Crkva je građena od 1902. do 1920. godine, a svečano je bila posvećena 10. listopada 1920. godine po rukama biskupa Josipa Marčelića, ondašnjeg dubrovačkog biskupa. 

Sto godina je velik period, dulji od ljudskog života, a opet za nas, dubrovačku Crkvu, to i nije tako velik period, kazao je na početku propovijedi svečane mise 22. kolovoza biskup Uzinić, dodavši kako crkva u tom kontekstu spada među mlađe na otoku Korčuli i u biskupiji. Ova proslava je u svakom slučaju prilika za tri pogleda, kako na ovu crkvu tako i na zajednicu koja se ovdje okuplja. 

Prvi pogled je pogled u prošlost. Zahvalan je to pogled, jer su vaši preci prije stotinu godina poduzeli ovaj veliki pothvat, rekao je biskup. Zahvala je to onima koji su napravili projekt, onima koji su gradili i dobro obavili svoj posao, svima koji su na razne načine bili uključeni od onih velikih darova do onog, osobito onog, udovičkog novčića koji su mnogi uložili u ovu crkvu. No, prije svega ovo je zahvala za živu Crkvu od prije sto godina „koja se ovdje okupljala i znak čijeg život je ovo zdanje“. Biskup je to razmišljanje povezao s prvim misnim čitanjem iz Prve knjige o kraljevima koje je donosilo tekst o kralju Salomonu, te kazao kako je i tadašnja živa Crkva u Smokvici, poput Salamona, bila uvjerena da se u zdanju koje oni rade i posvećuju Bogu može čuti i susresti Gospodina, te da u tom zdanju i njih može čuti i susresti Gospodin. 

I hvala Bogu, doveli ga do završetka, do trenutka posvete u kojemu je na onaj ljudski rad i zauzetost zazvana Božja milost i božanska prisutnost i na ovom mjestu se počela slaviti euharistija. Podsjetio je da je euharistija otajstvo u kojem Bog, koji je prije svih vjekova, po kojemu je sve stvoreno, koji je u jednom povijesnom trenutku u punini vremena prošao zemljom čineći dobro, navješćujući evanđelje, obraćenje, umro na križu iz ljubavi prema nama, nastavio biti prisutan na euharistijski način i ponovno se otajstveno prikazivati Ocu za nas na oltaru ove crkve i postajati hrana za svakog onog koji je pristupao tom stolu, tom otajstvu. Dodao je i kako je propovijedanjem kroz stotinu godina s ambona ove crkve, a što je omogućeno pothvatom predaka prije stotinu godina, Gospodin nastavio govoriti i kroz mnoge tumačiti evanđelje. Zahvalnost treba biti proširena i na sve one koji su radili na živoj Crkvi koja se ovdje okupljala i koji su kroz stotinu godina ugrađivali sebe i svoj život u otajstvo Crkve, a kojima je ova crkva bila dom i mjesto okupljanja, nastavio je biskup. Među mnogima su vaši djedovi i bake, očevi i majke, rođaci, prijatelji, poznanici, vaši župnici don Stanko, don Mato, don Ante, don Mihael i drugi, zatim onih koji su rođeni u ovom mjestu poput don Boža Baničevića te mnogi drugi. „Oni i svi vi do danas su dio prošlosti na kojoj želimo zahvaliti Bogu”, kazao je biskup Uzinić.

No, ne možemo se i smijemo se zaustaviti samo na prošlosti, sto godina je prilika i za pogled na sadašnjost, na život ove crkve danas, ustvrdio je dubrovački biskup. Ova crkva je lijepo uređena što pokazuje da i vi danas imate želju i da vam je stalo do ove kamene crkve poput vaših predaka. „Želio bih da se danas više usmjerimo prema onoj Crkvi koja je okupljena u ovoj kamenoj crkvi, na vama, muškarcima i ženama, očevima i majkama, djedovima i bakama, oženjenim i neoženjenim, čak i na onim koji ne dolaze u crkvu ali kažu da je ovo njihova crkva, na vašoj djeci, sjemeništarcima, bogoslovu…“, kazao je biskup Uzinić. 

Služi li nam ovaj hram za ono za što je napravljen? Je li on doista mjesto susreta s Gospodinom? Je li on za vas mjesto na kojem slušamo njegovu riječ i pristupamo njegovom stolu, hranimo se ovom hranom pa je pretvaramo u svakodnevni život u različitim odnosima? Čini li ovaj hram od vaših zajednica uistinu Crkvu i osposobljava li vas da možete stvarati Crkvu ondje gdje jeste, osobito obiteljske Crkve? Tim pitanjima biskup je potaknuo vjerničku zajednicu na promišljanje o ovom trenutku te naveo misao sv. Ivana XXIII., pape, koji je Crkvu usporedio s česmom, fontanom. Ona je nešto što se gradi u središtu mjesta, nešto čemu svatko može pristupiti, da svi oni koji su željni, bez obzira na sve razlike, kad dođu tu mogu utažiti svoju žeđ.

