Spomendan sv. Jeronima proslavljen u Dugopolju

Procesiju s kipom sv. Jeronima i misno slavlje predvodio je fra Domagoj Runje, doktor biblijskih znanosti i profesor na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Splitu. Uz župnika don Ivana Ćubelića, kliškog dekana don Vladu Strikića i više svećenika, slavlju su nazočili brojni vjernici iz župe i okolnih mjesta. Iz obilja duhovne ostavštine ovoga crkvenog oca i naučitelja, propovjednik je posebno htio naglasiti dvije teme: obitelj i domovina.

U spisima sv. Jeronima čitamo da je odgojen u kršćanskoj obitelji, premda je on sam krštenje primio u odrasloj dobi, nakon dugoga i ozbiljnog katekumenata, u 25. godini života. Sam svjedoči da je trebalo još dosta vremena da se istinski otvori milosti sakramenata kršćanske inicijacije. Dugo je osjećao privlačnost svjetovnog života. Marljivo se družio s Božjom Riječju, čitao je i drugima svjedočio snagu evanđelja dok u njemu nije prevladala želja i zanimanje za kršćansku vjeru. Tada shvaća da treba učiniti sve kako bi i drugi ljudi mogli čitati Sveto pismo na razumljivom jeziku kako bi Božja poruka došla do svakog čovjeka. Iz tog vremena je ostao njegov usklik: Tko ne pozna Pisma taj ne pozna ni Krista!

O njegovoj obitelji znamo i to da je imao brata i sestru. Brat je došao k njemu u Betlehem gdje su živjeli istinsko prijateljstvo u suradnji i pomaganju. Opisuje i život svoje sestre koja je bila problematična ponašanja. Pisao joj je oko 375. godine pismo (a još preko sto pisama uputio je raznim učenicima, prijateljima i uglednicima). Drugim je pismom zamolio prijatelje iz njihova grada da se pobrinu oko njegove sestre kako bi je izvukli iz lošega društva na pravi kršćanski put života.

Takav je bio naš svetac. Otvoren i iskren, zauzet i polemičan. Izgarao je za istinu do te mjere da je nekoga znao i uvrijediti. Žao mu je bilo ljudi koji su krenuli putem grijeha. S istom ljubavlju se odnosio i prema svojoj domovini. Zato prijatelju opisuje svoju tugu: U mom zavičaju udomaćena je prostačka neuljudnost, trbuh je Bog (Fil 3,19) i živi se bez ikakve brige za svoju budućnost i za njih je svetiji onaj tko je bogatiji…

Uza sve to njegov stav nije pesimizam i jalovo kritizerstvo. Naglašava da treba biti realan, prihvatiti stvarnost kakva jest i osobno doprinositi svekolikom napretku naroda, duhovnom i materijalnom.

Spominje i svoju tetku. I s njom se je posvadio, očito zbog njezina neprimjerena života, daleko od svjetla evanđelja.

S mnogima je bio u sukobu oko stavova i načina razmišljanja, ali bez ikakva nasilja. Uza sve to, s ljudima je zadržavao dobar odnos ali je htio pročistiti sve odnose da zasja prava istina. U tim olujama svoje nagle naravi, često je postio, žrtvovao se i molio za mir i pomirenje. Oni koji su ga promatrali i poslije čitali, saželi su to u slikovit govor udaranja kamenom u prsa uz riječi: Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac. Svoju spremnost na iskreno pokajanje i pitanje oprosta posebno je pokazao u javnosti, na blagdan Uskrsa, usred mise pitao je oprost od Rufina s kojim je najčešće polemizirao.

Na kraju je tu Jeronimovu veliku ljubav za ljude i za svoju domovinu propovjednik usporedio s lijepom molitvom književnice Ivane Mažuranić, koju je zapisala u svom dnevniku 1889. godine: Bože, dobrostivi Oče, da mi sreću još većom učiniš dao si mi Hrvatsku za moju domovinu. Ti znaš što ja za nju ćutim i kako mi na njen spomen krv naglije kroz žile teče. Ja te ne molim da joj ti pomogneš. Nu, daj meni priliku da joj mogu zasvjedočiti odanost jer ja u njoj ljubim prirodu, Tebe. Daj mi sreću da je mogu usrećiti!

Tako je fra Domagoj uputio hodočasnike u župi Dugopolje sv. Jeronimu da ga nasljeduju u čežnji za istinom i aktivnom ljubavlju za svoj rod i za svoj dom.