Na početku homilije, fra Ivan Bradarić je upitao „što je to svetac, svet“, te naglasio kako je odgovor nedvosmislen, jednostavan, direktan, a nalazimo ga u Isusovim riječima „pođi za mnom, odreci se samoga sebe i uzmi svoj križ“. Slijediti Njega, znači slijediti i Njegov način života, i biti spremni na neprihvaćanja, ruganja, osuđivanja, izdaje, zatajenja, jer „Isus je propovijedao ljubav, a uzvraćali su mu mržnjom, pozivao je na pomirenje, odgovarali su uvredama, zagovarao je jedinstvo, podmetali su mu neslogu, naviještao je istinu, okretali su u zabludu, promicao je vjeru, sijali su sumnje, unosio je nadu, promicali su očaj. Bio je svjetlo, zatvarali su ga u tamu. Bio je istinska radost ljudima, a sve su pretvorili u žalost. Neprijatelje i izdajice je zvao prijateljima, zauzimao se za oprost svima, potpuno, sve, uvijek, zagovarao je potpuno pouzdanje u Boga, poučavao je da ne sudimo i ne osuđujemo. Liječio je i podizao ljude bez razlike, strance tretirao kao i svoje sunarodnjake, grješnike je poticao da ne griješe, a pravednike da nastave činiti pravicu i promiču ljubav“, posvijestio je propovjednik.

No, svojim pozivom, „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“, Isus nam ostavlja prostora za slobodnu odluku, jer kaže „ako tko hoće“.

Upravo taj „hoću“ bio je odgovor našeg Nikole. Svojim „hoću“ prihvaća poziv i odlazi na misijska putovanja. Pred očima je imao lik dragoga Učitelja kako hoda poljima Galileje, kako je izgnan iz Nazareta, kako nije primljen u Samariji, kako je osporavan u Jeruzalemu, kako se uspinje na Golgotu. Svojim „hoću“, Nikola svoj lagodni stil života koji mu je obećavao život bez goleme muke i neizvjesnosti zamjenjuje hodom za Kristom, rekao je propovjednik, te dodao „put spasenja jednak je za sve, i stare i mlade, i bogate i siromašne. Treba se žrtvovati“.

Po nauku i primjeru svog oca i zakonoše svetog Franje, Nikola i njegovi drugovi su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Mi iz Nikolina života sasvim pouzdano znamo samo tek svršetak, mučenički kraj njegova života. Imamo izvješće koje je, poput fotografije, uhvatilo samo jedan trenutak. A što je svemu tome prethodilo, upitao je propovjednik, te vraćajući misao na misno evanđelje, naglasio kako nam je jasno da je Nikola pošao za Isusom, i da se odrekao samoga sebe, no „možda nam izmiče onaj drugi dio rečenice koji kaže da je Nikola svaki dan uzimao križ svoj i slijedio Isusa, jer prisjetimo se: Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi (Lk 9, 23). Upravo u toj rečenici možemo iščitati kako je Nikola u Jeruzalemu slično kao i u Bosni naviještao Riječ Božju, bilo to zgodno ili nezgodno, čineći svaki dan jedan korak više i bliže Gospodinu. Ili, kako reče papa Franjo, nastojeći za početak živjeti možda tek „srednju klasu svetosti“ predajući svaki dan život svoj za brata bližnjega, svjestan da ga to može i života koštati. Odnosno, svjestan da time može i život zadobiti, ali i život svoga bližnjega te dospjeti do „prve klase svetosti“.

Živimo u vremenu punom izazova. A izazov smo najveći možda mi sami sebi. Nedovoljno povjerenje i nepotpuno predanje onim riječima „ako hoćeš slijediti me…“. Hoću, odgovara i svaki od nas, pojedinačno: katkad ponosno i odvažno, kao ono kada smo tek povjerovali: katkad tjeskobno i zabrinuto, kada nas pritisnu nevolje; a ponekad, vjerujem i najčešće, u punini naše vjere i zrelosti našega zvanja, oslonjeni u potpunosti na Onoga koji nam snagu daje, odgovaramo: Hoću, umnoži mi vjeru, Gospodine, riječi su kojima je fra Ivan Bradarić zaključio homiliju.