Predvodio ih je ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije i Nadbiskupskog Vikarijata u Osijeku preč. dr. Drago Tukara, a misu zadušnicu u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.

Nije bio čovjek i svećenik tvrdoga srca, a to je ohrabrivalo i druge

U propovijedi tijekom sprovodnih obreda, uz nazočnost brojnih svećenika, obitelji, rodbine te brojnih Osječana, napose Donjograđana, kao i vjernika Budimaca gdje je vlč. Petrović bio župnik, preč. Tukara je istaknuo: „Život vlč. Božidara Petrovića je u znaku kružnih valova na vodi. Rođenjem je došao na zemaljski put, odrastao je i širio svoje životne vidike i spoznaje sve više i više, kao svećenik postao je navjestitelj i širitelj kršćanskih vrijednosti i evanđeoskih poruka, sve dalje i dalje. Bilo je to po našim župama koje su mu povjerene, snagom koju je dobivao od Boga širio je snagu milosti preko svih sakramenta, preko djela dobrote i ljubavi. Njegov život svjedoči da ga je Bog odgurnuo poput kamenčića na pučinu života, i to s darom vjere da ga taj isti Bog, iz stope u stopu, krug po krug, iz godine u godinu, i tako 77 godina, prati kao dobri Otac.

Kroz to čitavo vrijeme osluškivao je Božji glas, i drugima govorio da i oni to isto čine, onako kako je biblijski pisac rekao: Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda, i k tomu hrabrite jedni druge dan za danom. Na svakom koraku hrabrite jedni druge dok ima vremena, dok ne nastupi onaj zadnji i konačni Danas. Vlč. Božidar nije bio čovjek i svećenik tvrdoga srca, a to je ohrabrivalo i druge“.

Prisjećajući se njihova razgovora, preč. Tukara je rekao: „Kao svećenik-župnik otišao je u mirovinu. Bio je sretan tom novonastalom situacijom i rješenjem. Uživao je u onome što mu je nudilo vrijeme izvan službenog pastorala na župi. „Gdje sada živiš i provodiš dane u penziji?“, pitao sam ga jednom na kavi u Vikarijatu. „Živim u svome Osijeku gdje sam i djetinjstvo proveo, i gdje sam odrastao“.

Istaknuo je da je u svom Osijeku u djetinjstvu gledao zaleđenu Dravu, hodao po ledu gotovo do druge obale. Još ga pamte po dječačkim i mladenačkim dolascima u donjogradsku crkvu s bakom, gdje ga je čekao i s ljubavlju kroz budući život pomagao tadašnji župnik Stjepan Bulat. Danas je njegovo tijelo ponovno uz rijeku njegova djetinjstva. A onda, s umirovljenjem dolazi i bolest, bolest s kojom se morao nositi i snalaziti, jer čovjek u bolesti pripada samome sebi, dok mu drugi, onako usputno, izgovore poneku utješnu riječ. Premda je bio svjestan da u bolesti ostaje sam, ipak je bio uvjeren da pripada Bogu i da će ga Bog dočekati nakon što se razigrani valovi života konačno smire. Njegov kršćanski i svećenički život zahtijevao je fizički i duhovni napor, čvrstu vjeru i sigurnost da ga Bog voli i prati, da ga Bog doista treba i voli onakvoga kakav jest, istaknuo je.

„Izražavam svoju svećeničku i kršćansku sućut svima vama, a posebno onima koji su na bilo koji način više bili povezaniji s njim, a sada proživljavaju teže trenutke. Bog svake utjehe neka vam pritekne u pomoć“, zaključio je preč. Tukara.

Za nekoliko mjeseci slavio bi 50 godina svećeništva

Uime kolega svećenika i svoje osobno ime od vlč. Božidara oprostio se vlč. Josip Majdandžić.  „Prođe 60 godina našega druženja, od prvih glasova za polazak u sjemenište… Prije malo više od godinu dana oprostio si se od župničke službe i stupio u mirovinu. Vratio si se potpuno u svoj Osijek, ali ne da uživaš u svom gradu, nego da u njemu zaklopiš svoje oči. Prividno dobrog zdravlja dospio si u krevet iz kojega se više nisi dignuo. Kad sam te prije više od mjesec dana posjetio u bolnici, rekao si da si spreman za putovanje, primio svete sakramente, a Bog će odlučiti… Živio si skromno kao svećenik, a uvijek zadovoljan“, istaknuo je.

