Središnje biskupijsko ekumensko slavlje u Požegi
FOTO: Požeška biskupija // Središnje ekumensko slavlje
Požega (IKA)
U okviru Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u petak 24. siječnja u crkvi sv. Lovre u Požegi održano je središnje biskupijsko ekumensko slavlje Požeške biskupije.
Ekumensko slavlje predvodio je požeški biskup Ivo Martinović u zajedništvu s biskupom Reformirane Crkve u Hrvatskoj Petrom Senom te izaslanicima pakračko-slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka daruvarskim parohom o. Đorđem Teodorovićem te požeškim parohom o. Nikolom Petrovićem, a sudjelovali su kanonici požeškog Stolnog kaptola sv. Petra, svećenici Katedralnog arhiđakonata, vjeroučitelji i drugi vjernici Požeškog dekanata, među kojima i pripravnici požeških župa sakramente.
Biskup Martinović je na početku slavlja rekao: „Prije 1700 godina kršćani su raspravljali o pitanjima vjere, suočavajući se s poteškoćama i dezorijentiranošću. Iz tog sukoba, koji je ponekad bio i žestok, proizašla je mogućnost da zajedno naviještaju svoju vjeru riječima izraženim u Nicejskom vjerovanju. Danas, okupljeni ovdje kao zajednica kršćana, dolazimo iz različitih kršćanskih zajednica da bismo posvjedočili našu zajedničku vjeru. Krist je među nama. Pitanje ‘Vjeruješ li ovo?’, preuzeto iz Ivanova evanđelja, središnja je misao ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, a poziva nas na produbljivanje osobne vjere, a onda i duboki dijalog i razumijevanje“, kazao je biskup te uputio pozdravnu riječ dobrodošlice svim sudionicima, napose biskupu Petru te o. Đorđu i o. Nikoli koji su svojim sudjelovanjem obogatili ovo ekumensko slavlje. Biskup je na kraju svima poželio da im ovaj molitveni susret bude prilika da u Kristu Gospodinu još više prodube međusobno povjerenje, dijalog i suradnju. U službi riječi za prvo čitanje naviješten je ulomak Ponovljenog zakona o ljubavi prema Bogu; za drugo čitanje Prva Petrova poslanica u kojoj se govori o kušnjama koje pročišćavaju vjeru i novoj nadi kroz uskrsnuće Isusa Krista, a za evanđeoski ulomak izvještaj o susretu apostola Tome s uskrslim Kristom.
U homiliji biskup je rekao kako je u središtu molitve za jedinstvo svih kršćana riječ Božja te se na početku osvrnuo na naviješteni odlomak iz Knjige Ponovljenog zakona u kojem Mojsije potiče Izraelce na vršenje Božjih zapovijedi i sinovsko poštovanje Boga. „To je ujedno poziv na molitvu upućen svakom pobožnom Židovu, koja počinje riječima: ‘Čuj, Izrele’, ali uz to je izrečena i temeljna vjeroispovijest: ‘Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedini!’ te poziv na ljubav prema njemu. Ljudsko srce je središte ljubavi prema Bogu i čovjeku. Kristova ljubav postaje temelj našeg životnog puta u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubiti Boga svim srcem znači priznati da je on izvor i temelj svih naših odluka i rada kojeg činimo te našeg pristupa ljudima“, ustvrdio je biskup Martinović.
Nastavio je potom tumačiti evanđeoski ulomak koji govori o poteškoći vjerovanja u stvarnosti života. „Riječ je o apostolu Tomi koji ima poteškoću vjere i muči se s raznim pitanjima jer vidi da je njegov san nestao. Nema više Isusa u kojega je vjerovao. Toma se osjeća izgubljenim i bez sigurnosti. Možda smo i mi koji put u životu imali slično iskustvo, da smo bili sami ili osjećali da smo bez Božje prisutnosti. Možda netko i sad u ovim trenucima proživljava takvu ili sličnu životnu stvarnost. Danas možemo govoriti, a i govori se o raznim poteškoćama i krizama vjere koje su izazvane ratom, ekonomskim poteškoćama, bolima, trpljenjima, patnjama i križevima koje svakodnevno stvaraju poteškoće u našem životu, osjećajima i radu. Možemo reći da je apostol Toma imao krizu vjere u svom životnom hodu. Ipak, ne zaboravimo da prava vjera nikada nije bez kriza, poteškoća i neuspjeha, ali je uvijek ustrajna“, poručio je biskup.
