Radosno kršćansko zajedništvo u duhu gesla Svjetske molitvene osmine (SMO)„Učite se dobrim djelima: pravdi težite“ (Iz 1, 17) počelo je u predvečerje svečanom ulaznom procesijom praćenom pjesmom „Ti, Kriste, Kralj si vjekova“ koju je predvodila skupina bogoslova Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, uz ravnanje Valentina Kujundžića i orguljsku pratnju Maria Perineca te je nazočne ujedinjene u molitvi za jedinstvo Crkve pozdravio fra Josip Patrčević, gvardijan kapucinskoga samostana.

Nadbiskup Hranić zahvalio za svjedočanstvo kršćanske ljubavi

Uvodeći u slavlje predsjedatelj Hranić je u dobrodošlici zahvalio „na svjedočanstvu svakodnevnog uzajamnog poštovanja, suradnje i prihvaćanja u kršćanskoj ljubavi i zajedništvu“, pozdravivši domaćine kapucine s gvardijanom Patrčevićem i poimence sabrane u ekumeni, predstavnike Crkava i zajednica, redovnice grada Osijeka, narod Božji i bogoslove koji i ove godine animiraju pjevanje.

Ekumenskom bogoslužju u Osijeku su pribivali predstavnici Srpske pravoslavne Crkve – izaslanik Heruvima Đermanovića, episkopa osječko-poljskog i baranjskog, protojerej Aleksandar Đuranović, arhijerejski namjesnik, paroh osječki te potpredsjednik Ekumenske koordinacije osječke regije te prečasni jerej Goran Todorović, paroh bjelobrdski; Péter Szenn, biskup Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u RH, i u njegovoj pratnji Darko Turšić, pastor Reformirane Crkve u Kotlini te tajnik Ekumenske koordinacije osječke regije; Matej Lazar Kovačević, nadglednik/biskup Crkve Božje u RH, i u njegovoj pratnji gosp. Zlatko Krasnec, član pastoralnog vijeća zajednice u Vukovaru; a uime Branka Berića, biskupa Evangeličke Crkve u RH, nazočio je dr. sc. Samir Vrabec, đakon u Evangeličkoj crkvenoj općini Osijek.

Nadbiskup Hranić sa zahvalnošću je pozdravio i prisutne članove Ekumenske koordinacije Osječke regije, svećenike i vjernike doc. dr. sc. Antuna Japundžića, predsjednika Ekumenske koordinacije i profesora Ekumenske teologije na KBF-u u Đakovu; preč. Alojza Kovačeka, župnika župe Sv. Ćirila i Metoda, sl. apostola i dekana Osječkog istočnog dekanata; laika Krešimira Stjepana Pećara, predstavnika Katoličke laičke zajednice „Molitva i Riječ“; mons. Adama Bernatovića, konkatedralnog župnika i dekana Osječkog zapadnog dekanata, te đakona u istoj župi Domagoja Brkića; mr. sc. Stjepana Matezovića, duhovnika Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu; mr. sc. Ljubomira Sturka, župnika grkokatočike župe Krista kralja u Osijeku; Domagoja Lackovića, tajnika Nadbiskupskog ordinarijata u Đakovu; redovnice, vjernike kršćanskih zajednica i Crkava s kojima su u crkvi molili i profesori na KBF-u u Đakovu Drago Tukara i Josip Bošnjaković.

Služba riječi i homilija nadbiskupa Đure Hranića

Na početku bogoslužja predsjedatelj Hranić pozvao je na molitvu kajanja u kojoj su sudjelovali predstavnici kršćanskih Crkava. U Službi riječi sudjelovali su bogoslovi Aron Čeke i Valentino Kujundžić, s. Mirjam Dragičević i đakon Domagoj Brkić te su poslušana čitanja (Iz 1, 12 – 18; Ef 2, 13 – 22) psalam (Ps 42) i Evanđelje (Mt 25, 31 – 40) i homilija đakovačko-osječkoga nadbiskupa Hranića.

Potaknut geslom SMO „Učite se dobrim djelima: pravdi težite“ (Iz 1, 17), propovjednik je razložio, „Glavna tema ovogodišnje molitvene osmine, koja je preuzela riječi starozavjetnog proroka Izaije i koja u 8. stoljeću prije Krista snažno osuđuje licemjernu obrednu pobožnost onih koji hladno i bezosjećajno nastavljaju s ugnjetavanjem siromašnih i potlačenih članova Božjega naroda te ostaju mirni pred opakim zlodjelima vladajućih i bogatih te pred patnjom obespravljenih, poziva nas danas na radikalan zaokret i obraćenje.

