Susret se sastojao od nagovora, kojeg je nadbiskup održao u auli Bogoslovnog sjemeništa te mise koja je uslijedila u kapeli. Na početku susreta nadbiskupa je pozdravio i dobrodošlicu mu izrazio rektor Sjemeništa preč. dr. Stjepan Radić, zahvalivši mu na brizi i stalnom zanimanju koje pokazuje za Bogoslovno sjemenište.

U svojem obraćanju bogoslovima nadbiskup je naglasio kako živimo u digitalnom dobu. Bez mobitela, računala, interneta, danas je teško zamisliti svakodnevicu, studij i rad. Ovladavanje i služenje tim komunikacijama danas pripada pismenosti. Ne služiti se mogućnostima koje nam pružaju suvremeni digitalni mediji i ne koristiti ih danas predstavlja oblik nedopustive samoizolacije i zatvaranja u sebe te isključenosti od najnormalnijeg društvenog života i komunikacije s drugima. Digitalna pomagala i internet su od velike važnosti i pomoći, ali s druge strane postoje i negativne posljedice prekomjernog korištenja računala, mobitela i interneta te poglavito društvenih mreža. Javlja se ovisnost koja ovladava svakodnevnim životom pojedinca. Takvoj osobi internet i društvene mreže su važnije od obitelji, prijatelja, škole ili posla, odnosno čitav život podređuje internetu. Internet više ne služi, nego osoba postaje sluga internetu – neke su od misli nadbiskupa Hranića, koji je naglasio kako je u ozdravljenju vrlo bitna samosvijest o poteškoći koja je pogodila osobu. Sve je više pojmova koji upućuju na patološku povezanost ljudi i tehnologija, primijetio je nadbiskup, istaknuvši na kraju da ovisnost od interneta i društvenih mreža ne postoji samo kod mladih ljudi, već je prisutna i u ostalim profesijama koje podrazumijevaju redovitu uporabu interneta.

Nakon nagovora uslijedilo je euharistijsko slavlje, kojega je nadbiskup predvodio u zajedništvu poglavara, na čelu s rektorom Radićem. U homiliji poručio je kako bez Boga nikada ne možemo postići mir, sreću, spasenje. U uvodnim dijelovima propovijedi kratko se osvrnuo i na nagovor izrečen prije mise, pri čemu je istaknuo kako se otuđenost, o kojoj je bilo govora, javlja zbog zanemarivanja molitvenog i duhovnog života.

Potanko je razložio čitanja predviđena za liturgiju dana: prorok Izaija shvatio je da je do babilonskog sužanjstva došlo zbog materijalizma i nevjere Jahvi. Konstatira teško iskustvo progonstva te kako Sion govori kako ga je Bog zaboravio, na što dobiva odgovor: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“. Prorok Boga vidi kao majku punu nježne ljubavi za čedo svoje utrobe. Istodobno, u Ivanovom evanđeoskom odlomku govori se o ovisnosti i trnu u tijelu zbog grijeha i svojih slabosti. Slabosti, rane i grijesi podsjećaju na onoga koji sužnjima dovikuje „Iziđite!“, a onima u tami: „Dođite na svjetlo“ (Iz 49,9). Na kraju je nadbiskup zaključio kako su te riječi upućene i nama, poručuju da nas Bog ne može zaboraviti niti ostaviti, nego nas želi uvesti u nježnu ljubav i zajedništvo Oca i Sina te nam dati iskustvo svoga Svetoga Duha, koji nas ozdravlja, iscjeljuje od naše krhkosti i slabosti te nas suobličava Kristu – Glavi Crkve.