Oni su kao supružnici i roditelji tri djevojčice govorili iz vlastitog iskustva o obitelji kao mjestu prvoga navještaja u novim kulturnim okolnostima. Govorili su iz dvostruke perspektive – iz komunikološke, što su po zvanju i zanimanju, i iz vjerničke, roditeljske.

Posvjedočili su da kao roditelji nastoje biti posvećeni odgoju svoje djece na način da njihov obiteljski život bude proveden što kvalitetnije, to jest da ispunjavaju zadaću obitelji kao prvoga navještaja.

„Na primjer, u našem stanu nemamo televizor pa vrijeme ne provodimo uz televizijski program nego igrajući se, slušajući glazbu i zajednički mnogo čitajući, a koliko dječja koncentracija dopušta, nastojimo zajednički i moliti. Preko vikenda s djecom pogledamo neki film na računalu i to je uglavnom to što se tiče korištenja ekrana. Kad nam dolaze gosti uglavnom to prolazi uz nemalo čuđenje njihove djece koja traže po zidovima i kutovima stana gdje bi nam bio televizor. No, ne ističemo to da bismo trijumfirali nad suvremenom kulturom i tvrdili da smo time što ne provodimo vrijeme uz ekrane a priori uspjeli u životu i odgoju. Više je riječ o tome da nam obiteljski život bez neprestane buke medija pomaže uvidjeti na koja odgojna područja bismo se još više trebali usmjeriti jer ne dolaze svi izazovi obiteljskoga života samo preko ekrana, kojega je ionako dovoljno u školama i drugim mjestima na kojima se krećemo. Preko škole, rodbine, prijatelja i drugih područja ni u čemu ne možemo reći da smo izolirani od suvremene kulture. Dovoljno je svakodnevno poslušati dječja pitanja o tome što su sve doživjela. Dapače, dio smo suvremene kulture; od nje ne možemo i ne želimo pobjeći“, rekao je Stanić.

Tražeći odgovor na pitanje ‘kako u današnjim kulturnim okolnostima učiniti da obitelj bude uspješno mjesto prvoga navještaja’ prikazali su suvremene trendove iz rezultata studije američke autorice Jean Twenge ukoričene u izdanju „E-naraštaj: Zašto današnja super povezana djeca odrastaju manje buntovna, tolerantnija, manje sretna i potpuno nespremna za odraslu dob“. Ona je ondje opisala deset trendova koji se tiču današnjega naraštaja mladih koji ona naziva e-naraštaj, naraštaj koji simbolično odrasta držeći u rukama pametne telefone. Ona je današnje trendove opisala ovako: e-naraštaj je onaj kojemu se zapravo nigdje ne žuri; snažno su navezani na internet; sve manje komuniciraju licem u lice; nesigurni su; e-naraštaj pokazuje sve manje religioznosti; e-naraštaj vrlo visoko cijeni sigurnost, fizičku i emocionalnu; manje je vjerojatno da će e-naraštaj htjeti pokrenuti vlastiti posao, za razliku od prethodnih generacija; vide spolnost, brak i obitelj kao „ometala“ za postizanje željenoga ekonomskoga uspjeha; njeguju inkluzivnost i politički su neopredijeljeni.

„Svih deset nabrojanih trendova kao da odgovaraju na ključno pitanje ‘Gdje su djeca?’ koje je papa Franjo postavio u pobudnici ‘Amoris laetitiae’. Papa je doslovno zapisao: ‘Pravo pitanje, dakle, nije gdje je naše dijete fizički, s kim je u ovom trenutku, nego gdje je u egzistencijalnom smislu, gdje se nalazi sa stajališta svojih uvjerenja, ciljeva, želja i životnih planova’. Roditelje je Papa upitao: ‘Pokušavamo li shvatiti ‘gdje’ su djeca doista u svome hodu? Gdje je stvarno njihova duša, znamo li to? I prije svega želimo li to znati?’ To što smo toliko prostora posvetili opisivanju e-naraštaja u suglasju je s uputom pape Franje u spomenutoj pobudnici da obitelj treba promisliti o tome čemu želi izložiti svoju djecu. ‘U tu svrhu mora se neizbježno pitati tko su ti koji pružaju zabavu, koji ulaze u njihove domove putem televizije i elektroničkih uređaja i s kojima provode svoje slobodno vrijeme’, napisao je Papa“, naveli su Stanići.

Da bi dobili odgovore na ta pitanja Stanići su analizirali više od pedeset intervjua s istaknutim vjernicima laicima koji su aktivni u hrvatskim župama ponajprije kao članovi pastoralnih ili ekonomskih vijeća. Intervjui su objavljeni tijekom 2019. i 2018. na stranicama Glasa Koncila u sklopu rubrike „Vjernici laici aktivni u Crkvi“, a u posljednje vrijeme sve je više među njima roditelja čija su djeca pripadnici e-naraštaja.