Sam Bog nam, draga braćo biskupi, svećenici i pastori, redovnici i redovnice, predstavnici i članovi kršćanskih Crkava i zajednica grada Osijeka i okolice, na proročka usta progovara: ‘Mlađake i svetkovine vaše iz sve duše mrzim – teški su mi, podnijet’ ih ne mogu. Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. (…) Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti’ (Iz 14-16).

Diskriminacija, nejednakost i podjele, u čijoj su pozadini bliskost i uzajamna podrška između kraljevskog trona i hrama te navještajem evanđelja prikrivene težnje za dominacijom i vlašću, je bremenita povijest, nažalost utkana i u povijest te u misijsko djelovanje Crkve sve do današnjih dana. Naime, ni danas nismo, nažalost, slobodni od toga. Dovoljno je samo baciti pogled na stavove i postupke jednog dijela crkvenih ljudi vezane uz aktualnu agresiju na Ukrajinu. Propušta se priznati i podržati jednako dostojanstvo svih članova barem vlastite crkvene jurisdikcije. I dakako da onda još duže moramo čekati i još gorljivije moliti za duh otvorenosti za iskreni ekumenski dijalog i priznanje kršćanskog identiteta svih krštenika te ljudskog dostojanstva svih ljudi jednako stvorenih na sliku Božju. Pred svakim savezom vladarske kuće i oltara, pred svakim oblikom diskriminacije i rasizma i danas se, stoga, ponovno ori snažan proročki prijekor i nezaustavljiva snaga Božje riječi: ‘Učite se dobrim djelima, pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite’ (Iz 1, 17)”.

Neiskorišten silno velik kapital kršćanskih Crkava

Mons. Hranić podsjetio je kako Isusova evanđeoska riječ poziva „na osobno suobličenje s Kristom Gospodinom, koji se svojim utjelovljenjem poistovjetio sa svakim čovjekom i koji je kao kriterij naše vjere i pobožnosti postavio naš odnos prema drugim ljudima malenima i siromašnima, koji nemaju društveni ugled, status ili čast, koji su nerijetko marginalizirani, igračka u rukama moćnika i potrebni zaštite svoga ljudskog dostojanstva, poštovanja svojih ljudskih prava, solidarnosti, podrške i ljubavi svojih bližnjih“.

„To 25. poglavlje Matejeva evanđelja poziva nas na kritičku samorefleksiju. Želi nas dovesti do pitanja ne pridonose li podjele i nejedinstvo među nama kršćanima i među našim crkvama nejedinstvu i podjelama unutar ljudskoga roda. Kad je Crkva podijeljena, to pridonosi ratovima! Umjesto da nas ono što nam je svim kršćanima zajedničko čini apostolima mira i jedinstva u svijetu, a puno nam je više zajedničko od onoga što nas dijeli, mi smo i ovdje na ovim našim prostorima, nažalost, prečesto više usredotočeni na svoje posebnosti i tradicije, a samim time i na razlike među nama, te smo tako sami sebe, nažalost, uvelike neutralizirali i učinili nesposobnima za zajednički i učinkovit nastup.

Naše crkvene strukture, mreža naših biskupija i župa odnosno zajednica po biskupijama i unutar crkava, naše crkvene veze i osobna poznanstva s našom braćom i sestrama po drugim zemljama Europe i svijeta, silna su neiskorištena snaga i moć, koja – umjesto da nam olakšava promicanje dijaloga, mira, solidarnosti, suradnje i zajedništva među našim narodima i državama te humaniziranje čitavoga ljudskoga društva, ostaju silno velik, neiskorišten te umrtvljen kapital. Taj kapital na praktičnoj razini u redovitom životu ostaje ne samo impotentan, pa zato i beznačajan, nego nažalost zbog naše – prije svega – nezainteresiranosti jednih za druge, a onda i zbog pomanjkanja dijaloga, nedovoljnog povjerenja i nejedinstva među nama, nažalost, i kao latentno destabilizirajući te potencijalno opasan element, koji dodatno može opteretiti poljuljane međunacionalne odnose i ugrožen mir među našim narodima i državama.“

Propovjednik je podsjetio na pozvanost „biti svjetlo svijeta i sol zemlje“ promišljajući o završnici vremena i posljednjem sudu, kada Isus, govoreći o onome što će se dogoditi na koncu svega, i sebe, Sina Čovječjega, uspoređuje s pastirom koji razlučuje svoje ovce. „Pojavljuje se u svojoj slavi okružen svojim anđelima. Cijeli će se svijet razdvojiti na dvije strane: na desno i lijevo. U kriteriju razdvajanja zrcale se blaženstva s kojima je Isus započeo svoje javno djelovanje. Sebe poistovjećuje s najmanjima.