„Gledano zemaljski, nisi gotovo ništa ni stekao, a i ono malo odnio je rat. Otišao si u progonstvo onda kad ti se domovina osamostalila, a na povratak u svoj oslobođenu župu u Baranji, čekao si 7-8 godina da bi je opustošenu obnavljao. Opet siromah. A danas 2024. izmaknulo ti je i simbolično, figurativno zlato: za nekoliko mjeseci slavio bi svoju zlatnu misu – 50. godina svećeništva.

Nekome se žurilo da to slavlje bude na nebu, ne na zemlji. Kako nije sve u materijalnom, ističem da ti je srce bilo puno jednog drugog bogatstva. Ono što ti je u očima bilo najdragocjenije, najveće i najsvetije, to si imao: tvoje zlato i svetinja bilo je tvoje svećeništvo, tvoje zvanje. To je ono što si volio,  što te nosilo i što te tješilo. U tebi je bio pokoncilski duh koji je želio Crkvu obnoviti…

Pomagao si svim svećenicima koji su te tražili za pomoć, imao sućuti prema bolesnima. U Župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku, zajedno smo djelovali za vrijeme cijelog tvog progonstva. Ljudi su te poštovali, voljeli, a najbliži i obožavali… Ona, smrt, čije ime nerado izgovaramo, odvela te je u vječnost. Ali nebo nije prazno. Mnogi te očekuju: mama, rodbina i prijatelji, župnik Bulat koji te poslao u sjemenište; biskup Ćiril koji te zaredio za svećenika; svećenici Osječani: Bubalo, Bingula, Cvenić, Šešo, Gombarević, Ćiril, Šen, Šrajer i ostali. I konačno, dragi Bog kome si se molio, radio kojega si se žrtvovao“, zaključio je  vlč. Majdandžić.

Trudio se svjedočiti Božje čovjekoljublje i milosrdnu ljubav Isusa Krista

Započinjući misu zadušnicu u donjogradskoj župnoj crkvi, đakovačko-osječki nadbiskup Hranić izrazio je sućut svima koji su poznavali vlč. Petrovića te zahvalio na dolasku župljanima iz Budimaca, gdje je pokojni svećenik posljednje obavljao župničku službu. Misno slavlje i sprovodne obrede liturgijskim je pjevanjem animirao mješoviti zbor donjogradske župne crkve.

Mons. Hranić se osvrnuo na pročitani evanđeoski ulomak o putu u Emaus. „Isus uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. To je Isusu na spomen činio vlč. Božo kroz 49 godina svojega svećeničkog života. Naviještao je riječ Božju, posvećivao sakramentima i služio u ljubavi. Trudio se svjedočiti Božje čovjekoljublje i milosrdnu ljubav Isusa Krista, Dobroga Pastira. Prihvatio je svoje trpljenje zbog ljubavi, nosio je rane svoje razapetosti i nastojao biti pobjednik nad sebičnošću, samodostatnošću, svakim oblikom klerikalizma i oholosti te promicati zajedništvo, milosrđe i mir. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. I pokojni nam je brat Božo, tiho i nenametljivo, kako je i živio, iscrpljen teškom bolešću, iščeznuo s očiju. Da nam se otvore oči i da prepoznamo nečije vrline i ljudske kvalitete, a to su istodobno i kršćanske, pa tako i svećeničke odlike, ponekad je potrebno da nam netko iščezne s očiju i ode.“