Iz analize došlo se do sljedećih rezultata: većina dolazi iz obitelji u kojima su i majka i otac praktični vjernici, no najčešće tradicionalnoga tipa. Ključnu ulogu u ranoj vjerničkoj formaciji nose ponajprije bake koje ih uče molitvi, potiču na odlaske na misna slavlja i brinu se o zajedničkim obiteljskim pobožnostima. Većina ima iskustvo zajedničkoga života triju generacija u istom prostoru ili su živjeli u neposrednoj blizini baka i djedova, što im je, uz ostalo, omogućilo veću egzistencijalnu sigurnost, pomoć u podizanju djece, te bitno olakšalo početak zajedničkoga života. Većina u svojoj kasnijoj formaciji ističe ključnu ulogu župnika koji okuplja zajednicu i potiče inicijative. Za uključivanje u aktivni život zajednice oduševili su ih svećenici koji su „izgarali za zajednicu“ i koji su njegovali prijateljski pristup prema župljanima i donosili i provodili originalne pastoralne ideje. Jedan od najsnažnijih faktora koji ih povezuje sa župnim životom sudjelovanje je u nekoj od župnih zajednica: ministriranje, čitači, Caritas, a posebno pjevački zborovi ili mladenački glazbeni sastavi. Većina je vjersku krizu doživjela u godinama adolescencije ili nakon odlaska na školovanje koje su pratila vjerska lutanja. Većina ipak ne ističe važnost tečajeva priprave za brak i ne ističu da ih je Crkva sustavno pratila i podupirala u prvim godinama braka. Ako su (mlađi) roditelji, ponajprije ističu karaktere, školske ili fakultetske uspjehe svoje djece, a manje njihovu povezanost sa župnom zajednicom. Svi redom nadahnuto ističu da vole svoju župu, Crkvu, daju joj se na raspolaganje. Župa im je često drugi dom i, slikovito rečeno, upisana je u njihov identitet; dio je njihove svakodnevice.

„Njihova su svjedočanstva poticajna, ohrabrujuća i pokazuju da župne zajednice još uvijek imaju golem potencijal. No, pitanje je može li takva današnja župna zajednica oblikovana po mjeri ‘pred e-naraštaja’ koji baštini bakinu katehetsku toplinu odgovoriti i na izazove sve otuđenijega e-naraštaja koji upravo stasava među nama te biti odgojna potpora njihovim roditeljima? Papa je u pobudnici ‘Amoris laetitia’ napisao da glavni doprinos obiteljskom pastoralu pruža župa kao obitelj obitelji, koja usklađuje doprinose malih crkvenih zajednica, pokreta i udruga, a svi su oni pozvani na različite načine pružati potporu obiteljima i pomoći im da rastu“, ističu Stanići.

„Obitelj jest povlašteno i nezamjenjivo mjesto prvoga navještaja, no u tome u prvim godinama ne može biti prepuštena sama sebi jer nove kulturne okolnosti postaju sve složenije i često nadilaze mogućnosti i najorganiziranijih obitelji. Roditelji su često prezaposleni, rastrgani brojnim obvezama, a nerijetko se pod životnim pritiscima osjećaju prepušteni samima sebi. Današnje su okolnosti takve da djeca u odgojni sustav na društvenoj (državnoj) razini sustavno ulaze već od napunjene prve godine života kada u vrtićima odlaze u jaslice jer bake i djedovi koji su donedavno nosili važne odgojne uloge rade, nemoćni su, žive negdje dalje ili su umrli. U međuvremenu djeca pohađaju starije vrtićke skupine, igraonice, posebne tečajeve glazbe ili stranih jezika, pohađaju prve razrede osnovne škole… i sve to, blago rečeno, nije uvijek praćeno kršćanima vrijednosno prihvatljivim sadržajima. Ako dijete ne pohađa katolički vrtić ili ne ide u katoličku školu ili ne pripada župi koja ima redovite kateheze s djecom predškolske dobi, Crkva preko župne razine (vjeronauk u školi posebna je tema) s djecom u katehetskom smislu sustavno počinje najčešće raditi tek od devete ili desete godine života, to jest od priprema za prvu pričest koja je redovito u trećem razredu osnovne škole. Koliko je dijete dotad već moralo proći duhovnih izazova? Nije li početi s djecom raditi u 3. razredu osnovne škole ipak prekasno? Što je sa župnom katehetskom prazninom koja često nastaje između prve pričesti i krizme? Što nakon krizme? Kako da e-naraštaj ne bude izgubljeni naraštaj? Papino, dakle, pitanje ‘Gdje su djeca’ nije upućeno samo roditeljima“, zaključili su supružnici Stanić.