Starozavjetna “Pjesma stvorova”

Kateheza br. 47 – Slavljenje Boga Gospodina i Stvoritelja
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 148
“Hvalite Jahvu s nebesa,/ hvalite ga u visinama!/ Hvalite ga, svi anđeli njegovi,/ hvalite ga, sve vojske njegove!/ Hvalite ga, sunce i mjeseče,/ hvalite ga, sve zvijezde svjetlosne!/ Hvalite ga, nebesa nebeska,/ i vode nad svodom nebeskim!/ Neka hvale ime Jahvino/ jer on zapovjedi i postadoše./ Postavi ih zauvijek i dovijeka/ po zakonu koji neće proći./ Hvalite Jahvu sa zemlje,/ nemani morske i svi bezdani!/ Ognju i grâde, sniježe i maglo,/ olujni vjetre, što riječ njegovu izvršavaš!/ Gore i svi brežuljci,/ plodonosna stabla i svi cedrovi!/ Zvijeri i sve životinje,/ gmizavci i ptice krilate!/ Zemaljski kraljevi i svi narodi,/ knezovi i suci zemaljski!/ Mladići i djevojke,/ starci s djecom zajedno:/ nek#! svi hvale ime Jahvino,/ jer jedino je njegovo ime uzvišeno!/ Njegovo veličanstvo zemlju i nebo nadvisuje,/ on podiže snagu svom narodu,/ on proslavlja svete svoje,/ sinove Izraelove – narod njemu blizak. Aleluja!”

1. Psalam 148 koji je upravo uzdignut Bogu predstavlja pravu “pjesmu stvorova”, svojevrsni “Te Deum” Staroga Zavjeta, svemirski “Aleluja” koji sve i svakoga uključuje u božansku hvalu. Ovako taj psalam komentira suvremeni egzeget: “Psalmist, oslovljavajući ih po imenu, pravi poredak među bićima: gore je nebo, dvije zvijezde već prema dobu dana i posebno ostale zvijezde; s jedne strane plodonosna stabla, s druge cedrovi; s jedne strane gmizavci, s druge ptice; ovdje knezovi, tamo narodi; u dva reda, možda s rukom u ruci, mladići i djevojke… Bog ih je postavio dajući im mjesto i ulogu: čovjek ih prihvaća, dajući im mjesto u govoru i tako raspoređene uvodi ih u liturgijsko slavlje. Čovjek je ‘pastir stvorenja’ ili liturgičar stvaranja” (L. Alonso Schökel, Trenta salmi: poesia e preghiera, Bologna 1982., str. 499).
Slijedimo i mi taj sveopći zbor koji odjekuje apsidama neba i čiji hram predstavlja cijeli svemir. Dopustimo da nas osvoji dah hvale koju sva stvorenja uzdižu svome Stvoritelju.

2. Na nebu nalazimo pjevače zvjezdanog svemira: najudaljenije zvijezde, čete anđela, sunce i mjesec, sjajne zvijezde, “nebesa nebeska” (r. 4), to jest zvjezdana prostranstva, gornje vode koje se, kako to zamišlja biblijski čovjek, čuvaju u spremnicima prije nego se u obliku kiše razliju na zemlju.
Aleluja, to jest poziv na “hvaljenje Gospodina”, odjekuje bar osam put i ima za krajnji cilj red i sklad nebeskih bića: “… po zakonu koji neće proći” (r. 6).
Pogled zatim skreće na zemaljski obzor gdje se razvija procesija pjevača, bar dvadeset i dva, to jest neka vrsta abecede hvale, razasute našim planetom. Evo morskih nemani i bezdana, simbola vodenog kaosa na kojem počiva zemlja (usp. Ps 23,2) prema kozmološkom shvaćanju starih semita.
Crkveni otac sv. Bazilije primjećuje: “Psalmist ni bezdan ne prezire nego i njega prihvaća u opći zbor stvaranja, štoviše svojim vlastitim jezikom i on skladno upotpunjuje himan Stvoritelju” (Homiliae in hexaemeron, III, 9: PG
29,75).

