Susret Pape s crkvenim pokretima i novim zajednicama

Draga braćo i sestre!
Pristigli ste doista u velikom broju večeras na Trg svetog Petra kako biste sudjelovali na Duhovskom bdjenju. Od srca vam zahvaljujem. Pripadajući različitim narodima i kulturama, vi ovdje predstavljate sve članove crkvenih pokreta i novih zajednica, duhovno okupljeni oko nasljednika Petrova, kako biste izrazili radost vjerovanja Isusu Kristu, te obnovili odluku da mu budete učenici u ovom našem vremenu. Zahvaljujem vam na sudjelovanju i svakome od vas upućujem svoj srdačan pozdrav. Moje misli upravljaju se ponajprije gospodi kardinalima, časnoj braći u biskupstvu i svećeništvu, redovnicima i redovnicama. Pozdravljam odgovorne za vaše brojne crkvene zajednice koje pokazuju koliko je živo djelo Duha Svetoga u Narodu Božjem. Pozdravljam one koji su pripremili ovaj izvanredan susret, a osobito sve koji rade u Papinskom vijeću za laike s tajnikom, mons. Josefom Clemensom, i predsjednikom, mons. Stanislawom Rylkom, kojem sam zahvalan i na srdačnim riječima što mi ih je uputio na početku bogoslužja večernje. Još smo pod dojmom sjećanja na sličan susret održan na ovom istom trgu, 30. svibnja 1998., s ljubljenim papom Ivanom Pavlom II. On, veliki evangelizator našeg doba, pratio vas je i vodio za čitava svoga pontifikata. Više je puta nazvao “providonosnim” vaša udruženja i zajednice, ponajprije jer se Duh posvetitelj njima služi kako bi razbudio vjeru u srcima tolikih kršćana te ih potaknuo da ponovno otkriju poziv što su ga primili s krštenjem, pomažući im da budu svjedoci nade, puni onog žara ljubavi koji je dar upravo Duha Svetoga.
Sada, na ovom Duhovskom bdjenu, pitamo se: Tko je ili što je Duh Sveti? Kako ga možemo prepoznati? Na koji mu način možemo prići i kako on pristupa nama? Što je njegovo djelo? Prvi nam odgovor daje veliki duhovski himan Crkve, kojim smo započeli večernju: “O dođi, Stvorče, Duše Svet…”. Himan ovdje podsjeća na prve retke Biblije koji uz pomoću slika govore o stvaranju svemira. Ondje se najprije kaže da je nad kaosom, nad vodama iznad bezdana, lebdio Duh Božji. Svijet u kojem živimo djelo je Duha Stvoritelja. Duhovi ne označuju samo početak Crkve, pa su tako na osobit način i njezin blagdan: Duhovi su i blagdan stvaranja. Svijet ne postoji po sebi; dolazi od stvoriteljskog Duha Božjeg, od stvoriteljske Riječi Božje. Stoga ovaj blagdan ukazuje i na mudrost Božju. Ona, u svojoj širini i sveobuhvatnoj logici svojih zakona dozvoljava da se nasluti nešto od Stvoriteljskog Duha Božjeg. Ona nas poziva na poklonstveni strah. Upravo tko, kao kršćanin, vjeruje u Duha Stvoritelja, posvješćuje si činjenicu da ne možemo rabiti ni zlorabiti svijet i materiju kao običan materijal našeg djelovanja i htijenja; da moramo gledati na stvorenje kao na dar koji nam je povjeren ne za uništenje, nego da postane vrt Božji a tako i vrt čovjekov. Pred mnogostrukim oblicima zlorabljenja zemlje što ih danas vidimo, gotovo kao da čujemo uzdisanje stvorenja o kojem govori Pavao (Rim 8,22); počinjemo shvaćati apostolove riječi, da stvorenje nestrpljivo iščekuje objavu sinova Božjih, kako bi bila oslobođena te postigla sav svoj sjaj. Dragi prijatelji, želimo biti takvi sinovi Božji kakve stvorenje iščekuje, i možemo to biti, jer nas je Gospodin u krštenju učinio takvima. Da, stvorenje i povijest – one nas iščekuju, očekuju muškarce i žene koji su zaista sinovi Božji te s tako i ponašaju. Pogledamo li povijest, vidjet ćemo kako je oko samostana stvorenje moglo napredovati, kao da se jačanjem Duha Božjega u srcima ljudskim vratio žar Duha Stvoritelja i na zemlji – sjaj koji je bio zamračen divljom ljudskom pomamom za moću a ponekad čak i gotovo ugašen. I ponovno, oko Franje Asiškoga događa se ista stvar – ona se događa gdjegod Duh Božji uđe u duše, taj Duh što ga naš himan naziva svjetlom, ljubavlju i snagom. Tako smo našli prvi odgovor na pitanje što je Duh Sveti, što djeluje i kako ga možemo prepoznati. Ipak, dobro Božje stvorenje, kroz ljudsku povijest, bila je prekrivena debelim slojem prljavštine koja, ako ne onemogućuje, onda barem otežava, da se u njoj prepozna odsjaj Stvoritelja – iako se pred zalaskom sunca na moru, za vrijeme izleta u planinu ili pred rascvalim cvijetom u nama uvijek iznova, gotovo spontano, budi svijest o postojanju Stvoriteljevu.
No Duh Stvoritelj dolazi nam upomoć. Ušao je u povijest i tako nam govori na nov način. U Isusu Kristu sam se Bog utjelovio te na dao da, tako reći, bacimo pogled u intimu samoga Boga. I ondje vidimo nešto sasvim neočekivano: u Bogu postoji Ja i Ti. Otajstveni Bog nije beskrajna samoća, On je događaj ljubavi. Ako iz pogleda na stvorenje mislimo da možemo naslutiti Duha Stvoritelja, samoga Boga, poput kreativne matematike, poput moći koja oblikuje zakone svijeta i njihov ustroj, a onda i poput ljepote – sada saznajemo: Duh Stvoritelj ima srce. On je Ljubav. Postoji Sin koji razgovara s Ocem. I obojica su jedno u Duhu koji je, tako reći, ozračje darivanja i ljubavi koja od njih čini jednoga Boga. Ovo jedinstvo ljubavi, koja je Bog, nešto je mnogo uzvišenije nego što bi moglo biti jedinstvo posljednje nedjeljive čestice. Upravo trojstveni Bog jedini je Bog.
Po Isusu Kristu bacamo, tako reći, pogled u Božju intimu. Ivan je to u svome Evanđelju ovako izrekao: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1,18). No Isus nas nije samo ostavio da gledamo u Božju intimu; s njime Bog kao da je i izašao iz svoje intime i prišao nam ususret. To se ponajprije događa u njegovu životu, muci, smrti i uskrsnuću; u njegovoj riječi. Ali, Isus se ne zadovoljava time da nam dođe ususret. On želi još više. Želi sjedinjenje. To je značenje slike gozbe i svadbe. Mi ne moramo samo znati nešto o njemu, nego po njemu samom moramo biti privučeni u Boga. Zbog toga on mora umrijeti i uskrsnuti. I budući da se sada ne nalazi na nekom određenom mjestu, nego njegov Duh, Duh Sveti, već proizlazi iz njega i ulazi u naša srca povezujući nas tako sa samim Isusom i s Ocem – s jednim i trojstvenim Bogom.