Primijetio je nadalje kako apostol Toma ne vjeruje svjedočanstvu svoje braće i prijatelja te je kazao kako „i mi ponekad imamo poteškoću vjerovanja nekim osobama koji govore o Bogu. Često zapažamo Tominu ranjivosti i ljudske granice kod pojedinih osoba, pa se zato svi možemo prepoznati u Tomi, koji je bio nesposoban da prihvati činjenicu i najveću vijest da Bog nije mrtav, nego živ.“
Biskup je zatim podsjetio kako su prve Isusove riječi koje je izgovorio kada je ušao u dvoranu posljednje večere bile: „Mir vama!“ te je istaknuo kako je „Kristov mir najveći dar koji svatko od nas treba poput Tome otkriti i čuvati“. Pozvao je na kraju sudionike slavlja da „mole Gospodina kako bi došao i nastanio se među nama“. „Molimo zajedno Gospodina Isusa Krista da dođe i ostane među nama, u našim sredinama, zajednicama, Crkvama, obiteljima, u našoj domovini, među svim narodima i cijelom čovječanstvu i da svako ljudsko srce čuje njegove riječi: ‘Mir vama, mir tebi’. Neka Isusova ljubav zavlada našim srcem, dušom i snagom kako bismo rasli u ljubavi prema Bogu, prema našim bližnjima i svemu stvorenome. Isus Krist i njegovo uskrsnuće temelj su naše vjere, krštenja, zajedništva i našega uskrsnuća. On nas danas poziva na zajedništvo, jedinstvo u ljubavi i istini. Poziv na vjeru koji je Isus uputio Tomi je upućen svima nama da kao vjernici i kršćani budemo svjedoci njegovog poslanja u Crkvi u društvu, svjedoci Božje ljubavi, nade, mira i dobrote. Vjera u Kristovo uskrsnuće sve nas ujedinjuje. Ona je izvor i temelj našega zajedništva, Božje ljubavi, blagoslova i mira“, zaključio je biskup Martinović.
Nazočnima se potom uime episkopa Jovana obratio o. Đorđe rekavši „da smo se okupili u vjeri koju svakodnevno svjedočimo i ispovijedamo“. Istaknuvši kako se naviješteni evanđeoski ulomak u Pravoslavnoj Crkvi čita na pashalnoj večernjoj službi, odnosno na svetkovinu Uskrsa, zapitao se kako je moguće da je apostol Toma, nakon svega što je vidio i čuo, mogao biti nevjeran. Upitao je sudionike slavlja je li moguće da se slične sumnje jave i u našim životima. „Vjerujemo li mi sami nepokolebivo ili ponekad tražimo te opipljive dokaze koji će nas umiriti i utvrditi u vjeri? Vjera je osnova svega čemu se nadamo, potvrda nevidljivih stvari, kako govori sveti apostol Pavao. I zaista, današnje riječi: ‘vjeruješ li ovo?’, mogu biti osnova našeg ispovijedanja. Vjera u Gospodina, vjera u čovjeka sazdanog po liku Božjem, vjera i nada u bolje i poslije svih nevolja. Od ljudskog pada u grijeh naših praroditelja Adama i Eve do današnjega dana, naš podvig je svakodnevno padanje i ustajanje, nadahnuti Duhom Svetim i blagodati Božjom koja nas vodi i ispunjava“, poručio je o. Đorđe.
Protumačio je kako se današnja teologija može svesti na bit kršćanstva koja je sadržana u dvjema zapovijedima ljubavi. „U tome je sažeta naša vjera, naše evanđelje i sve ono što ispovijedamo. Vjerujemo li iskreno ovo? Vjeruje li Toma u nama da je ovo dovoljno ispovijedati kako bismo bili istinski Kristovi i poznali se kao Njegovi?“, upitao je o. Đorđe te nastavio promišljati o tome tko je moj bližnji koga trebam ljubiti. „Moji roditelji, djeca, rođaci, prijatelji, netko od koga imam koristi? Ili je to i čovjek pored kojega živim, čovjek koji je bolestan pored mene, s kojim svi zajedno dijelimo visoke cijene životnih troškova, s kojim dijelim radost ako je nešto lijepo, s kojim dijelim tugu ako tugujemo svi zajedno i podmećem svoja pleća da pomognem rasteretiti breme koje ga pritišće, vjerujući da će i on tako isto učiniti za mene. To je moj bližnji i ja sam njemu tada bližnji. Bez pitanja je li on pravoslavac, katolik, ovaj ili onaj, on je čovjek sazdan po liku Božjem i ako to iskreno ispovijedam i gorljivo svjedočim, onda moram prvi to tako shvatiti i tako svojim životom svjedočiti“, pojasnio je.