3. Procesija se nastavlja stvorenjima atmosfere: vatrom munja, grâdom, snijegom, maglom i olujnim vjetrom, kojeg se smatra hitrim Božjim glasnikom (usp. Ps 148,8). Slijede zatim gore i brežuljci, koji se u narodu smatraju najstarijim stvorenjima na zemlji (usp. r. 9a). Biljni svijet predstavljaju plodonosna stabla i cedrovi (usp. r. 9b). Životinjsko carstvo predstavljeno je zvijerima, životinjama, gmizavcima i pticama krilatima (usp. r. 10). Na kraju evo čovjeka koji predsjeda liturgijom stvaranja. On je opisan svim dobima i položajima: djeca, mladi i starci, knezovi, kraljevi i narodi (usp. rr. 11-12).

4. Povjerimo sada sv. Ivanu Krizostomu cjeloviti pogled na taj neizmjerni zbor. On to čini riječima koje podsjećaju također na pjesmu trojice mladića u užarenoj peći, koju smo razmatrali u prošloj katehezi. Veliki crkveni otac i carigradski patrijarh kaže: “Zbog velike pravednosti svoje duše sveci, kada se pripravljaju dati hvalu Bogu, običavaju pozivati mnoge da sudjeluju u njihovoj hvali, pozivajući ih da zajedno s njima prigrle tu lijepu liturgiju. To su učinili također tri mladića u užarenoj peći, kada su pozvali sve stvorenje da dadne hvalu za primljeno dobročinstvo i pjeva himne Bogu (Dn 3). Isto čini i ovaj psalam, pozivajući obje strane svijeta, onu koja se nalazi gore i onu koja se nalazi dolje, obdarenu osjetilima i obdarenu razumom. Tako je činio i prorok Izaija, kada je rekao: ‘Kličite, nebesa, veseli se, zemljo, podvikujte, planine, od veselja; jer Jahve tješi narod svoj, on je milosrdan nevoljnima’ (Iz 49,13). A psaltir se iznova ovako izražava: ‘Kad izađe Izrael iz Egipta i kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog, bregovi skakahu poput ovnova i brežuljci poput jaganjaca.’ (Ps 113,1.4). A drugdje u Izaiji: ‘Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću’ (Iz 45,8). Doista, sveci, smatrajući kako nije dovoljno da sami daju hvalu Gospodinu, okreću se na sve strane uključujući sve u zajedničku hvalu” (Expositio in psalmum CXLVIII: PG 55, 484-485).

5. I mi smo pozvani pridružiti se tom beskrajnom zboru, postajući jasni glas svakog stvorenja i hvaleći Boga u dvjema temeljnim dimenzijama njegova otajstva. S jedne strane moramo častiti njegovu transcendentalnu veličinu “jer jedino je njegovo ime uzvišeno. Njegovo veličanstvo zemlju i nebo nadvisuje” (r. 13). S druge strane, prepoznajemo njegovu susretljivu dobrotu, jer Bog je blizu svojim stvorenjima i osobito pomaže svoj narod: “On podiže snagu svom narodu… narod njemu blizak” (r. 14), kao što još kaže psalmist.
Pred svemogućim i milosrdnim Stvoriteljem prihvatimo poziv sv. Augustina da ga hvalimo, veličamo i slavimo po njegovim djelima: “Kada promatraš ta stvorenja i u njima uživaš i uzdižeš svoj duh Tvorcu svega i svih stvorenih stvari razumom razmatrajući njegova nevidljiva obilježja, tada zemlja i nebo složno ispovijedaju njegovo ime… Ako su stvorenja lijepa, kako da ne bude još ljepši Stvoritelj?” (Esposizioni sui Salmi, IV, Rim 1977., str. 887-889).