Sv. Vid svjedoči o sposobnostima mladih za najuzvišenije ideale

Draga braćo i sestre!
Nalazimo se na početku korizme koju nam Bog nudi kao priliku za ispitivanje svoga života i za ispravljanje onoga što nije u skladu s imenom i pozivom Kristova učenika. Kako je već u našoj Riječkoj nadbiskupiji uobičajeno, i ove ćemo godine tijekom korizmenih nedjelja organizirati pokornička hodočašća naših župa i dekanata u katedralu sv. Vida, gdje se čuva čudotvorno riječko raspelo. Sve vas, braćo i sestre, potičem da se na poziv svojih župnika spremno odazovete na ta hodočašća, koja želimo posebno posvetiti molitvi za naše mlade i njihove roditelje i odgojitelje. Osobito smo radosni i ponosni što će nam se na petu korizmenu nedjelju, 28. ožujka, na hodočašću pridružiti i mons. Francisco Javier Lozano, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Zašto želimo korizmena hodočašća posvetiti mladima?
Razlog radi kojega ove godine naša hodočašća kanimo posvetiti molitvi za mlade i one koji o njima brinu nije potrebno posebno obrazlagati. Ta i slijep može vidjeti kakvim su strašnim izazovima i opasnostima naši mladi danas izloženi zbog raznih loših utjecaja, ali i zbog nedostatnog ili nikakvog odgoja. No, postoji i dodatni poticaj da ovogodišnja korizmena hodočašća posvetimo molitvi za mlade i njihove odgojitelje. To je tisuću i sedamstota obljetnica mučeničke smrti sv. Vida, zaštitnika naše katedrale, grada Rijeke i Riječke nadbiskupije. Kako je mnogima poznato, sv. Vid je još kao dječak podnio mučeničku smrt ne hoteći se odreći svoje kršćanske vjere. Tako je pokazao da su mladi sposobni živjeti i žrtvovati se za najuzvišenije ideale. To očito znači da nisu tako “prizemni” kako neki misle.
Dakako, ni Vid ni toliki njemu slični dječaci i djevojčice, mladići i djevojke u svim vremenima, pa i u ovom našem, nisu takvima postali samo svojim moćima i sposobnostima, nego poglavito snagom Isusa Krista, koji je isti jučer, danas i u vijeke (usp. Heb 13, 8). Uz njega su oni nepokolebljivo prianjali, ne dopuštajući da ih išta odvoji od njegove ljubavi. Tu su ljubav u njihovo srce usađivali njihovi roditelji, svećenici, vjeroučitelji i drugi koji su Krista nosili u svome srcu. U slučaju sv. Vida to su bili njegovi sveti odgojitelji Modesto i Krescencija. To je troje kršćanskih svjedoka Sveti Otac Ivan Pavao II. u svojoj duhovskoj propovijedi u Rijeci 8. lipnja 2003. godine komemorirao ovim riječima: “Ovdje se, u gradu Rijeci, kao zaštitnik štuje sveti Vid, mladić, koji se nije ustručavao položiti vlastiti život kako bi očuvao svoju vjernost Kristu u kojoj su ga bili poučili njegovi sveti odgojitelji Modesto i Krescencija”.

Imati hrabrosti mlade pozivati na življenje kršćanskih ideala
Vidov primjer, i ne samo njegov, demantira sve one koji se ne usuđuju mladima predlagati uzvišene humane i kršćanske ideale, iz uvjerenja da oni za to nemaju razumijevanja ili snage. Postoje, naravno, i oni koji im tako visoke životne kriterije i ciljeve ne žele predlagati iz jednostavnog razloga jer sami u njih ne vjeruju niti se prema njima ravnaju. Posljedica toga je odustajanje od odgoja, odnosno prepuštanje mladih spontanom razvijanju. Ali taj je spontani razvoj samo privid, jer uvijek netko odgaja. Ako ne odgajaju oni koji su na to po pravu i dužnosti prvi pozvani, nadomjestit će ih netko drugi. Često je to “ulica”, a danas sve više i razni “trgovci” koji se, da bi djecu i mlade nečasno iskoristili za zaradu i bogaćenje, ubacuju u prazan prostor stvoren izostankom pravog odgoja.

