Sport i turizam: dvije životne snage u službi međusobnoga razumijevanja, kulture i razvoja zemalja

1. U prigodi ovogodišnjega Svjetskog dana turizma, koji će se proslaviti 27. rujna, sa zadovoljstvom se obraćam svima onima koji služe u tom sektoru ljudskih djelatnosti, kako bih predstavio neka razmišljanja koja ističu pozitivne vidove turizma. Ta pojava, kao što sam već i u drugim prigodama podcrtao, pridonosi zapravo poboljšanju odnosa među osobama i narodima, a kada je taj odnos srdačan, označen poštovanjem i solidarnošću, on širom otvara vrata miru i skladnom suživotu.

Doista, mnoge situacije nasilja, od kojih pati čovječanstvo našega vremena, svoj korijen imaju u nerazumijevanju kao i u odbacivanju vrednota i identiteta tuđe kulture. Zbog toga bi takve situacije mnogo puta mogle biti savladane zahvaljujući boljem međusobnom poznavanju. U tom smislu, moje se misli upravljaju i prema milijunima selilaca koji moraju uzeti dijela na društvu koje ih prihvaća, temeljeći se ponajprije na poštivanju i priznavanju identiteta svake osobe i skupine.

Svjetski dan turizma, stoga, ne nudi samo novu prigodu za potvrđivanje pozitivnoga doprinosa što ga turizam daje izgradnji pravednijega i mirnijeg svijeta, nego isto tako postaje i prilika za promišljanje o konkretnim uvjetima u kojima se turizmom upravlja i u kojima se on prakticira.

Pod tim vidom, Crkva ne može propustiti da ponovno predloži srž onoga što je njezino viđenje čovjeka i povijesti. Doista, vrhovno načelo koje mora voditi ljudski suživot jest poštivanje dostojanstva svakoga, kao osobe stvorene na sliku Božju, pa stoga i kao univerzalnoga brata.

To načelo moralo bi voditi svu političku i ekonomsku djelatnost, kako je to istaknuto u socijalnom nauku Crkve, a moralo bi, isto tako, nadahnjivati i kulturni te religijski suživot.

2. Ove je godine tema Dana turizma “Sport i turizam: dvije životne snage u službi međusobnoga razumijevanja, kulture i razvoja zemalja”. Sport i turizam odnose se prije svega na slobodno vrijeme, u kojemu se promiču aktivnosti koje pomažu tjelesni i duhovni razvoj. Osim toga, ima brojnih prigoda u kojima se turizam i sport isprepliću na osobiti način, te se međusobno uvjetuju, i to kada sport postaje na osobiti način odlučujući razlog putovanja, kako unutar vlastite zemlje tako i izvan nje.

Doista, sport i turizam usko su sjedinjeni u velikim sportskim događajima u kojima sudjeluju zemlje jedne regije ili čitavoga svijeta, kao u prigodi Olimpijskih igara, koje se ne smiju odreći svoga plemenitoga poziva da ponovno zapale ideale suživota, razumijevanja i prijateljstva. To vrijedi i za mnoge manje spektakularne slučajeve, kao što su sportske aktivnosti na polju školstva ili one mjesnih i regionalnih udruženja. U ostalim prilikama upravo baviti se nekim određenim sportom jest ono što motivira na planiranje nekog putovanja ili odmora. Sport je, tako, pojava koja se odnosi kako na elitne sportaše, na njihove klubove i navijače, tako i na skromne društvene krugove, kao i na mnoge obitelji, mlade i djecu i, u konačnici, na sve kojima tjelovježba postaje jedan od važnih ciljeva putovanja.

Budući da je riječ o aktivnosti koja uključuje tolike osobe, ne smije začuditi činjenica da se, unatoč plemenitosti proklamiranih ciljeva, u mnogim slučajevima uvlače i zloporabe i zastranjenja. Među drugim pojavama, ne može se zanemariti zaoštreni merkantilizam, agresivna konkurencija, nasilje nad osobama i stvarima, sve do uništenja okoliša i uvrede kulturnoga identiteta domaćina.

3. Sveti Pavao apostol, opisujući kršćanski život, predložio je korintskim kršćanima sliku atlete kao primjer napora i ustrajnosti (usp. 1 Kor 9,24-25). Doista, ispravno bavljenje sportom mora biti praćeno umjerenošću i odgojem za odricanje; često ono zahtijeva i dobar timski duh, stav poštovanja, vrednovanje tuđih kvaliteta, iskrenost u igri i poniznost u prihvaćanju vlastitih granica. Sport, konačno, osobito u svojim manje natjecateljskim oblicima, predstavlja i poziv na slavlje i na prijateljsko druženje.

I kršćanin može, dakle, u sportu naći pomoć u razvoju stožernih kreposti – razboritosti i pravednosti, jakosti i umjerenosti – u trci prema zadobivanju “neraspadljivoga” vijenca, kao što piše sveti Pavao.

4. Zasigurno, turizam je dao snažni poticaj bavljenju sportom. Prilike što ih turizam nudi, uključujući i brojne aktivnosti koje promiče ili kojima je pokrovitelj iz vlastite nakane, povećale su broj onih koji vrednuju sport, te se u slobodno vrijeme njime bave. Na taj način umnožile su se prigode za susrete među narodima i različitim kulturama, u ozračju dubokoga sklada.

Stoga, bez zanemarivanja dužne pozornosti zastranjenjima koja se nažalost i dalje primjećuju, želim novom nadom potaknuti na promicanje “sporta koji štiti slabe i nikoga ne isključuje, koji oslobađa mlade od zasjeda ravnodušnosti i nezainteresiranosti, te potiče u njima zdrav borbeni duh; sporta koji je čimbenik emancipacije najsiromašnijih zemalja te pomaže u brisanju netolerantnosti i u izgradnji bratskijega i solidarnijeg svijeta; sporta koji pridonosi da se voli život, koji odgaja za žrtvu, za poštivanje i za odgovornost, vodeći do pravoga vrednovanja svake ljudske osobe” (Jubilej sportaša, 29. 10. 2000., br. 3).

Ovim razmišljanjima pozivam sve koji su bliski sportu u području turizma, a tako i sportaše i sve koji se bave sportom u tijeku svojih putovanja, da nastave s naporima u dostizanju tih plemenitih ciljeva, dok na svakoga od njih zazivam obilje Božjega blagoslova.

Vatikan, 30. svibnja 2004. Svetkovina Duhova