U izjavi za IKA-u biskup Košić se prisjetio upoznavanja i druženja s pokojnim Zlatkom, ističući kako povijest njihovog prijateljstva seže još u vrijeme Domovinskog rata. “Dok sam bio župnik u Hrastovici i Petrinji, a smješten u Mošćenici, u Novom je Farkašiću nađeno prostrijeljeno raspelo s Isusovim korpusom. Zlatko je s vlč. Ivanom Hrenom, koji je tada bio župnik u Selima kod Siska, uložio i svoga znanja i određena novčana sredstva kako bi se izradilo gotovo tisuću replika toga Strijeljanog Isusa. Potom smo taj znak naše patnje i agresije koju smo trpjeli širili svijetom, pronoseći tako istinu o Domovinskom ratu. Poslije smo se često sretali na Kaptolu, s obzirom da su Kranjčari otvorili galeriju u dvorištu kurije u kojoj sam živio, a vjenčao sam i njegovu kćer Lanu. Mogu reći da je Zlatko bio pravi borac. Pa sport i je vrsta natjecanja, ali u kojem se ne dokazuju samo talenti, nego i zajedništvo i ustrajnost. Osim što je bio vrhunski nogometaš, bio je i odličan trener. Ostat će u sjećanju kao legenda jednog sporta koji je Hrvatima jako prirastao srcu. On je u svakom trenutku davao svega sebe i to ljudi znaju i cijene. I meni je čast što sam ga poznavao i što sam mu bio blizu, kao prijatelj. Mogu čak i reći da je sa suprugom došao u Sisak, kad smo već osnovali biskupiju, i da su nam pomogli vrlo konkretno. Zahvaljujem mu na svemu tome i vjerujem da će naći pokoj u Gospodinu. To molim za njega, a za obitelj utjehu i vjeru u skori susret u vječnosti.”

Dio obitelji Kranjčar na misnom slavlju

Osim članova obitelji, na misi su sudjelovali i brojni Kranjčarevi prijatelji i kolege. Marko Mlinarić iz Dinamove generacije ’82 je za IKA-u naglasio da u hrvatskom jeziku ne postoje riječi kojima bi se opisalo Zlatka Kranjčara: “Sjajan čovjek, fantastičan igrač, golgeter. Hvala mu na svemu što je učinio za Dinamo, Zagreb i Hrvatsku!” Dubravko Šimenc potvrdio je da je oduvijek Kranjčara gledao kao uzor, s obzirom da je Dinamova generacija ’82, predvođena Kranjčarom, ostavila predivan trag u povijesti grada i domovine. “Pamtit ću ga po prekrasnom, divnom osmijehu, po tome što je uvijek pitao za moju obitelj i što je uvijek brinuo za druge.”