Roditeljima prvima pripada pravo i dužnost odgajanja vlastite djece
A tko je prvi pozvan odgajati? To se pitanje može činiti suvišnim. Ta tko bi to trebao biti ako ne roditelji!? Međutim, povijest nam svjedoči o raznim pokušajima osporavanja roditeljima prava na odgoj djece koju su rodili. Nekad, pa i u režimu u kojem smo donedavno živjeli, to se je više-manje izričito zastupalo i zahtijevalo. Danas je, naprotiv, otvoreno osporavanje zamijenjeno prikrivenim. Tako se i u nas sve češće događa da se djecu izlaže raznim odgojnim eksperimentima bez znanja i odobrenja njihovih roditelja. Na taj se način roditeljima neizravno niječe pravo na odgoj vlastite djece.
Svjesna te činjenice, ali i uvjerena da su doista roditelji prvi pozvani odgajati svoju djecu, Crkva se ne umara u isticanju tog roditeljskog prava i dužnosti. U tom je smislu i Sveti Otac u svom već spomenutom duhovskom govoru u Rijeci poručio kršćanskim roditeljima: “Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskog i kršćanskog odgoja svoje djece, koristeći se također pomoći odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripremljenih vjeroučitelja … Ne umarajte se u ispunjavanju svoje roditeljske službe, ponavljajući pri tome zaziv što ga Riječani već sedam stoljeća s pouzdanjem upravljaju čudotvornome križu u riječkoj prvostolnici:’Pomogao nam sveti Križ svetoga Vida!’” Pred tim svetim raspelom i mi ćemo se ove korizme utjecati onome koji na njemu visi da svojim svetim Duhom nadahnjuje i vodi našu djecu i mlade, kao i one kojima su oni u prvom redu povjereni. Povedimo sa sobom i njih, svoju djecu i mlade, kako bi i oni sami, potaknuti našim primjerom i ugledajući se u sv. Vida, naučili u svojim problemima tražiti pomoć od Boga i računati s njegovom milošću.
Ne treba posebno isticati da kršćanski roditelj, kao i svaki drugi, najbolje odgaja ako sam živi ono što predlaže svojoj djeci i od njih zahtijeva. Osobni je primjer prvi i glavni uvjet pravog i uspješnog odgoja. To vrijedi za odgoj u vjeri, ali i za sve ostale ljudske i humane vrijednosti, napose one moralne. No, sastavni je dio roditeljske odgojne dužnosti i zaštita vlastitog djeteta od nepozvanih odgojitelja. A to su oni koji bez znanja i odobrenja roditelja žele djecu podvrgnuti svojim odgojnim metodama i ciljevima koji nisu u skladu s kršćanskim shvaćanjima čovjeka i života. Roditelji se doista ne bi smjeli ravnodušno odnositi prema takvim pojavama.

Odgojna uloga zajednice
Roditeljsko pravo na odgoj djece ne isključuje i pravo zajednice, društvene i crkvene, na odgoj svojih članova. Jedno pravo ne smije isključivati drugo. A to znači da se ni odgoji ne smiju suprotstavljati, nego nadopunjavati. Iz toga proizlazi nužnost neprestanog otvorenog i iskrenog dijaloga između roditelja i zajednice o metodama, vrijednostima i ciljevima odgoja. Kršćanski roditelj, niti ikoji drugi, ne bi smio zanemariti taj vid svoje odgovornosti za odgoj vlastite djece, prepuštajući jednostavno zajednici i njezinim ustanovama svu brigu za odgoj. A upravo je to danas čest slučaj. Posljedica toga je da i najbolji odgojni projekti i veliki trud mnogih ne donose željeni uspjeh, jer nedostaje roditeljska podrška.

Danas su nam posebno potrebni dobri odgojitelji
Nažalost, uvijek se događalo da su neki roditelji zanemarivali svoje odgojne dužnosti. Bilo je toga u davnini, o čemu svjedoči i slučaj svetog Vida kojeg su odgojili njegovi odgojitelji Modesto i Krescencija, a ne roditelji. Zanemarivanje odgojne dužnosti od strane roditelja posebno je izraženo u naše vrijeme. Zbog toga su nam danas tim više potrebni dobri odgojitelji, koji će svojim primjerom i zauzimanjem pružati djeci ono što ona ne dobivaju od svojih roditelja. Na ispunjavanje takve zadaće prema djeci pozvani su naši školski vjeroučitelji i župni katehete, ali jednako tako i svi učitelji i oni kojima je povjerena briga za djecu i mlade. I ovom prilikom želim tolikima od njih iskazati priznanje i zahvalnost za nesebičnu i požrtvovnu ljubav kojom prate i odgajaju povjerenu im djecu i mlade.

Truditi se oko stvaranja pogodnog odgojnog okruženja
Kvaliteta odgoja ovisi i o društvenom i crkvenom ozračju u kojem mladi naraštaji žive, a koje svi mi zajedno stvaramo. Zato i svaki trud oko pozitivnih promjena u društvu i u društvenim odnosima, kao i oko izgradnje vjerodostojnih kršćanskih zajednica, ima neprocjenjivo odgojno značenje. U tom je smislu svaki građanin i svaki vjernik dobar ili loš odgojitelj ovisno o tome što i koliko doprinosi uspostavi zdravih i humanih odnosa u široj zajednici kojoj pripada, odnosno ovisno o primjeru koji pruža mlađima. Danas je, nažalost, okruženje jedna od najvećih zapreka u ispravnom usmjeravanju i odgajanju mladih.

Mnogo je važnih razloga za hodočašće i molitvu
Moliti za naše mlade i njihove odgojitelje znači, dakle, moliti za ispravno shvaćanje čovjeka, njegova dostojanstva i njegovih mogućnosti, za jačanje odgojne svijesti i odgovornosti u roditelja, ali i za dar dobrih odgojitelja, škola i odgojnih ustanova, kao i za stvaranje povoljnog odgojnog ozračja u cijelom društvu i Crkvi. Riječ je o potrebi koja doista zahtijeva ustrajnu molitvu mnogih. Zato rado pođimo na korizmeno hodočašće u katedralu sv. Vida i molimo da nas taj sveti kršćanski mučenik i naš nebeski zaštitnik pred raspetim i uskrsnulim Gospodinom zagovara u našim potrebama.
Na sve mlade i njihove odgojitelje, kao i na sve hodočasnike i molitelje zazivam obilje Božjeg blagoslova.

Vaš nadbiskup
Ivan Devčić, nadbiskup metropolit