Duhovi su ovo: Isus, a po njemu sam Bog, dolazi k nama i uvlači nas u sebe. “On šalje Duha Svetoga” – tako kaže Sveto Pismo. Što je učinak toga? Htio bih ponajprije ukazati na dva vida: Duh Sveti, po kojem Bog dolazi k nama, donosi nam život i slobodu. Pogledajmo podrobnije oboje. “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju”, kaže Isus u Ivanovu evanđelju (10,10). Život i sloboda – to su stvarnosti prema kojima svi mi težimo. No što je to – gdje i kako nalazimo “život”? Mislim da velika većina ljudi spontano ima onu istu sliku o životu kakvu ima rasipni sin iz Evanđelja. On je tražio svoj dio nasljedstva, pa se tako osjećao slobodnim. Htio je konačno živjeti bez tereta kućnih dužnosti, htio je samo živjeti, imati od života sve ono što on može ponuditi. Htio je u tome uživati u potpunosti – živjeti, samo živjeti, napajati se obiljem života i ne izgubiti ništa od dragocjenosti što ih on nudi. Na koncu se našao kao čuvar svinja, čak zavideći tim životinjama – tako je prazan bio taj njegov život, tako isprazan. Ispraznom se pokazuje i njegova sloboda. Ne događa li se i danas tako? Kada se želi samo zavladati životom, on postaje sve prazniji, sve siromašniji; lako se stiže do utjecanja drogi kao velikoj iluziji. Iz toga izranja dvojba je li življenje, na koncu konca, doista neko dobro? Ne, na taj način ne nalazimo život. Isusova riječ o životu u izobilju nalazi se unutar govora o dobrom pastiru. Taj se govor smješta u dvostruki kontekst. O pastiru Isus nam kaže da on daje svoj život. “Nitko mi ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem” (usp. Iv 10,18). Život se nalazi samo tako da ga se daruje; ne nalazi ga se tako da se njime žali zavladati. To je ono što moramo naučiti od Krista; a tome nas poučava Duh Sveti koji je čisti dar, koji darivanje Božje. Što više tko daje svoj život za druge, za samo dobro, obilnije teče i rijeka života. Na drugom mjestu, Gospodin nam kaže da život niče kad se hodi skupa s Pastirom koji poznaje mjesta ispaše – mjesta gdje izviru vrela života. Život nalazimo u zajedništvu s onim koji je uosobljeni život – u zajedništvu s živućim Bogom, u zajedništvu u koje nas uvodi Duh Sveti, nazvan u himnu večernje “studencem živim.” Ispaša, gdje teku vruci života, Riječ je Božja kakvu je nalazimo u Svetom pismu, u vjeri Crkve. Ispaša je Bog sam kojega, u zajedništvu vjere, učimo poznavati snagom Duha Svetoga. Dragi prijatelji, pokreti su rođeni upravo iz žeđi za istinskim životom; to su pokreti za život pod svakim vidom. Gdje više ne teče pravi izvor života, gdje se samo ovlađuje životom umjesto da ga se daruje, ondje je u opasnosti i život drugih; ondje su ljudi spremni ugasiti nemoćni, još nerođeni život, jer izgleda kao da će oduzeti prostor njihovom životu. Želimo li zaštititi život, moramo ponajprije ponovno naći izvor života; sam se život tada treba ponovno pojaviti u svoj svojoj ljepoti i uzvišenosti; tada moramo dopustiti da nas oživi Duh Sveti, kreativni izvor života.
