Susret svećenika Varaždinske biskupije

Budući da su okolnosti izazvane epidemijom onemogućile svećenički susret i sudjelovanje svih svećenika biskupije u Misi posvete ulja na Veliki četvrtak, biskup je pozvao svećenike da susret održe uz svetkovinu Presvetog Srca Isusova „jer svaki svećenik treba biti svećenik po Srcu Isusovu”.

Susret je počeo u dvorani Biskupskog ordinarijata gdje je rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelko Košćak svećenicima održao duhovni nagovor. Pozvao ih je da promišljaju o svojem svećeništvu i službi koja im je povjerena, svjesni kako vlastitim snagama nikako ne mogu „biti dorasli“ svećeničkoj službi po Božjem nalogu. „Čime oblikovati, hraniti, stvarati jedinstvo službe i osobe odnosno života jednoga svećenika? Čime? Hrana su poniznost koja zadržava životnost i spremnost na poniženje koje otvara stanje odstojanja od svega što nije u skladu s poslanjem koje nam je Bog namijenio! Petar će Isusu: ‘Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?’ (Mt 19,27). Svaki se od nas trudi, nastoji biti vrijedan svoje službe, želi dobiti plaću… Koji je najbolji ili najadekvatniji odgovor na pitanje dobiti (biti vrijedan nečega): svijest da nisam dorastao službi, i zahvalnost Bogu da se služba, po Njegovu promislu i volji, u meni polako potvrđuje usprkos mojoj manjkavosti”, istaknuo je preč. Košćak.

Upozorio je kako nijedan stalež u Crkvi nije svrha samome sebi, već je usmjeren na druge, a upravo je svećenički stalež poglavito služenje. Da bi što bolje oblikovali spomenuto jedinstvo službe i osobe svećenika nužno je da svećenici grade istinsko, duboko i dobrohotno prijateljstvo s Bogom. Na putu ostvarivanja tog prijateljstva svećenik je usmjeren na sakrament pomirenja i euharistije jer otkrivajući njihovu ulogu i mjesto u svom svećeničkom životu, bit će spremni za istinsko nasljedovanje Isusa Krista. „Prijateljstvo s Kristom ne može biti isključivo, ono nije povlastica nekih elita, istomišljenika, ono je poziv na usmjeravanje na druge, na zapostavljene koji su u tom stanju poradi svoje krivnje ili je to propust drugih bilo na razini sablazni ili pak nisu čuli za Krista. Zašto je to važno? Postoji jedan temeljni odgovor na to; Isus Krist je svojim životom i smrću postavio konačno Božje ‘da’ ljudima, i to valja nastaviti, ostvarivati to ‘da’ u odnosu na druge, i ondje gdje postoje komunikacijske prepreke, gdje je teško prodrijeti do srca ljudi… Da li i kako je to moguće? Odgovor je u sljedećem: U mjeri u kojoj svatko od nas ulazi u prijateljstvo s Kristom uranja i u zajedništvo s onima koji su Kristovi prijatelji i koji to žele biti. Tu dolazimo do stvarnosti koja je bitna u djelovanju danas, u današnjem svijetu, a to je nasljedovanje (imitatio Christi), koja svoj osnov nalazi u Kristovim riječima: ‘Ovo je moja zapovijed da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio’ (Iv 15,12), a na to se nadovezuje poznati katolički pisac Maurice Blondel: ‘Sve bi ljude trebalo promatrati tako kao da su se upravo pričestili, onakvima kakvi bi uvijek trebali biti: Krist u njima, oni u Kristu'”, zaključio je preč. Košćak.

Susret je nastavljen svečanim zajedničkim slavljem euharistije u varaždinskoj katedrali koju je predvodio biskup Radoš. U homiliji posebno je istaknuo Isusov poziv u evanđelju: dođite k meni i učite se od mene. Svećenici su čuli Isusov poziv pođi za mnom, dođi k meni, a da bi mogli ići s Njime, biti u Njegovu društvu trebaju postati maleni jer se otajstvo otkriva malenima, a „mudri i umni“ koji čini se sve vide, ostaju prazni. Isus svećenika poziva na zajedništvo, na međusobno upoznavanje srca. Isus nam svima otvara svoje srce kao knjigu da možemo učiti od Njega, da upoznamo kakvo je Njegovo srce u kojem ima mjesta za sve ljude: i slabe i grešne, zalutale i buntovne, bolesne i zdrave, one koji se trude biti dobri i oni koji se ne trude. Biskup Radoš pozvao je svećenike da učeći od Isusa i sami u svom srcu naprave mjesta za sve te ljude, da svoje srce učine krotkim i poniznim po uzoru na Srce Isusovo. U tome nastojanju trebaju se posebno posvetiti čitanju i meditiranju riječi Božje – ponizan, sagnut, na koljenima čitati za sebe, u sebi, čitati sebe, kako bi tako usvojena Isusova poruka mogla biti ispravno naglas navještena vjernicima.

Na kraju homilije biskup se osvrnuo na Isusove riječi: „Uzmite jaram svoj na sebe… jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Slika jarma je slika zakona Božjega koji je darovan čovjeku kao izraz ljubavi, kao radost, a ljudi ga nametnuše kao tešku obvezu, zapovijed i teret. Isus je olakšao taj zakon kad ga je sveo na dvije zapovijedi ljubavi – Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. A bližnjega kao sebe samoga. Zapravo, ljubite se međusobno kao što sam ja vas ljubio, rekao je biskup i na kraju pozvao svećenike da kod navještaja Božje riječi uvijek budu svjesni kako je to riječ radosti, Radosna vijest, poruka spasenja i slobode te kao takva sposobna mijenjati srca, činiti ih blagim i poniznim kako ono propovjednika tako i onih kojim je navještena.

Na kraju mise župnici su ponijeli u svoje župe sveta ulja posvećena na Veliki četvrtak za slavlja sakramenata potvrde i bolesničkog pomazanja.