Oko oltara – uz vjernike iz župa u Bosanskoj Gradišci, Dolini, Novoj Topoli i različitih mjesta Hrvatske – okupilo se trinaest svećenika, iz Banjolučke, Požeške, Sisačke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, te banjolučki biskup Željko Majić i umirovljeni banjolučki biskup Franjo Komarica.

„Okupili smo se u vjeri, nadi i ljubavi da kao vjernici molimo za pokojnika, preporučujući ga dobrom i milosrdnom Bogu. Župnik Kazimir, već dvadeset godina nije među nama, ali je još uvijek s nama u našim molitvama i sjećanjima. Neka ova misa, koju prikazujemo za pokojnog Kazimira bude čin naše vjere i ljubavi prema Kristu i mučeniku Kazimiru“, rekao je uvodeći u misno slavlje bosanskogradiški župnik o. Tomislav Topić.

Misu je predslavio banjolučki biskup Željko, koji je homiliju zaključio Kristovim riječima: „Nebo će i zemlja uminuti , ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“

Nakon euharistijskog slavlja predstavljena je knjiga „Sjećanja na Kazimira“ mons. Karla Višatickog. Župnik Topić je podsjetio na povijest obilježavanja godišnjice smrti Višatickog, a dominikanac Damir Šokić poručio je da će djelo doprinijeti pokretanju kanonskog postupka za proglašenje mons. Kazimira blaženim, o čemu se u Banjolučkoj biskupiji ozbiljno razmišlja.

Milorad Oršulić Mican pročitao je jedno od brojnih pisama koje mu je župnik Kazimir svojedobno bio uputio. Dr. Karlo Višaticki je detaljno predstavio život i djelovanje mons. Kazimira Višatickog podsjećajući posebno da teške uvjete za vrijeme komunističkog razdoblja i Domovinskog rata.

Po završetku predstavljanja knjige, ispred spomen ploče na župnoj kući, biskup Majić je izmolio opijelo za pokojnika.

Životopis

»Ivan Višaticki i Barbara rođ. Ostrowska smatrali su život Božjim blagoslovom, te su rodili ukupno jedanaestoro djece: devet sinova i dvije kćeri, koje su uspješno odgojeni i osposobili za samostalan i dostojanstven život. Posebnost ove obitelji je i u tome što su od devetorice braće njih čak četvorica zaređeni za svećenike Banjolučke biskupije. Prvi među njima je za svećenika zaređen Kazimir Višaticki, 1963., zatim Adolf Višaticki, 1967., pa Franjo Višaticki, 1968. i konačno Karlo Višaticki, 1976. godine.

Četvrto dijete po starini Ivana i Barbare je bio sin Kazimir koji se rodio u Čatrnji, 4.ožujka 1939. godine i kršten je u župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 9. ožujka 1939. godine. Krstio ga je mons. dr. Nikola Bilogrivić, tadašnji bosanskogradiški župnik kojega su komunisti u namještenom procesu osudili i ubili 1947. godine.

Kazimir je Osnovnu četverogodišnju školu završio je u Cerovljanima (Koloni). Četiri razreda niže gimnazije (sadašnja osmogodišnja škola) završio je u Bosanskoj Gradišci, a nakon toga odlazi u Zagreb na Šalatu te u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1953. – 1955. pohađa prva dva razreda gimnazije a onda je prešao u Strossmayerovo Đakovo gdje je u sjemeništu od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije., te je tu i maturirao 1957. Tu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957.

Zbog odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, prekida studij od 1959. do 1961. godine. Vojni rok je služio u Nišu i to kao „sanitetlija“. Po odsluženju vojnog roka nastavlja studij te ga uspješno i završava u ljetu, 1964. godine.

Nakon završenog studija u Đakovu, 1964. godine, vlč. Kazimir je iste godine, točnije 21. listopada 1964. godine imenovan na svoju prvu svećeničku službu. Bila je to služba kapelana u župi Sv. Antuna, opata u Staroj Rijeci. Međutim, nešto više od godinu dana kasnije, 29. prosinca 1965. godine Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci je imenovao vlč. Kazimira župnikom tj. upraviteljem župe u Staroj Rijeci, nakon što je dotadašnji župnik  Nikola Matošević otišao na studij u Rim.

