, apostola naroda, prilikom svečanoga otvorenja godine, za vrijeme večernje molitve, je rekao: „Ne radi se o tome da razmišljamo o davnoj povijesti života, nego o tome da Pavao danas želi s nama razgovarati“. Razmišljajući o sv. Pavlu, papa je ukazao na činjenicu kako biografija jednoga čovjeka može postati teologijom cijele Crkve. Ta je biografija satkana od graničnih iskustava, neizdrživih rana, „trna u tijelu“, kako će reći Apostol u drugoj Korinćanima (12,7); sve ga to uči da se „hvali svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova… Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,9-10.). Biografije današnjih odraslih vjernika su locus catecheticus Crkve. Na poseban način su to, prema riječima dr. Mikića, krizni trenuci koji su izvanredna prilika za katehezu i evangelizaciju odraslih, a koji su, mišljenja je predavač, kao nikada do sada sami i osamljeni, bez ikakve pomoći okoline. Nije daleko od te misli niti dr. Živić koji postavlja pitanje: „Pruža li Crkva vjerniku… stvarnu pomoć i zaštitu? Ili se tome pitanju prilazi samo prigodničarski?“ Valja svakako zapaziti da niti jedan niti drugi predavač ne zaziva odgovor Crkve u religiji koja bi bila kompenzacija, još manje zazivaju vjeru kao nešto za slabe, nego i sami, kao odrasli vjernici, razumiju svoju vjeru kao identifikaciju s Isusom Kristom; kao vjeru koja im može pomoći prijeći granice boli; kao vjeru koja se rodila podno križa. Jedino je takva vjera, ona rođena pod križem, istinska vjera. No, Crkva je pozvana pomoći odraslima da, riječima sinoćnje propovijedi, upru „svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista“ te da puste „da ih uvijek iznova spašava“.

Katekumenat je govor o živome Bogu. Kako bismo otkrivali putove kojima bi valjalo poći ususret suvremenom čovjeku, na ovome Kolokviju smo pokušali staviti pred sve vas i različite modele tradicionalnoga govora Crkve, ali s novim žarom, te novoga govora suvremenog čovjeka u kojemu nam još valja učiti prepoznavati prisutnost živoga Boga. Tako su nas voditelji radionica htjeli podsjetiti na (a) značenje hodočašća, ne samo kao cilja jednog zemljopisnog odredišta, koliko kao traženja životnoga odgovora, prepoznatoga u Kristovoj riječi nakon njegova uskrsnuća: „Ondje ćete ga naći“! Nadalje, razgovor sa „sugovornikom“, riječima propovjednika sinoćnjega euharistijskog slavlja, odnosno s (b) Božjom riječi, neiscrpno je vrelo rada s odraslim osobama. Biblija u tom smislu postaje ne samo povremenim sugovornikom odrasloga vjernika nego i životnim suputnikom koji ga prati i usmjeruje do cilja. (c) „Ljepota mnogostrukog lica Crkve“ očituje se najprije u životu konkretne župne zajednice. Ona je prebivalište pučkih pobožnosti, djelatne ljubavi, obiteljske zajednice, kao i mnogo toga drugoga što razumijemo kao lice mistagoškog djelovanja Crkve. Stoga će voditelj te radionice i napisati u svojim materijalima: „Tko je uistinu susreo Krista, ne može ga držati za sebe, nego ga mora naviještati“. Konačno, (d) prostranstva koja nas okružuju, a koja će papa Franjo nazvati „nevidljivim gradovima“, suvremeni su mediji o kojima – čini se – nećemo smjeti više razmišljati samo kao o sredstvu evangelizacije, nego i kao o mjestu na kojemu se evangelizacija događa. Ti nevidljivi gradovi, taj virtualni svijet, kojega će suvremeni komunikolozi nazvati „novim amblemom spasenja“ ne smiju ostati bez navještaja Riječi Božje.

***

Katekumenat je govor o živome Bogu. On je mjesto gdje se odrasli vjernici mogu susresti s ljudima koji su Boga konkretno iskusili i koji ga, tako reći, poznaju iz prve ruke. To su oni, koji su pronašli odgovor na pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mt 16,15). Doista se nadamo da je Deveti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike svima nama pomogao u potvrđivanju, ili u traženju odgovora na to pitanje. Odgovor je to, ako smo ga i pronašli, koji od svih nas zahtijeva stalno otkrivanje ljepote toga imena.

mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki

predsjednik Vijeća HBK za kler