Otac Đorđe se potom osvrnuo na povijest ljudskih odnosa koja donosi složene situacije iz kojih i naši narodi nose na sebi istinske rane Kristove, ali i silnu snagu njegova uskrsnuća. Prisjetio se potom vremenske nepogode koja je pogodila požeški kraj prije četiri godine, kazao je kako se u takvim nevoljama najbolje vidi kako nitko nije izuzet ni povlašten, a sanacija i oporavak zahtijevaju zajedništvo. „Čovjek je upućen na čovjeka. Nevolja i nepogoda neće zaobići pojedinca zato što nekome drugom formalno pripada po rođenju i tradiciji. Ono je naišlo i redom uništilo bez razlike donoseći štetu onim pravcem kojim je oluja išla, ne pitajući za vjerski, nacionalni identitet ni društveni status. A onda saniranje štete se čini zajednički, kako bi se što prije sve vratilo u prvobitno stanje. Upravo vraćanje čovjeka u prvobitno stanje, onakav kakav je stvoren i sazdan čini naš podvig velikim, zahtjevnim, složenim, kršćanskim, a u tome se poznaje snaga čovjeka uz Božju pomoć. I prva vremena Crkve bila su teška, bezbožni progoni i stradanja kada je čitava sila svetih mučenika ovjenčana vijencem slave. Unatoč svemu, Crkva je opstala i opstaje kroz vjekove. Mi u današnjem vremenu nosimo svoj križ, nosimo i breme naslijeđa, ali nosimo i vjeru nepokolebivu. Molimo se da naše vrline nadjačaju naše mane i slabosti i da usta naša slave Gospodina i ljube bližnjega svoga pored sebe, da tražimo snagu u drugom čovjeku da bismo mi sami bili bolji. Neka bi nas sve Gospodin blagoslovio i dao nam snage da na našim životnim stazama uz Njegovu pomoć i blagoslov samo budemo ljudi“, zaključio je otac Đorđe.
Biskup Sen je u svom nastupu izrazio radost zbog zajedništva u Isusu Kristu te je svima poručio kako su se okupili oko Isusa Krista koji je jedini bitan u ovome svijetu. Osvrnuvši se na naviješteni evanđeoski ulomak, podsjetio je nazočne na riječi apostola Tome: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28). Naglasio je kako Toma tom izjavom ispovijeda svoju vjeru, ali istovremeno osjeća i sram. „Toma se posramio zbog toga što svemoćni Bog stoji ispred njega. Nasuprot onome što mi vjerujemo i proživljavamo, ovaj nam svijet govori da to nije istina. Mnogi nas uvjeravaju u to tako da mi gubimo one osnovne vrijednosti za koje nas je Bog stvorio. A mi živimo ono što nam je u evanđelju Gospodin obećao, a to je da imamo oprost grijeha i život vječni“, ustvrdio je biskup Sen.
Rekao je „da nas sve ujedinjuje Isusova zapovijed učenicima da idu i navještaju evanđelje, da poučavaju i krste sve narode u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“. „Time je Sin poistovjećen s Ocem i tada više nema razlike. Svi smo mi od Boga stvoreni, ali jedino u Kristu možemo biti spašeni primajući oprost grijeha i život vječni. To sada zajedno slavimo. Neka nas ta radost i ta vjera ojača da, kada iziđemo iz ovoga svetoga doma u naše obitelji, i svakim našim korakom, riječima, uzdisajem i kucanjem srca hvalimo i slavimo Boga da svatko prepozna u ovom svijetu, da smo mi Kristovi. I ako je Bog s nama, tko protiv nas“, zaključio je biskup Sen.
Na koncu ekumenskog slavlja, biskup Martinović izrazio je uvjerenje da završetkom ovog slavlja „neće završiti ono što je Gospodin Isus unio u nas svojom riječju, a osobito snagom svoga Duha ljubavi“. Zahvalio je svima za sudjelovanje na ovom slavlju, kako i svim moliteljima za jedinstvo kršćana diljem Požeške biskupije i šire, napose trojici predvoditelja s kojima je zajedno na sve sudionike zazvao Božji blagoslov.