Ulazak u njegovo Kraljevstvo ili odbacivanje i zabrana našeg ulaska, ovisit će o tome što je tko od nas činio i kako se ponašao prema drugima, a samim tim i prema njemu. On će imati zadnju riječ i razlučiti ljude na dvije skupine. Naličit će pastiru koji razlučuje ovce od jaraca. Razlučit će dobre od zlih i izreći konačan sud. Jedne će proglasiti blagoslovljenima, a druge prokletima. Tko je izabrao život i dobro drugog čovjeka, bit će blagoslovljen, a tko nije, bit će proklet.

Konačna sudbina ne ovisi o tome tko je redovito išao u crkvu i davao za crkvene potrebe, koliko je molio, što studirao i kako je polagao ispite; ne ovisi niti o tome je li netko bio biskup ili običan vjernik. Nego, Isus u svojoj prispodobi gleda na ljudski život gleda iz perspektive najmanjih, gaženih, ugnjetavanih, obespravljenih i pogaženog dostojanstva. Iz njihove se perspektive vidi tko je nahranio gladne, napojio žedne, primio strance, zaogrnuo gole, pohodio bolesne i zatvorene. Jedni su proglašeni blagoslovljenima. O njima se ne kaže da su susreli Isusa u molitvi, u slušanju propovijedi ili katehizaciji. Odlučujući je njihov odnos prema najmanjima!“

Nadbiskup Hranić pozvao kršćanske Crkve svjedočiti humano Kristovo lice

Istinski kršćanin Isusovim očima gleda svako ljudsko lice i u njemu otkriva i prepoznaje Isusovu prisutnost, te razmatranje Kristovih pouka potaknutih poslanicom Efežanima (Ef 2,13 – 22) koje aktualiziraju da je Isus mir naš i „po njemu i jedni i drugi imamo u jednome Duhu pristup Ocu, a naše krsno sjedinjenje s njim čini da smo svi mi već jedno u njemu, svi njegova obitelj, a ne tuđinci i pridošlice; da svi pripadamo njegovoj Crkvi jer njegova Crkva ne prestaje na granicama naših konfesija, Crkava i crkvenih zajednica“.

U tomu duhu krsnog jedinstva nadbiskup Hranić je zaključio da „polazeći od toga, nemojmo si dopustiti da nastavimo živjeti svaka Crkva za sebe i da opet čekamo da se dogodine ponovno okupimo na molitvu! Podjele među našim Crkvama i konfesijama ne bi nas trebale i ne smiju nas spriječiti u svakodnevnom udruženom suočavanju s ljudskom patnjom koja je prisutna i u ovom gradu i županiji, s onim što opterećuje pojedine ljude i društvo u kojemu živimo, u zauzimanju i lobiranju za one koji ostaju marginalizirani te u suradnji na dobrotvornom i karitativnom planu.

Naše strukture i zajednice imaju ljude, strukture i potencijale koji mogu i trebaju pokazati i svjedočiti humano lice Isusa Krista. I nemojmo čekati da nas pozovu drugi, nego mi pozovimo i predložimo razgovor i suradnju njima! Pozovimo jedni druge, podržimo se uzajamno! I danas molimo za naš dijalog i suradnju, koji će zasigurno pridonijeti rastu povjerenja i jedinstva među nama i među našim Crkvama. Molimo, neka doista Duh Isusa Krista prebiva u svima nama i da u svojoj svakodnevici pokazujemo da već postoji temeljno jedinstvo!“

Pozdravna riječ kršćana

Nakon molitve vjernika u kojoj su sudjelovali laici Krešimir Stjepan Pećar i Stjepan Prutki, s. Mirjam Dragičević te bogoslov Matej Špiranec, vjernici su molili molitvu Gospodnju i potom je predsjedatelj Hranić pozvao na očitovanje uzajamnog pomirenja i zajedništva pružanjem pozdrava mira. Prije blagoslova i otpusta pozvao je predstavnike kršćanskih Crkava za prigodnu riječ.