„Je li doista za vas, ali i za vaše goste, prijatelje, za sve stanovnike ovog mjesta, ovo česma, fontana s koje se napajate onom živom vodom, koju je Isus objavio u razgovoru sa Samarijankom na studencu, da iz te vode živite, da vas ta voda oblikuje i čini onakvim kakvi biste trebali biti?“, potaknuo je biskup na promišljanje. 

Treći pogled, pogled na budućnost, treba biti ispunjen nadom, ali pomalo i zabrinutošću, nastavio je biskup Uzinić te pojasnio da se ta zabrinutost odnosi na to koliko sada ima stanovnika u mjestu. Vaši preci su ovu crkvu gradili jer su očekivali da će mjesto rasti, ali ono nije raslo. Kad se crkva gradila bilo je oko 1300 stanovnika, a sad ih je oko 900. To je nešto što nas treba zabrinjavati, ustvrdio je biskup te istaknuo kako ne treba gubiti nadu. „S nadom trebamo gledati naprijed. Kako? Tako da svatko od nas poradi na sebi, da svatko od nas ugradi sebe u ovu Crkvu, ne kamenu nego živu, Crkvu ovog mjesta, otoka, biskupije, naroda, Katoličku Crkvu kojoj svi pripadamo, da svatko pronađe svoje mjesto i ugradi sebe, da svoj doprinos.“ 

Kao znak te nade spomenuo je ministrante, sjemeništarce i bogoslove, ali „nada ove Crkve nismo samo mi svećenici, bogoslovi, nada ove Crkve ste svi vi, svatko do vas“. Dubrovački biskup je napomenuo kako je u biskupiji započet projekt sinode upravo da bi svi u zajedništvu, suradnji i suodgovornosti kao Crkva mogli odgovoriti znakovima vremena i ispuniti svoju zadaću i svoje poslanje u ovom vremenu. 

Uz susret Isusa s trgovcima u hramu kojeg je bio spomenuo u propovijedi biskup Uzinić je dodao i kako je Isus imao u hramu i susret sa ženom udovicom koja je ubacila mali novčić, a Isus je rekao da je dala više od svih. „Draga moja braćo i sestre, takvi su sagradili ovu crkvu, takvi su održali vjeru. Takvi, koji ubacuju sve, sav svoj žitak, mogu osigurati budućnost“, poručio je vjernicima biskup Uzinić. „Može to biti udovica, ministrant, dakako to treba biti i svećenik, biskup. To je poziv da mi, svatko od nas, postane Crkva.“

Biskup je na kraju podijelio misao bl. Elizabete od Presvetog Trojstva, karmelićanke iz Francuske s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koja je umrla vrlo mlada. „Biti Božja kuća, odnosno Crkva, znači imati Božje oči, misliti kao što On misli, imati srce koje je od Njega uzeto, Njim zauzeto, kao da je izvan sebe i prešlo u Njega, imati dušu punu Njegove duše, punu Njegove molitve, imati biće cijelo zahvaćeno Bogom.“ 

„Hvala Bogu što je kroz sto godina, zahvaljujući živoj Crkvi koja se ovdje okupljala, ova crkva to i bila. Hvala Bogu što sada u nama ima želje da, vjerujući da se to ovdje događa, smatramo da to može biti i u nama. Učinimo i da to bude. Postanimo Božja kuća. Svoje oči učinimo Božjim očima, svoje srce poklonimo Gospodinu. Dozvolimo njegovoj duši da postane naša duša“, zaključio je dubrovački biskup. 

Na svečanoj misi proslave 100. obljetnice posvete župne crkve dosadašnji župnik don Mihael Čavlek oprostio se od te župne zajednice te će svoje svećeničko djelovanje nastaviti u Varaždinskoj biskupiji iz koje je bio i došao. Uz riječi zahvalnosti i prigodne darove za uspomenu i dugo sjećanje od župnika su se oprostili vjernici i dekan Korčulanskoga dekanata don Željko Kovačević, a novom župniku don Stipu Milošu poželjeli su dobrodošlicu. Na slavlju u Smokvici sudjelovali su i članovi bratovština, župni zbor je pjesmom uveličao slavlje, a pristigli su i svećenici i vjernici iz drugih korčulanskih župa. Smokviška Kumpanija u svečanoj odjeći izvela je nakon svečane mise svoj poznati ples. 

Duhovna obnova za župljane započela je u srijedu 19. kolovoza, a predvodio ju je don Igor Radašić, župnik iz Kuzminica. Mise za vrijeme duhovne obnove predvodili su, uz ostale, i bivši župnici don Ante Burić i don Mato Karamatić. Na Velikoj pjaci u Smokvici u četvrtak 20. kolovoza predstavljena je knjiga autora don Boža Baničevića „Župna crkva u Smokvici – Stara i Nova“, a na istom mjestu dan kasnije održana su predavanja „Povijesne prilike u vremenu izgradnje i posvete Župne crkve u Smokvici 1920. godine“. Predavači su bili izv. prof. dr. don Josip Dukić s Teološkog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Tonko Barčot, povjesničar i voditelj Arhivskog sabirnog centra Korčula-Lastovo u Žrnovu. U subotu 22. kolovoza navečer je održan duhovni koncert Alana Hržice i benda.