Govoreći o pročitanoj Božjoj riječi biskup je rekao kako se onda odlično mogu primijeniti i na Stepinca, a gledajući njegove vrline mi trebamo od njega učiti. „Tako Knjiga o Jobu iznosi nekoliko bitnih istina. Prvo da je život na zemlji borba. Doista, u životu nas čekaju brojni izazovi i valja se znati s njima boriti i – pobijediti. Naš je sveti Blaženik uz ime Alojzije na krštenju dobio i ime Viktor – tj. pobjednik. Njegov je život bio doista neprestana borba.

Ali i pobjeda! Nije naš Blaženik živio u lako vrijeme, dapače u najteže vrijeme povijesti čovječanstva, u II. svjetskom ratu kada je vladao sveopći kaos. On je međutim znao sačuvati mir i pouzdanje u Boga, dapače bio je svjetionik svima oko sebe, svojim svećenicima, narodu koji je kao pastir predvodio, i onima koji nisu bili katolici i čitavom društvu. Mogli bismo reći da je i on mogao reći s Jobom da se osjeća: kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

Doista mu je bilo dosuđeno teško vrijeme puno kušnji. Međutim, on je činio sve što je bilo moguće da utvrđuje braću u vjeri, u dobrim djelima, prosvjetljivao ih je istinom kada je vladao opći mrak. Za njega se ne bi moglo reći, kako je za sebe u jednoj životnoj sumornoj fazi – o kojoj govori današnji odlomak Knjige o Jobu – rekao za sebe starozavjetni pravedni patnik: I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. On nije tek ispraćao dane i noći čekajući da što prije prođu, već je koristio vrijeme da ih ispuni dobrim djelima“.

U nastavku biskup je upozorio kako se još uvijek u javnosti o njemu šire neistine, ali to je samo zato što još uvijek u javnom prostoru djeluju, govore i šire svoje utjecaje, ljudi koji su bili nositelji propalog režima koji je progonio Crkvu i koji još i danas djeluje iz pozadine izvrćući istinu. „Još uvijek ima puno onih koji su povijest učili i uče samo iz komunističkih udžbenika koji su prikazali događaje samo njima u korist te su istinu mijenjali kako im je odgovaralo. Šteta što nema više intelektualne znatiželje i ljudskog poštenja da se potraže ne samo knjige nego i svjedočanstva onih koji su od tog režima stradali te pričaju neku drugu ali istinitu povijest.

Nama su u školi, dok sam ju ja polazio, govorili da Boga nema, no u kući mi smo se Bogu molili i moji su me odgajali tako da sam išao s njima u crkvu, bio ministrant i nisam propuštao nedjeljne mise. Zapravo još i danas krivo prikazivanje povijesti ima uzrok u tome što to naše hrvatsko društvo dopušta jer nije bilo lustracije, kao u drugim zemljama gdje je vladao totalitarizam kada su poslije njegova pada nestali iz javne scene i njegovi nositelji.

Međutim, ima puno više svjedoka koji govore o Blaženikovim dobrim djelima. I ti su svjedoci često iz redova nekatolika, kojima je on svesrdno pomagao ne gledajući tko su i kakvi su, znajući da su djeca Božja i da imaju svoje ljudsko dostojanstvo koje im ne smije osporiti ni jedna vlast i ni jedna ljudska sila“, poručio je biskup te pročitao svjedočanstva trojice pravoslavaca laika dr. Marka Vidakovića, svećenika Andreja D. Dimitrijevića i episkopa Dositeja.

Biskup je rekao i kako ga osobno začuđuje i jako boli pitanje koje si postavlja: kako to da su pravoslavci i laici i svećenici i episkopi njegova vremena tako hrabro i istinito svjedočili o njegovim dobrim djelima i o njegovoj svetosti, a danas se u njihovim redovima ne može naći ni jedan jedini pravednik koji bi se usudio reći istinu. „Ili ne znaju ili ne žele reći istinu. Nije li to čudno? Postupci bl. Alojzija prema ljudima druge vjere i nacionalnosti poznati su, premda ih neki izvrću i bez dokaza ga optužuju želeći tako čitavoj hrvatskoj naciji pridati nehumani karakter što nije točno. Ipak naša zadaća danas nije tek istraživati i analizirati postupke našeg svetog Blaženika, nego ga nasljedovati.

I mi smo, poput Joba, pozvani na trpljenje i borbu. Nije li nedavni teški potres upravo poziv na to da se ne uljuljamo već da se hrabro borimo za ono što je istinito i dobro? I baš kad prilike nisu dobre, kada vlada kaos i nesnalaženje u moralnom i duhovnom smislu, traže se jake osobe koje znaju što treba poduzeti i to čine hrabro i pomažu ljudima u nevolji bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Mi smo ponosni na našeg Blaženika koji se vodio upravo tim kršćanskim načelima te je priskakao u pomoć i spašavao sve kojima je to bilo potrebno.

Nije uvijek uspio, ali to nije bilo do njega, on je sve poduzeo da pomogne progonjenima, osuđenima, bolesnima. I zato je velik jer je nadišao granice vlastite zajednice, Crkve Katoličke koju je neizmjerno ljubio, i jednako tako svoga hrvatskog naroda, ali je vidio da baš zato što je katolički svećenik i biskup treba pomagati svima koji su potrebni, obespravljeni i u nevolji, boriti se protiv laži i nepravdi, a za istinu i pravednost“, poručio je između ostalog biskup Košić te na kraju pozvao na molitvu za proglašenjem svetim bl. Alojzija.

Misu je biskup predvodio u zajedništvu s domaćim župnikom o. Andrzejom Woskom i o. Marijanom Passerinijem. Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio župnik Wosko, zahvalivši biskupu što je usprkos teškoj situaciji u biskupiji pronašao vremena i snage da dođe na to slavlje. Uz ograničen broj župljana slavlju su nazočili i predstavnici Grada Kutine na čelu s gradonačelnikom Zlatkom Babićem.