"Susret s autorom" Josipom Sankom Rabarom

Josip Sanko Rabar hrvatski je pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatske paneuropske unije. Objavio je djela: Igračke (poezija u prozi), Ogledalo (pjesme), Veronikin rubac (esejističke  meditacije pred likovnim djelima), Drvodjelja & Riba (dvije poeme), Pjesme bratu Suncu (pjesme), Umjetnost i vjera (eseji), Zagrebačke razglednice (proza), Filozofija i kršćanstvo (filozofske studije i ogledi), Kruh i vino (zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije), Sveti trag u dvadesetom stoljeću (esejističke meditacije pred likovnim djelima), Razgovor s Bogom (pjesme) i Molitve s ruba (meditacije u stihu). Njegovo najznačajnije djelo je autobiografski roman Ludilo i obraćenje.

Rabar u Ludilu i obraćenju iskreno opisuje svoj životni put koji ga je doveo do dvije teške psihoze, a koje je uspio prevladati pronašavši vjeru u Boga. Rabar je i sam načisto s time da među čitateljima ima onih koji će, kako piše Sead Ivan Muhamedagić u pogovoru te knjige, nevjerojatni obrat iz ludila u obraćenje shvatiti kao krajnji stadij ludila. Međutim, njegov povod za pisanjem je istina, a ona se krije u svim stvorenjima i dolazi na različite načine.

Đuro Vidmarović govorio je o Rabarovom prvom djelu Igračke. “Sanko Rabar, premda nije razvikano ime jer ga ne vidite na takozvanim državnim televizijama, vrlo je značajno ime naše, usudio bih se reći, književnosti kršćanskoga nadahnuća. Prva knjigu koju je objavio Sanko Rabar nosi naslov Igračke iz 84′ godine. Ova knjiga je tada relativno nepoznatog autora izbacila, gotovo katapultirala u gornji dio suvremenog hrvatskog pjesništva”, rekao je Vidmarović.

“Ja sam prve književne korake u svojim mislima napravio sa Sankom”, rekao je Vladimir Lončarević, hrvatski esejist, publicist, književni povjesničar, književni teoretičar i kroatist. Lončarević je ispričao o svome poznanstvu s Rabarom kojeg je upoznao na Jordanovcu u jednoj od zagrebačkih zajednica mladih, odnosno studentskih zajednica vjere. Lončarević je naveo kako se zajednica popularno zvala Jorda, a list u kojem je Rabar pisao Jordan.

Mi smo naprosto upijali sve ono što je on govorio. Njegovi radovi u Jordanu bile su pjesme, primjerice Molitva boksača ili Molitva bolesnika, koje su me fascinirale sa svojom pjesničkom jednostavnošću. To su bile narativne pjesme, a s druge strane su bile toliko teološki produbljene i duboke”, naveo je Lončarević.

Akademik Ježić pohvalio je Rabarovu iskrenost kada govori o svojim manama što ga, kako Ježić navodi, čini i u tome vrlim kršćaninom. Citirajući Rabara prikazao je kolika je to iskrenost i duhovnost pronikla u autoru. “Kako Rabar kaže: ‘Moja prva psihoza bila je čišćenje od oholosti sveznanja i ujedno od vrlo nezavršenoga života. Ono što je u Bogu moguće, matematičko prodiranje svijeta – pakao je bez Boga, bez ljubavi’,” rekao je Ježić i nastavio, “ima malo tako originalnih pisaca, mislilaca i pjesnika, a još k tome kod Sanka je ta originalnost velikim dijelom doista nadahnuta kršćanskim nadahnućem i doista je ljekovita.”

Sead Ivan Muhamedagić napomenuo je kako jedan pojam igra veliku važnost u sažimanju opusa Josipa Sanka Rabara, a to je dubina. Dubina koja se krije u svim njegovim djelima i zbog koje smatra da Rabar kao autor nije dovoljno prepoznat ni priznat u hrvatskoj književnosti, kako u vrijeme kada su izdane Drvodjelja & Riba 95′ godine, pa tako i danas.

“Još uvijek se, nažalost, naša akademska zajednica maćehinski odnosi prema duhovnome u književnosti. Usuđujem se reći, akademska zajednica u to vrijeme nije imala volje, nije imala petlje temeljito se pozabaviti s potrebom da se duhovno u književnosti integrira u povijest hrvatske književnosti. Ne znam je li u nekoj od ovih novijih povijesti hrvatske književnosti ime Sanka Rabara spomenuto. Ako jest, nitko sretniji od mene, ali bojim se da nije.”

Dugo godina u hrvatskoj povijesti nitko nije pisao tako kako Sanko Rabar piše!”, rekao je Muhamedagić.

Rabar je na kraju susreta ukratko predstavio i govorio o svojim djelima, njihovim temama, žanrovima i stilovima koji su toliko različiti da se, kako napominje, ni sam ne može svesti pod neki zajednički nazivnik. Izdvojio je autobiografsko djelo Ludilo i obraćenje: “Od svih mojih knjiga najluđa, najfantastičnija, najmističnija je Ludilo i obraćenje. To je knjiga koja se bazira na činjenicama koje istovremeno sadrže najluđu fantastiku i najneobičniju mistiku. Svakako bih tu knjigu preporučio drugima da je čitaju, pa čak i da napišu nešto o njoj”, naveo je Rabar govoreći o djelu u kojem je opisao “Kako je od poludjelog ateista postao vjernik”.