Temu slobode već smo maloprije spomenuli. U odlasku rasipnoga sina povezane su upravo teme života i slobode. On želi život i stoga želi biti potpuno slobodan. Biti slobodan, znači, u tom smislu, biti u stanju učiniti sve ono što se želi; ne biti obavezan na prihvaćanje bilo kakvih kriterija izvan ili iznad sebe sama. Slijediti samo svoja htijenja i svoju volju. Tko tako živi, brzo će se sukobiti s drugim koji želi živjeti na isti način. Neizbježna posljedica takvog egoističnog poimanja slobode jest nasilje, međusobno poništenje slobode i života. Sveto pismo, međutim, povezuje pojam slobode s pojmom sinovstva. Sveti Pavao kaže: “Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče’” (Rim 8,15). Što to znači? Sveti Pavao ima pred očima društveni sustav antičkoga svijeta, u kojem su postojali robovi, koji ništa nisu posjedovali, pa nisu mogli biti ni zainteresirani za ispravan tijek stvari. Istovremeno su postojali i sinovi koji su bili i baštinici, te su se stoga brinuli i oko očuvanja svoga vlasništva i dobrog upravljanja njima ili oko skrbi za državu. Budući da su bili slobodni, imali su i odgovornost. Čak i ako zanemarimo sociološku pozadinu toga doba, uvijek vrijedi načelo: sloboda i odgovornost idu ruku pod ruku. Istinska se sloboda očituje u odgovornosti, u načinu djelovanja koji na sebe preuzima suodgovornost za svijet, za sebe same i za druge. Slobodan je sin, kojem pripada kuća i koji, stoga, ne dozvoljava da bude uništena. Sve svjetovne odgovornosti o kojima smo govorili, tek su djelomične odgovornosti, u jednom ograničenom području, u jednoj ograničenoj državi, itd. Duh Sveti, pak, čini nas sinovima i kćerima Božjim. On nas uključuje u onu istu odgovornost Boga za svoj svijet, za čitavo čovječanstvo. Poučava nas da gledamo svijet, druge i nas same očima Božjim. Činimo dobro, ne kao robovi koji nisu slobodni činiti drugo, nego stoga što sami imamo odgovornost za svijet; jer volimo istinu i dobro, jer ljubimo samoga Boga, pa tako i njegova stvorenja. To je prava sloboda kojoj nas Duh Sveti želi povesti. Crkveni pokreti žele i moraju biti učilišta slobode, ne one robovske koja želi za sebe komadić kolača danog svima, pa makar poslije nedostajao drugomu. Želimo istinsku i veliku slobodu, onu baštinika, slobodu sinova Božjih. Na ovom svijetu, tako ispunjenom lažnim slobodama koje uništavaju okoliš i čovjeka, želimo, silo Duha Svetoga, zajedno naučiti istinsku slobodu; stvoriti učilišta slobode; pokazati životom drugima da smo slobodni i kako je lijepo biti doista slobodni u pravoj slobodi sinova Božjih.

Duh Sveti, dajući život i slobodu, daje i jedinstvo. Tu su tri međusobno nerazdvojiva dara. Već sam i predugo govorio, ali dozvolite mi još da kažem koju riječ o jedinstvu. Kako bismo razumjeli jedinstvo, može nam poslužiti rečenica koja nas, na prvi pogled, udaljava od njega. Nikodemu, koji – u potrazi za istinom – noću dolazi k Isusu sa svojim pitanjima, Isus kaže: “Vjetar puše gdje hoće” (Iv 3,8). No volja Duha Svetoga nije arbitrarna. To je volja za istinom i dobrim. Stoga ne puše odnekud, skrećući ovamo ili onamo; njegov dah nas ne razbacuje, nego nas skuplja, jer istina sjedinjuje i ljubav sjedinjuje. Duh Sveti je Duh Isusa Krista, Duh koji sjedinjuje Oca sa Sinom u Ljubavi koja u jedinom Bogu daruje i prima. On nas tako združuje da je sveti Pavao jednom mogao reći: “Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Duh Sveti pokreće nas svojim dahom prema Kristu. Duh Sveti djeluje tjelesno: na djeluje samo subjektivno, “duhovno.” Učenicima koji su ga držali samo nekim “duhom”, uskrsli je Krist rekao: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam” (Lk 24,39). To vrijedi za uskrsloga Krista u svakom razdoblju ljudske povijesti. Uskrsli Krist nije neka utvara, nije samo neki duh, neka misao, samo neka ideja. On je ostao Utjelovljeni – uskrsnuo je On koji je primio tijelo – i nastavlja uvijek izgrađivati svoje Tijelo, od nas čini svoje Tijelo. Duh puše gdje hoće, a njegova je volja utjelovljeno jedinstvo, jedinstvo koje susreće svijet te ga preoblikuje.

