U izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost ostavio je dubok i neizbrisiv trag od samih početaka, kao urednik, stručni suradnik, savjetnik, osobito u izdanjima Biblije, te direktor u dva navrata.

Iz životopisa

Adalbert Rebić pohađao je pučku školu u rodnome mjestu, u Klenovcu Humskom u Humu na Sutli (od 1944. do 1948.), a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu od 1948. do 1956. godine. Filozofski studij pohađao je u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu (1956.–1961.), Teološki fakultet na Papinskom sveučilištu Gregoriana (1961.– 1965.). Za svećenika ga je zaredio kardinal Julius Döpfner 10. listopada 1964. u crkvi Sv. Ignacija u Rimu. Magisterij iz biblijskih znanosti postiže na Biblijskom fakultetu Papinskog biblijskog instituta u Rimu (1965. – 1967.) te doktorat iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu bio je profesor biblijskih znanosti, semitskih jezika i arheologije, asistent (1968.), docent (1971.) i izvanredni profesor (1997.), 37 godina (1968. – 2005.), pročelnik Katedre Svetog pisma Starog zavjeta od 1973. pa do umirovljenja. Godine 1996. bio je izabran i za vršitelja dužnosti pročelnika Katedre filozofije.

Od 1970. bio je drugi, a od 1971. i glavni urednik Bogoslovske smotre sve do 1995. Godine 1972. postao je dopredsjednik Hrvatskoga mariološkog instituta, a od 1977. do 2002. njegov je predsjednik.

Godine 1998. izabran je za potpredsjednika Instituta za biblijski pastoral Fakulteta, preko kojega je bio prvi predstavnik Biskupske konferencije Jugoslavije od 1972. u Katoličkoj biblijskoj federaciji i njezinoj srednjoeuropskoj subregiji.

Povremeno je predavao i na teologiji u Đakovu (1971. – 1978.) i u Zadru (1969. – 1970.). Od 1996. predaje hebrejski jezik kao izborni predmet na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te na Fakultetu za elektroniku i računarstvo biblijsku teologiju.

Od 26. studenoga 1991. do 2. veljače 1996. godine bio je predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske, a od 9. veljače do 1. prosinca 1995. godine ministar bez lisnice, zadužen za humanitarna pitanja, u Vladi Republike Hrvatske.

Bio je član Društva hrvatskih književnih prevoditelja od 1974., od iste godine i član Društva umjetnika Hrvatske, te redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu od 1980. te član židovskog kulturnog društva »Šalom M. Freiberger« u Zagrebu od 1990.

Aktivno djelovanje u Kršćanskoj sadašnjosti

U povijesti djelovanja Kršćanske sadašnjosti sudjelovao je od samih početaka, suradnjom i prijateljstvom povezan je s najzaslužnijim promicateljima i ostvariteljima KS-a u domaćim i međunarodnim crkvenim i društveno-kulturalnim okvirima, osobito s Josipom Turčinovićem, Vjekoslavom Bajsićem i Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem. Surađivao je u prijevodu tzv. Zagrebačke Biblije (1968.), kao lektor hrvatskoga prijevoda proročkih knjiga (Jeremija, Tužaljke, Ezekiel), suurednik je hrvatskoga izdanja Jeruzalemske Biblije (1994.) i Ekumenske Biblije – Stari i Novi zavjet (1992. – 2011.).

Osobit prinos dao je izdanjima Biblije iz 2008. godine, kada je uvršten noviji prijevod Novoga zavjeta Ljudevita Rupčića, a u drugu inačicu, objavljenu pod nazivom »Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta«, prijevod Novoga zavjeta, koji su načinili Bonaventura Duda i Jerko Fućak.

Autor je tridesetak knjiga i oko 400 članaka, objavljenih u domaćim i stranim znanstvenim i stručnim časopisima, te niza recenzija. Istaknuo se i kao prevoditelj tridesetak knjiga s njemačkog, francuskog, engleskog, talijanskog i španjolskog jezika.

Od 1974. godine bio je član međunarodne redakcije časopisa Communio, s kojim časopis Svesci ulazi u trajnu suradnju, pod novim nazivom Svesci – Communio. Zalaže se za unaprjeđenje i ostalih periodičkih publikacija čiji je izdavač ili nakladnik Kršćanska sadašnjost (Bogoslovska smotra, Croatica christiana periodica, Kana, Služba Riječi, Biblija danas).

Osim toga, razvijao je suradnju Kršćanske sadašnjosti s međunarodnim crkvenim i kulturnim institucijama, izdavačima, udrugama (primjerice, ELCE – Europska udruga katoličkih izdavača i knjižara) te značajnijim teološkim piscima. Na funkciji direktora Kršćanske sadašnjosti bio je u dva navrata, od 1995. do 1999. godine te od 2004. do 2009. godine.

„Nije mogao imati neprijatelja“

Mjesec dana nakon smrti dr. Adalberta Rebića kršćanska obiteljska revija Kana objavila je niz tekstova njemu u spomen, a nekoliko rečenica istaknutih pojedinaca izdvajamo u nastavku:

• „Dragi naš brat Adalbert doista je zadužio Crkvu u hrvatskom narodu, zadužio mnoge od nas i naše suvremenike. Čime? Zato što je bio prijatelj Božji, bio je prijatelj i istinski pomoćnik mnogim svojim suputnicima i svojom riječju, bilo pisanom bilo izgovorenom, ali i mnogim svojim konkretnim djelima ljubavi.“ (banjalučki biskup Franjo Komarica)
• Posebno mi se svidjelo ono iz njegova karaktera: bio je to čovjek koji nije mogao imati neprijatelja. Imao je svoje držanje, svoj stav. (nadbiskup Marin Srakić)
• Uvijek je znao da nema drugog istinski kršćanskog puta, nego biti u dijalogu sa svima u istini, pravednosti i ljubavi sve do križa. (Bono Zvonimir Šagi)
• On je bio toliko učen, kako reče jedan pravnik, da je, radeći s Rebićem, svatko uvidio koliko smo nepismeni. Osim učenosti koja je toliko isticana, Rebić je bio velik čovjek. Za njega nije postojalo »s jedne strane mi, a s druge oni«, za njega su svi ljudi bili mi. Zato je imao mnoštvo prijatelja. (Mijo Gabrić)