U suslavlju su bili župnik don Stipe Žure, župnik u župi Sv. Jakova fra Matija Matošević, župnik Uzvišenja BDM iz Slatina don Ante Čulić, župnik Drvenika don Dražen Balić i fr. Matijas Farkaš uz nazočnost uzvanika i vjernog puka iz čitavog Trogirskog dekanata te pratnju župnog zbora.

„Nedavno su vjernici s područja cijele Dalmacije i naših otoka dolazili na proslavu ovog blagdana u dominikansko svetište kojeg je svetištem 1939. proglasio papa Pio IX. Samostan je utemeljen 1432. od priora fra Nikole Milinovića, obnovitelja dominikanskog strožeg reda Dalmatinske provincije, koji je umro na glasu svetosti. 1451. godine samostan je bio najvećim dijelom izgrađen. Redovnici su se uselili, a sa sobom su doveli albanske obitelji kao težake radi obrade zemlje. Po njima se nazvalo obližnje naselje Arbanija. Nakon pet godina samostan je i dovršen, a 1499. u sklopu njega sagrađena je i crkva“, kazao je župnik don Stipe Žuro o spomeniku nulte kulture koji se trenutačno obnavlja pod nadzorom Konzervatorskog odjela Trogir, a koji je nekada imao svoj novicijat i teološku školu. Premda stručnjaci križ pripisuju radu splitskog kanonika Jurja Petrovića, po legendi o prokapanju krvi iz raspela, njega je od maslinova drva napravio jedan pustinjak i na svojim leđima donio preko brda iz svetišta Gospe od Prizidnice u samostan koji se i danas po Svetom križu zove.

U homiliji je fr. Petar Galić, napomenuo da se podsjećamo i na posebnost Isusova križa, koja daje smisao svakom našem trpljenju, onda kada ih sjedinjujemo s njegovim trpljenjem. „Isusove rane i Njegova krv pozivaju nas na čišćenje i ozdravljenje od svih naših grijeha i lutanja.

Mi nismo svjesni koji milosni dar imamo u našoj sredini, kojeg često zaboravljamo i zaobilazimo u svojim životnim brigama“. Homiliju je fr. Petar nastavio čitajući jedno pronađeno staro svjedočanstvo na starohrvatskom jeziku o čudu kojeg je učio presveti križ.

Nakon završetka misnog slavlja uslijedio je i obred blagoslivljanja vode i pamuka, što već tradicionalno obavlja prior trogirskog dominikanskog samostana budući su samostan i crkva pripadaju dominikancima, a ustupljen je župi Žedno-Arbanija, radi pastoralnih potreba. Nakon molitve i sušenja Kristovih rana na raspelu, vjernicima su podijeljene blagoslovljena voda i pamuk koje su ponijeli svojim kućama i ukućanima.