U Poslanici Efežanima Pavao kaže da ovo Tijelo Kristovo, koje je Crkva, ima zglobove (usp. 4,16), pa ih i nabraja: to su apostoli, proroci, evanđelisti, pastiri i učitelji (usp. 4,12). Duh je u svojim darovima mnogolik – to ovdje vidimo. Pogledamo li povijest, pogledamo li ovaj skup na Trgu svetog Petra – postajemo svjesni da On podiže uvijek nove darove; vidimo kako su raznoliki udovi što ih On stvara i kako, uvijek iznova, On djeluje tjelesno. No u njemu mnogostrukost i jedinstvo idu skupa. On puše gdje hoće. Čini to neočekivano, na neočekivanim mjestima i na načine što ih nismo mogli ni zamisliti. I kojom li to samo mnogostrukošću i tjelesnošću čini! A upravo su ovdje mnogostrukost i jednistvo nerazdvojivi. On želi vašu raznolikost, a želi vas i u jedinstvenom tijelu, u zajedništvu s trajnim ustanovama – zglobovima – Crkve, s nasljednicima apostolskim i s nasljednikom svetoga Petra. On nam ne uklanja trud oko traženja načina pravih međusobnih odnosa; ali nam pokazuje da i On djeluje u pravcu jedinoga tijela i u jedinstvu toga jedinoga tijela. Jedino tako jedinstvo dobija svoju snagu i svoju ljepotu. Sudjelujte u izgradnji jedinoga tijela! Pastiri će paziti da ne ugasnu Duha (usp. 1 Sol 5,19) a vi nećete prestati donositi svoje darove čitavoj zajednici. Još jednom: Duh Sveti puše gdje hoće. No njegova je volja jedinstvo. On nas vodi prema Kristu; u njegovu Tijelu. Od Krista, kaže Pavao, “sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi” (Ef 4,16).

Duh Sveti želi jedinstvo, želi potpunost. Stoga se njegova prisutnost pokazuje konačno i u misionarskom zamahu. Tko je susreo nešto istinito, lijepo i dobro u svome životu – jedino pravo blago, dragocjeni biser! – trči kako bi ga podijelio sa svima, u obitelji i na poslu, u svim područjima svoga života. Čini to bez ikakvog straha, jed zna da je primio posinstvo; bez ikakve preuzetnosti, jer sve je dar; bez obeshrabrivanja, jer ga Duh Sveti pretječe u djelovanju u “srcu” ljudi i kao sjeme u najrazličitijim kulturama i krajevima. Čini to bez granica, jer je donositelj jedne radosne vijesti koje je za sve ljude, za sve narode. Dragi prijatelji, tražim od vas da budete, još više, mnogo više, suradnici u sveopćem apostolskom služenju pape, otvarajući vrata Kristu. To je najbolja pomoć Crkve ljudima, a na sasvim osobiti način siromašnima, kako bi život osobe, pravedniji poredak u društvu, te miran suživot među narodima u Kristu našli “kamen zaglavni” na kojem valja izgraditi istinsku civilizaciju, civilizaciju ljubavi. Duh Sveti daje vjernicima uzvišenije viđenje svijeta, života, povijesti, te ih čini čuvarima nade koja ne razočarava.
Molimo stoga Boga Oca, po Gospodinu našem Isusu Kristu, u milosti Duha Svetoga, kako bi proslava svetkovine Duhova bila poput gorućeg ognja i snažnoga vjetra u kršćanskom životu i poslanju čitave Crkve. Polažem nakane vaših pokreta i zajednica u srce Blažene Djevice Marije, prisutne u Dvorani Posljednje večere zajedno s apostolima. Neka ona izmoli njihovo ostvarenje. Na sve vas zazivam izlijevanje darova Duha, kako bi se i u ovo naše doba moglo doživjeti iskustvo obnovljenih Duhova. Amen!