Radosno slavim ovu svetu misu u zajedništvu s vama kako bih još jednom izrazio svoju zahvalnost Gospodinu za kanonizaciju svete Marije Antonije od Svetoga Josipa – Mame Antule. Veliki suvremeni pravoslavni teolog, Pavel Evdokimov, napisao je da svetac ima jedinstveno lice u svijetu i da njegova pojava na zemlji mijenja uobičajene obrasce i oduševljava duše i to do te mjere kao da se radi o ludilu. Nešto slično dogodilo se i sa našom sveticom. Njezin neočekivan i nesvakidašnji izbor, kako bi osobno dala naknadu za protjerivanje čitavog redovničkog reda preuzimajući njegovu najplodonosniju zadaću za život Crkve, kao nešto doista jedinstveno, bio je ponovno održavanje duhovnih vježbi – i to ne samo da one budu trenutak susreta s Bogom, već i da one budu mjesto inkulturacije kršćanske vjere i mjesto iskazivanja milosrđa prema najsiromašnijima i najpotrebnijima. Stigavši u Buenos Aires ljudi su mislili da je luda i počeli su je vrijeđati. Isprva nije ostavila ni dobar dojam ni na biskupa. Međutim, biskup je kasnije postao jedan od njezinih najgorljivijih poklonika. U Buenos Airesu naša je svetica osnovala kuću za duhovne vježbe. I tako sam, kad sam 2022. otišao u Argentinu predvoditi u ime Svetoga Oca obred beatifikacije mučenikâ iz Zente, upravo tamo sam 4. srpnja susreo postulatore biskupija i tamo smo slavili svetu misu.

Gdje je bila njezina snaga? Slika koja je odabrana za izlaganje javnosti tijekom obreda kanonizacije u bazilici svetog Petra, prikazuje Mamu Antulu u stavu s kojim je započela svoju misiju napuštajući Santiago: odjevena je u crno, s velikim križem u ruci i ogrnuta ogrtačem koji joj je jedan od isusovaca predao dok je odlazio zajedno s ostalom braćom koja su bila protjerana iz cijeloga kraljevstva. Gle: njezina snaga bijaše križ. „Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga“ (1Kor 1,22-23), čuli smo danas u drugom biblijskom čitanju. Snaga svete Marije Antonije od Svetoga Josipa bila je riječ križa.

Papa ju je u homiliji prigodom slavlja kanonizacije prozvao „uzorom apostolskog žara i odvažnosti“. Moramo dodati i da su načini na koje se darivala Mama Antula bili ispunjeni suosjećanjem i dobrotom: desetodnevne duhovne vježbe, koje je organizirala uz suradnju župnika i svećenika, bile su za one koji su sudjelovali ne samo dani meditacije, molitve i životnoga preispitivanja, već i – kako govore njezini životopisi – dani tjelesne okrepe. Zapravo, dogodilo se da je zbog njezina dobra primjera primljeno toliko milostinje da je bilo moguće osigurati obilje dobre hrane za one koji su sudjelovali u duhovnim vježbama. Niti u svjedočanstvima za njezinu beatifikaciju i kanonizaciju ne nedostaju priče o milostima i čudesnim događajima koji su se dogodili u takvim prilikama, kako sudionicima ne bi nedostajalo obilne hrane. Međutim, ona je svoj život posvetila mrtvljenju i pokori.

Evanđeoski odlomak (usp. Iv 2,13-25) uvodi nas u trenutak u kojem slušamo događaj iz Isusova života koji se smješta u jeruzalemski hram. Budući da je riječ o Mami Antuli i vođenju duhovnih vježbi, zgodna bi mogla biti bilješka koju sveti Ignacije Lojolski upravo ondje navodi u vezi s događajem protjerivanja prodavača volova i ovaca: o Isusovu snažnom djelovanju protiv njih i mjenjača novca, Ignacije suprotstavlja svoj simpatični stav prema „sirotim prodavačima golubova“. Ignacije primjećuje da se prodavačima golubova Isus obraća „blagim tonom: ‘Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku’“ (ESp. 277). Činjenica je da golubovi nisu bili dar bogatih, nego siromašnih (usp. Lev 5,7), baš kao što su to bili Marija i Josip kada su donijeli malog Isusa u hram. To je način na koji je sveta Marija Antonija od Svetog Josipa djelovala: s blagošću.

Jeruzalemski hram Isus naziva „kućom svoga Oca“. No, vrhunac događaja ipak se nazire kada govori o „hramu svoga tijela“. To je vrhunac cijelog događaja i to je ono što prije svega želimo razumjeti: govorio je o hramu svoga tijela… To je izjava koju možemo čuti u svjetlu vjere koja se prepoznaje u Isusu, mjestu Božje prisutnosti: njegov Vječni Sin došao je živjeti među nas (usp. Iv 1,14). To osjetimo i mi s obzirom na to da svi postajemo članovi toga tijela.

U tom „njegovom tijelu“ svi se nalazimo i prepoznajemo Crkvu kao Kristovo tijelo. „Dajući, naime, svojega Duha, on je svoju braću – sazvanu iz svih naroda – na otajstven način sazdao kao svoje tijelo”, uči Drugi vatikanski koncil, sažimajući vjeru Crkve (usp. Lumen gentium, br. 7). To je otajstvo koje se sada odvija; otajstvo koje doživljavamo dok slavimo Svetu Euharistiju. U euharistijskoj molitvi Crkva moli: „Smjerno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno“ (Euh. molitva II.).

Možemo dodati i konačnu refleksiju govoreći kako u jeruzalemskom hramu, ispunjenim nasiljem i korištenim u krive svrhe, Isus ne vidi samo predznak svog tijela koje će biti mučeno i ubijeno. Naime, evanđelisti Matej i Marko pišu da je raspeti Isus bio ismijavan: „Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!“ (Mk 15,29-30; usp. Mt 27,40). Svakako, tu možemo i dodati da Isus vidi ujedinjene sa svojom boli i sve one svoje članove koji će tijekom stoljeća biti razapinjani jer su ostavljeni gladni i žedni, napušteni u svom očaju i boli, marginalizirani zanemarivanjem i natjerani u smrt (usp. Mt 25,31 sl). Zbog toga sam već ranije spomenuo majčinsku brigu kojom je Mama Antula brinula ne samo da se duhovne vježbe dobro vode, nego i da svi oni koji su se odazvali njezinu pozivu budu s ljubavlju dočekani i primljeni. Dakle, značajno je u ovoj perspektivi da prva argentinska svetica ima lice snažne žene i majke.