Aleksandar Đuranović, pozdravljajući sabrane u Osijeku i nadbiskupa Hranića, pročitao je pismo episkopa osječko-poljskog i baranjskog gospodina Heruvima koji sve u molitvenoj osmini pozdravlja s radošću i ljubavlju te s kršćanima promišlja o temi SMO: „Sveto pismo u svim svojim knjigama predstavlja prostor božanske nadahnutosti i esencijalne filozofije duhovnog života za cjelokupno čovječanstvo. Manifestacija Božje pravde, kao posljedica neposlušnosti ljudi pred svojim Tvorcem i Gospodom, provijava kroz cjelokupnu starozavjetnu povijest. Starozavjetni narativ, koji nas uvodi u tajnu Kristovu, moguće je vidjeti kao brigu Boga koji pokazuje svoju božansku pravdu prema izabranom narodu – Izraelu.

Mnogobrojne primjere Božje brige za čovjeka i njegovo odgajanje u pravdi i milosti Božjoj moguće je vidjeti kako na početnim stranicama Svetog pisma tako i u razdoblju Mojsijevog zakonodavstva. Niz je primjera i u jednom i u drugom pristupu, ali svi nas bez izuzetka upućuju na suštinsko i baštinsko shvaćanje pravde Božje. Već na samomu početku biblijskog teksta pravda Božja se manifestira kroz događaj neposlušnosti prema njegovoj zapovijedi danoj našim praroditeljima Adamu i Evi. (…) U Mojsijevom zakonu pravdu Božju možemo shvatiti kroz zapovijedi dane na Sinaju. .. ‘Učite se dobrim djelima: pravdi težite’ (Iz 1, 17)“ – prema tome pravda Božja je izražena u gnjevu Božjem, ne zato što Bog ne voli svoj izabrani starozavjetni narod, već zato što je narod ogrezao u grijehu. Ljudi su bili predmet Božjeg gnjeva zbog svojih loših dijela i raznih filozofskih i mističkih ideja koje su olako usvajali udaljavajući se od Boga i Božjeg zakona. Kroz cjelokupni novozavjetni kanon i na evanđeoski iskustven način učimo se Božjoj pravdi i njenoj asketskoj suštini.

Međutim, ako u Starom zavjetu govorimo o Bogu kao pravednom sucu, u Novom zavjetu mora se govoriti o Bogu kao apsolutnoj ljubavi i to je nova dimenzija, dimenzija ispunjenja Kristom – vječnom i jedinom Pravdom. (…) Vjera, nada i ljubav su osnovne dimenzije novozavjetnog iskustva Božje pravde, koja se iz lijeva kao milost Božja na sve ljude svih vremena i pokoljenja. Sve nam to ukazuje na suvremeni današnji utopistički pristup svijeta povijesti, koji ne poznaje pravdu Božju u evanđeoskom iskustvu i optici, te koji je isključivo shvaća i razumije nihilistički i ničeovski.

Da bismo na pravi način kroz evanđeosko i svetopisamsko iskustvo shvatili naše postojanje u povijesti, najbolje nam svjedočenje riječi svetog proroka Izaije (Iz 64, 6). Novi izabrani narod – kršćani prepoznaju se, ne kroz zakon i proroke, već kroz ljubav i riječ Božju koja se utjelovila u vječnu pravdu Božju ovdje u povijesti, o čemu nam svjedoči sveto Otkrivenje (Otk 19,13). Sve srdačno pozdravljam želeći vam svako istinito dobro od Boga i ljudi i neka bude i ova Molitvena osmina za zajedništvo kršćana svima na korist i spasenje u vječnoj ljubavi i pravdi Gospodina i Boga našega Isusa Krista“.