Obraćajući se prisutnim svećenicima, đakovačko-osječki nadbiskup je potaknuo: „Draga braćo svećenici! Krenimo poput dvojice učenika, natrag među svoje župljane, u svoje župne zajednice. Nisu idealne, nisu savršene. Čine ih slabi i grešni ljudi, oni i pastiri. Obraćenje dvojice učenika o kojima smo slušali postalo je potpuno kad su se ponovno našli u zajednici Isusovih učenika, kad su došli onamo gdje su se okupljala jedanaestorica i drugi zajedno s njima. Tamo su donijeli i ondje su čuli vijest o ukazanju uskrsloga Gospodina. Ondje su shvatili da se sije u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; da se sije u sramoti, uskršava u slavi; da se sije u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, a uskršava tijelo duhovno’…

Nada koju nam je Bog otvorio uskrsnućem svoga Sina Isusa Krista temelji se u Bogu… On nam donosi obraćenje i uskrsnu preobrazbu iz žalosti u radost, iz razočaranja u nadu, iz odvojenosti u zajedništvo, iz robovanja slabosti i grijeha u slobodu i slavu djece Božje. Molimo ga da pokojnog brata svećenika Božu, koji nas je okupljao oko Kristova euharistijskoga stola, dovede za stol svojih nebesnika te da svima nama udijeli radost i snagu ustrajnosti i nepokolebljive vjernosti do kraja – unatoč svemu“.

Životopis (iz propovijedi nadbiskupa Hranića)

Vlč. Božidar Petrović rodio se 15. rujna 1947. u Osijeku od oca Lazara i majke Amalije rođ. Fehervary. Kršten je u donjogradskoj župnoj crkvi, odrastao je u osječkoj Župi Preslavnoga Imena Marijina, ondje je pohađao osnovnu školu i urastao je u tu župnu zajednicu. U toj se župnoj zajednici u njemu razbuktavala čežnja: „Ostani s nama, Gospodine“ i ovdje je kao dijete i mladić tažio tu žeđ za iskustvom Božje prisutnosti i blizine. Nakon što je odslužio vojni rok i nakon dužeg procesa razlučivanja, kad je imao 22 godine, dozrela je u njemu odluka da tu žeđ „Ostani s nama, Gospodine“ utaži tako da postane svećenik.

S 23 godine ušao je u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i upisao teološki studij. Nakon pet godina studija i svećeničke formacije, pokojni biskup Ćiril Kos ga je u siječnju 1975. u katedrali u Đakovu zaredio za đakona,  a 6. srpnja iste godine u župnoj crkvi Preslavnoga Imena Marijina zaredio ga je i za svećenika. Ondje je slavio mladu misu i s ovom je župom ostao povezan kroz čitav svoj život.

Poslije mlade mise, tijekom dvije godine bio je kapelan u Župi Gospe Brze Pomoći (1975. – 1977.). Potom je četiri godine bio župnik u Odvorcima (1977. – 1981.), godinu dana u Podravskim Podgajcima (1981. –  1982.), kroz 28 godina u Popovcu (1982. –  2010.) i na kraju 12 godina u Budimcima (2010. – 2022.). Kao župnik u Popovcu i Branjini, dijelio je za vrijeme Domovinskog rata stradanje i prognaničku sudbinu svojih župljana. Među prvima se onamo vratio i okupljao župnu zajednicu te obnavljao devastirane crkve i župni stan. U Budimcima, Poganovcima i Čokadincima dočekali su ga naši dragi protjerani, u duši ranjeni, osiromašeni, a blagi i plemeniti Srijemci. Oni su u njemu našli srodnu dušu i plemenitog pastira.

Dragog su pokojnika uvijek resile ljudskost, dobrota, razumijevanje, blagost i susretljivost. Tim je svojim vrlinama u Župu Budimci privukao vjernike u Subotičkom Lugu, koji su se prethodno žestoko opirali da filijala Subotički Lug bude izdvojena iz Župe Koška i pripojena Župi Budimci. No nakon što je on neko vrijeme ondje nedjeljom slavio misu pomažući župniku u Koški, oni sami su nadbiskupu predložili pripojenje Župi Budimci. Iako je jedva dočekao kanonsku dob za mirovinu, 75 godina života, u mirovini je nažalost bio jako kratko, tek malo više od godinu i pol dana, istaknuo je mons. Hranić.