Službu župnika u Staroj Rijeci je vršio 15 mjeseci nakon čega je bio  premješten na  novu službu župnika u župi sv. Antuna Padovanskog u Prnjavoru, 21. ožujka 1967. godine gdje će kao upravitelj župe ostati gotovo dva desetljeća.

U Prnjavoru je djelovao veoma revno i plodno, sve do 1986. godine. Za vrijeme svoje svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je imao zdravstvenih poteškoća. Naime, tijekom 1982. godine teže je ozlijedio kralježnicu pa ga je u službi župnika u Prnjavoru oko pola godine zamjenjivao dr. Anto Orlovac.

Nakon gotovo dvadeset godina svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je razrješen te službe i imenovan župnikom u Dolini na Savi u Bosanskogradiškom dekanatu, 11. srpnja 1986. godine. On će vršiti tu službu idućih devet godina a uz redoviti pastoral vjernika, u Dolini, najprije će dovršiti uređenje nove župne kuće a potom izgraditi i novu župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije, u modernom stilu, asfaltirao staze po groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

Vlč. Kazimir je zadnji rat (1991.-1995.) dočekao i proživio u Dolini. Tijekom tih nemilih događaja dolinska župa je prognana i raseljena tako da je kraj rata dočekao sa nekolicinom vjernika i gotovo sam. Nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u Hrvatskoj, 5. kolovoza 1995. godine te odluke tadašnjih vlasti i međunarodne zajednice, definirane dogovorom o „humanom preseljenju“ od 14. kolovoza 1995. godine, vlč. Kazimir je zajedno sa preostalim vjernicima napustio Dolinu i prešao u Hrvatsku čamcem preko Save kod Davora.

Najprije se zadržao u Zagrebu, kao i svi drugi svećenici Banjolučke biskupije koji su bili prisiljeni napustiti povjerene im župe u Bosni.

Nakon dolaska u Hrvatsku, vlč. Kazimir je kraće vrijeme, pomagao i brinuo za naše prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. godine imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru.

Kazimir je u veoma teškim okolnostima djelovao u Drvaru sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne, a on i njegov kapelan vlč. Vladislav Žarko Ošap, morali su raditi u gotovo nemogućim uvjetima, bez crkve i župnog stana, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. I tu je od napora doživio teški moždani udar početkom 1997., te je nekoliko mjeseci proveo na liječenju i opet se vratio svojoj dužnosti. Između ostaloga u Drvaru je obavljao službu vjeroučitelja u školama za što je imao kanonsko poslanje.

Nakon zaista iscrpljujuće pastoralne djelatnosti u Drvaru, msgr. Kazimir je zamolio od biskupa laganije mjesto, pa ga je biskup u ožujku, 1999. godine iz Drvara premjestio za župnika u Budžaku.

Stigavši u Budžak, stanovao je u samostanu časnih sestara, no tu je ostao samo kraće vrijeme, jer on očito nije navikao odmarati.

Koncem te godine, točnije 12. prosinca 1999. godine, imenovan je na svoju posljednju župničku službu, u svoju rodnu župu Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je opsluživao sve do svoje tragične smrti. Preuzimajući župu u Bosanskoj Gradiški istovremeno je bio imenovan i upraveteljem župa u Novoj Topoli i Dolini kako bi skrbio za ostatke ostataka vjernika i u tim župama.U Bosanskoj Gradiški je dovršio novi župno-pastoralni centar, ali zbog toga nije nimalo zapuštao pastoralni rad, dapače trudio se nadoknaditi prijašnje zaostatke spremajući na sakramente one koji to prije zbog komunističkih smetnji i rata nisu bili učinili.

Jedan od radosnih doživljaja, msgr. Kazimir je imao nezaboravnog 22. lipnja 2023. za vrijeme pohoda sv. Ivana Pavla II., Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza.

Nakon samo 15 mjeseci ga je zatekla mučenička smet u noći sa 17./18. studenog 2024. godine.« (iz izlaganja dr. Karla Višatickog)