Péter Szenn je naglasio kako i ova SMO opominje da „sami sebe uništavamo jer smo spremni na grijeh, umjesto da u našim bližnjima tražimo Gospodina Isusa Krista, a to nam je zadaća, služba“, poručujući: „Kada Izaija govori ‘težite pravdi i trudite se činiti dobra djela’, znači dobra djela-radosna djela (hebr.). To su djela koja usrećuju ne samo onoga koga se pomaže, nego usrećuju onoga koji dobra djela čini, budimo takvi! Drugoga izbora nemamo jer Gospodin Isus Krist jučer, danas i sutra je isti, nepromjenjiv, a njegova milost se obznanjuje i pokazuje u tome da se mi možemo promijeniti da budemo Kristovo lice, njegov oblik. On nam i ovom prigodom daje svoju milost u jedinstvu njegovu. Blagoslov i mir, svako dobro vam želim. Bog s nama, tko protiv nas!“

Matej Lazar Kovačević u pozdravnom obraćanju je kazao kako vjeruje „da smo ovdje zajedno s nakanom, ne samo proklamirati/verbalizirati poziv po Riječi Gospodnjoj, nego preuzeti odgovornost – živjeti poziv u svojoj svakodnevici. Pojam pravde i pravednosti prisutan je gotovo u svim društvima i civilizacijama kroz povijest i danas. Pravednost se nezaobilazno i egzistencijalno tiče svake osobe. Ona je temeljni uvjet i otvara mogućnost ostvarenja boljeg društva i naroda.

Čujemo odasvud glasno zazivanje pravde, odzvanja želja za osiguranjem mira“. Redak proroka Miheja (‘Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi! (Mih 6, 8)‘), predstavlja nam definiciju Božjih standarda o onome što je dobro i što podrazumijeva život Bogu posvećen.

Pravdu činiti zahtijeva pošteno i iskreno ophođenje prema drugome i drukčijem, ne samo proklamirati pravdu, već biti spreman stvarati pretpostavke da se osigura pravedno ophođenje s drugima. Jer Bog zahtijeva pravdu i pravednost od svih nas, u svako vrijeme i na svim područjima života. (…) Vjernost Kristu Gospodinu i njegovu Evanđelju donosi istinsku slobodu, utemeljuje pravdu i dobrobit svakoj osobi. Hajdemo biti svjedocima u našem okruženju, da verbalizacija ispovijedanja vjere ne ostane besplodna, kao nekakva filozofska rasprava, nego da je plod životnoga iskustva u Gospodinu Isusu i djelatna u svakodnevici!“

Samir Vrabec pozdravio je sabrane naglasivši kako „nema sumnje da je pravednost jedna od ključnih biblijskih riječi i ona je od središnje važnosti i za današnje rasprave o socijalnoj pravdi jer je ispunjena sadržajem“, promišljao je o biblijskom motivu (Jeremija 22, 15b-16) „štititi zakon i pravdu znači zauzeti se za slabije“ te predložio da „ono što je ovdje izvanredno nije samo beskompromisno zalaganje za slabije. Ovdje je vrijedna spomena spoznaja da zalaganje za slabije služi prosperitetu svih, da je to također u interesu jakih i moćnih. Prepoznati nepravdu, trpjeti je i ne htjeti je prihvatiti – i to je milosrđe. Jer kad netko osjeti Božju podršku i toliko je povezan s ljudima, vidi potrebu drugoga i ne skreće pogled. Ono što me muči je koliko djece i odraslih ljudi umire svaki dan jer nemaju dovoljno hrane i adekvatne medicinske skrbi. Skandal je da, uz sve što čovječanstvo može učiniti, još uvijek nismo uspjeli pokriti osnovne potrebe svih na zemlji!

Vjerujem da ćemo o tome jednog dana i ti i ja morati položiti račun pred sudom Božjim. A Bog će nas pitati zašto nismo uložili svu svoju energiju da ljudi više ne moraju umirati, jer su resursi na ovoj zemlji tako nepravedno raspoređeni. Naše Crkve, uz sav svoj trud, bolno znaju da se problemi ne mogu riješiti samo donacijama i karitativnom i diakonijskom pomoći. Ali, ono što je potpuno jasno s obzirom na obilje u kojem živimo jest da se glad može pobijediti. I zato tim više se trebamo pitati i brinuti zašto to dosad nismo uspjeli? Zato je dobro da se u javnim izjavama Crkava, osim solidarnosti, fokusira i na pravdu kao cilj uspješnog suživota u društvu! Stoga je dobro da se osnovni društveni konsenzus koji se traži u ovim izjavama temelji na zalaganju za slabije. Zato je dobro da naše Crkve i njihove karitativne organizacije (Caritas i Diakonija) budu javni zagovornici socijalne pravde.“

Naredni susret molitvene osmine održava se 23. siječnja s početkom u 17 sati u Evangeličkoj crkvenoj općini u Osijeku.