Euharistijsko slavlje fra Mate služio je u zajedništvu s predstojnikom Družbe sinova Bezgrješne u Kutini Marianom Passerinijem i rektorom Nacionalnog svetišta svetog Josipa Antunom Senteom ml.

Na samom početku misnog slavlja mons. Sente, pozdravljajući Josipove hodočasnike, spomenuo je kako je blaženi Alojzije Stepinac bio veliki Josipov štovatelj, što se vidi iz činjenice da je prvu župu koju je osnovao stavio pod zaštitu svetog Josipa te na zagrebačkoj Trešnjevci, započeo projekt izgradnje nacionalnog svetišta svetog Josipa koji je pedeset godina kasnije ostvaren proglašenjem karlovačke crkve svetog Josipa nacionalnim svetištem. Stoga smo mi danas posebno radosni i Bogu zahvalni da časteći svetog Josipa častimo i blaženog Alojzija Stepinca koji se tako često nadahnjivao na Josipovoj vjernosti Božjem naumu, kazao je između ostalog mons. Sente.

Propovijed je Bašić započeo riječima nade i odvažnosti te okupljenim vjernicima istaknuo važnost i svetost svetog Josipa i blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Između ostaloga, u homiliji fra Mate je kazao: „Najveća istina da čovjek koji je s drugima u svijetu, pa čak i u ambijentu nekog zla, kulture smrti ili grijeha, može uvijek ostati s Bogom. To je posvjedočio i kardinal Stepinac, kroz život i sveti Josip jer oni su bili s Bogom u svome srcu. Iako dijelom u mnoštvu, u zlu, u opasnosti, prijetnjama… Doista, u svemu su bili izdvojeni iz toga mnoštva jer su u svojem srcu nosili Boga. Ovisno kako je postavljena ljudska nutrina, takav će biti i plod te nutrine. Sve ono što ulazi u samoga čovjeka i što izlazi iz njega, ono što se rađa kroz to sjeme koje umire pitanje je koje i nas zahvaća, a gdje nam primjer ili odgovor na to pitanje daju sveti Josip i blaženi Alojzije. Pitanje je dakle, kakva je naša reakcija na okolinu u kojoj živimo, na društvo u kojem živimo i na svijet u kojem živimo. Važno je upravo zato znati kako čovjek u sebi nosi otpornike, koji mu omogućuju da u tim okolnostima u sebi čuva Boga. Takve otpornike su imali sveti Josip i Alojzije Stepinac. Ako su naši otpornici dovoljno jaki, onda do našeg srca ne mogu dopirati gnusobe i neće izazvati neki afekt, reakciju koja bi nas onečistila. Zato vam sada i parafraziram – da mi je i dolinom smrti proći, biti u ambijentu same smrti zla se ne bojim, ostajem miran jer zbog pouzdanja u Tebe nitko mi ništa ne smije i ne može oduzeti mir i onaj blagoslov i pouzdanje, koje mi od Tebe, Bože moj, dolazi. Takav je bio naš blaženi Stepinac. Svojim primjerom i svetošću privlačio je mnoštvo i svojim trpljenjem ozdravljao bolesti ovoga svijeta, bolesti bezbožnih, protuljudskih, protunaravnih ideologija i zbilja, koje i danas čovjeka žele zarobiti, a obitelj uništiti, življenjem ljudi vladati, nebu i zemlju podložiti te na taj način svakim čovjekom vladati, trbuhu kraljevati, strasti glorificirati, ljubav materijalizirati, svakim začetim djetetom i životom svojim vlasništvom gospodariti. U takvoj kulturi živjeli su sveti Josip i blaženi Alojzije Stepinac, a u takvoj kulturi živimo i mi danas. Ne bojmo se i neka nas u takvim okolnostima ohrabre misli blaženog Stepinca, koje tako ohrabrujuće za nas zbore – sloboda bez poštivanja Božjega zakona i njegova vršenja u potpunosti bila bi pusta fikcija. Prvo pravilo, ako želimo vidjeti bolje dane u budućnosti treba iskazivati poštovanje prema Bogu i to u poniznosti. To je jedini put prema miru, zato gore gledaj prema nebu i ne boj se. Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru, što mu koriste milijuni, ako izgubi vjeru. Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite nego samo vjeru vaš sin će biti sretan. Ili smo katolici ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našeg življenja. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja – rekao je kardinal. Razmišljajući danas o svetom Josipu i svetosti našeg blaženog kardinala u njegovoj dragoj kapeli svetištu naše Gospe Lauretanske, kod nas franjevaca u Karlovcu, za koju je između ostaloga i sam Stepinac kazao kako je važna za Crkvu i domovinu, zaključio sam da sva protivljenja, umanjivanja i negiranja njegove svetosti, najbolje dokazuju njegovu svetost jer svetost izaziva, ona provocira.“

Pjevanje je predvodio zbor župe Presvetog Trojstva iz istoimene karlovačke župe.

