U samu problematiku predavanja uveo je vlč. dr. sc. Vlado Mikšić, supsidijar u Svetištu koji je podsjetio da je autor predavanja Vinković na temu srušenih crkava 2006. godine objavio brošuru Sjećanje na nestale crkve karlovačke, a tom tematikom bave se i poznati gradski povjesničari dr. Milan Kruhek i vjeroučitelj Tomislav Šegina. Što se tiče povijesno-umjetničkih aspekata svakako je važno spomenuti istraživanje prof. Marinke Mužar.

Autor je svoje predavanje počeo osnovnim podacima o izgradnji grada Karlovca i primijetio da se gradnjom Karlovca grade i brojne kapele, a stare crkve, poklonci i kapele se obnavljaju. Kao prvu razrušenu crkvu spomenuo je nekadašnju dubovačku župnu crkvu svetog Mihovila koja se spominje 1339 g. kada postaje i župna crkva, a razrušena je krajem 19. stoljeća. Druga crkva o kojoj je govorio je crkva svetog Jakova koju su nabujale vode rijeke Kupe krajem 18. stoljeća uništile. Opisao je nastanak i nestanak kapele svetog Antuna koja je zapravo prva kapela izgrađena uz samu karlovačku utvrdu. Porušena je za vrijeme obnove gradskih bedema oko 1740. Sljedeća crkva koju je prezentirao bila je crkva svetog Florijana nastala 1680., a porušena 1790. godine. Uz dosta zanimljivih fotografija i razglednica predstavio je i crkvu svete Barbare nastale 1684., a porušene 1923. godine. Kapela svetog Križa pred tzv. Turskim vratima povezana je s legendom u kojoj se govori da se ispred tvrđe Karlovac odvila prava mala bitka s Turcima u kojoj su se proslavili karlovački kadeti i kao spomen na tu pobjedu karlovački general Franjo de Preisse dao je izgraditi 1756. kapelu u koju je 1767uneseno čudesno raspelo. Kapela je razrušena 1957. Kako su naveli očevici tog rušenja brojni Karlovčani su gledajući rušenje plakali. O nesretnoj crkvi svetih Ćirila i Metoda koja je trebala postati dubovačka župna crkva nije morao puno govoriti jer se prošle godine izložbom Priča iz Staljinove ulice obilježilo 70 godina od rušenja te velebne karlovačke crkve koju su 1948 godine karlovački komunisti srušili bez konzultacija sa centralnim vlastima u Zagrebu.

Autor je spomenuo i malu kapelicu svetog Ivana Nepomuka kod karlovačke gimnazije koja je također uz smiješna obrazloženja srušena također 1948. godine. Ista sudbina zadesila je obližnju zavjetnu kapelu Ranjenog Isusa izgrađenu između dva svjetska rata, a „osloboditelji“ su je oko 1950. srušili. U samoj karlovačkoj zvijezdi 1680. godine izgrađena je zavjetna kapela svetog Josipa koja je s vremenom zapuštena i 1833. odlukom gradskog magistrata srušena.

Kao posebna zanimljivost ovog predavanja bila su izlaganja o starokatoličkoj kapeli svetih Ćirila i Metoda u nekadašnjem vojnom parku. Vjerojatno je izgrađena kao vojna kapela obližnje kadetske škole. Od 1925. godine gradske vlasti daju je na uporabu starokatolicima, a također je stradala od osloboditelja 1945. godine. Svoje predavanje o nestalim sakralnim objektima Vinković je zaključio sudbinom karlovačke sinagoge. Stoljećima je postojala mala židovska zajednica u Karlovcu. Jedan dio Karlovca zvao se Židovska varoš. Oni su 1871. izgradili sinagogu. Židovska općina u Karlovcu početkom 20. stoljeća broji oko 350 članova. Savez židovskih općina Jugoslavije prodao je karlovačku sinagogu gradu 1946., a vlasti su je 1959. srušile.

Predavanju je popraćeno brojnima ilustracijama: kartama, starim razglednicama i fotografijama.