Ove srijede svoje svjedočanstvo je podijelila Zaklada Ivanova kuća, iz Kutine. Uime Zaklade okupljenim vjernicima i štovateljima svetoga Josipa pričala je s. Mirjam Kuštreba: „Nismo slučajno izabrali baš ovu srijedu doći po duhovnu snagu u ovo Svetište: danas su naše misli uz kardinala Stepinca. A sutra je Svjetski dan bolesnika, na koji nas posebice podsjeća papa Franjo u pismu upućenom kršćanima u toj prigodi. Između ostalog kaže: „ …zapovijed ljubavi koju je Isus ostavio svojim učenicima nalazi konkretno ispunjenje također u odnosu s bolesnicima. Društvo je to čovjekoljubivije što više zna skrbiti za svoje slabe i članove koji pate i zna to činiti djelotvorno u duhu bratske ljubavi. Stremimo tome cilju i pobrinimo se postići to da nitko ne ostane sam, da se nitko ne osjeća isključenim ili napuštenim!”

Naime, volonteri ZIK-a svoje vrijeme, ljubav i snagu posvećuju braći i sestrama oboljelima od demencija, posebice Alzheimerove bolesti. Zbog novonastale situacije Zaklada „Ivanova kuća” odlučila se za provedbu projekta EU socijalnog fonda, koji osim takvih bolesnika uključuje općenito starije, nemoćne i osamljene, kojih je veliki broj u cijeloj domovini. Brojni gradovi su se uključili u taj projekt, koji ujedno omogućuje nezaposlenim ženama iznad pedeset godina posao. Na taj način ostvaruje se dvostruko dobro: potrebitima čine dobro, a sebi osiguravaju egzistenciju vlastitim radom.

I sad možete pitati: kakve to veze ima s ovim Svetištem? – Čvrste! Zaklada je svoje plemenite nakane i planove na samom početku osnivanja povjerila svetom Josipu u ovom Svetištu i zato mu se u pojedinim prigodama rado vraća s molbama i zahvalama… Njezini volonteri, a sada i djelatnice u projektu ZAŽELI, svoj plemeniti posao vrše po uzoru na onoga koji je u temeljima Zaklade – sluga Božji Ivan Bonifacije Pavletić. On u jednom svom pismu piše da se na sam blagdan svetog Josipa, 19. ožujka 1886., odlučio za redovnički život, i svoje služenje – premda postolar – započeo je u bolnici Santo Spirito u Rimu kao bolnički brat. A u njegovom prvom životopisu je zapisano da, iako nije bio stručno osposobljen za taj posao i nije dobro poznavao talijanski jezik, bolesnici su uglavnom svoje potrebe odgađali za njegovu smjenu, najčešće noćnu.

Životopisac pojašnjava također da su njegove omiljene pobožnosti bile one Presvetom Srcu Isusovu, euharistiji, Bezgrješnoj Djevici i svetom Josipu. Njegov subrat Michele Martinalli nakon prve godine Ivanova boravka u samostanu svjedoči: „Kad sam s njim razgovarao, osjećao sam se utješen i ohrabren. Savjetovao mi je veliku pobožnost svetom Josipu i veliku ljubav prema molitvi, a to na što je mene poticao, sam je prakticirao.” I još dodaje: „Mogu posvjedočiti da ga nisam nikad vidio uznemirenog, nego smirenog, sa smiješkom na usnama, poput sveca, nikad nestrpljiv, tjeskoban u radu, uvijek vedar. Bio je vice-prefekt u sirotištu. Uvijek ga se vidjelo zadovoljnog, bilo kad je druge ispravljao ili kad ih je upućivao na dobro. U Rimu sam bio jako zadovoljan što sam ga mogao opet vidjeti i diviti se njegovim krepostima, koje je posjedovao u neuobičajenom stupnju.”

Zar se ne iščitavaju Josipove vrline u Bonifacijevu životu!? I mi ih želimo živjeti u konkretnom služenju u svakidašnjici, u kojoj sve više raste bahatost, pohlepa, sebičnost, a nas zadivljuje Josipov stil služenja, poniznost i skromnost.“

(foto: Danijel Pavlina)