Svadba Jaganjčeva

Kateheza br. 8: Druga večernja nedjelje 1. tjedna
Uvodno čitanje: Hvalospjev, usp. Otk 19,1-7
Aleluja. Spasenje i slava i moć Bogu našemu! Doista, istiniti su i pravedni sudovi njegovi! Aleluja. / Aleluja. Hvalite Boga našega, sve sluge njegove! Svi koji se njega bojite, i mali i veliki. Aleluja. / Aleluja. Jer zakraljeva Gospodin, Bog naš, Svevladar. Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo! Aleluja. / Aleluja. Jer dođe svadba Jaganjčeva! Opremila se Zaručnica njegova! Aleluja.

1. Slijedeći niz psalama i hvalospjeva koji čine crkvenu molitvu Večernje, nalazimo se pred jednim himničnim odlomkom, uzetim iz devetnaestoga poglavlja Knjige otkrivenja i sastavljenim slijedom alelujâ i zazivâ.
U temelju tih radosnih zaziva stoji dramatična tužaljka prethodnoga poglavlja što je izriču kraljevi, trgovci i mornari nad propašću carskoga Babilona, grada zloće i potlačenosti, simbola razularenog progona Crkve.

2. Nasuprot tome zovu što uzlazi sa zemlje, odjekuje u nebesima radostan zbor koji na liturgijski način, osim aleluja, ponavlja i amen. Različiti zazivi slični antifonama, što ih liturgija Večernje ujedinjuje u jedinstveni hvalospjev, ustvari su stavljeni na usta različitih likova. Prije svega nailazimo na “silno mnoštvo”, sastavljeno od skupa anđela i svetih (usp. rr. 1-3). Ističe se, potom, glas “dvadesetčetvorice starješina” i “četiri bića”, simboličkih figura koje sliče nekoj vrsti svećenikâ te nebeske liturgije hvale i zahvale (usp. r. 4). Uzdiže se, konačno, i glas solista (usp. r. 5) koji, pak, uključuje u hvalospjev “silno mnoštvo” s početka (usp. rr. 6-7).

3. U budućim koracima ovoga našeg molitvenoga putovanja, imat ćemo prilike oslikati pojedine antifone te velebne i slavljeničke višeglasne pjesme hvale. Zasad ćemo se zadovoljiti dvjema opaskama. Prva se odnosi na uvodni zaziv koji kaže: “Spasenje i slava i moć Bogu našemu! Doista, istiniti su i pravedni sudovi njegovi” (rr. 1-2).
U srcu toga radosnog zaziva nalazi se predstavljanje odlučnoga zahvata Božjega u povijesti: Gospodin nije ravnodušan prema stvarima koje se odnose na čovječanstvo, poput kakvog bezosjećajnog i osamljenog vladaoca. Kao što kaže psalmist: “Gospodin na nebeskom sjedi prijestolju. Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske” (Ps 11,4).

4. Naprotiv, njegov je pogled izvor djelovanja, jer se upliće i uništava drske i nasilničke vlasti, obara ohole koji ga izazivaju, sudi onima koji čine zlo. Psalmist još i na slikovit način ocrtava (usp. Ps 11,7) ovaj Božji ulazak u povijest, kao što je to učinio i pisac Otkrivenja opisujući u prethodnome poglavlju (usp. Otk 18,1-24) strašan zahvat Božji prema Babilonu, koji je otrgnut sa svoga prijestolja i strovaljen u more. Na taj zahvat podsjeća i naš Hvalospjev u odlomku koji nije preuzet u molitvu Večernje (usp. Otk 19,2-3).
Naša molitva, dakle, mora ponajprije spominjati i hvaliti božansko djelovanje, djelotvornu pravdu Božju, njegovu slavu dostignutu pobjedom nad zlim. Bog se uprisutnjuje u povijesti, stajući na stranu pravednika i žrtava, upravo kako to izriče kratki, ali bitni zaziv Otkrivenja i kako se to često ponavlja u pjevanju psalama (usp. Ps 146,6-9).

5. Želimo ovdje istaknuti još jednu temu našega Hvalospjeva, koju razvija završni zaziv te čini jedan od dominantnih motiva samoga Otkrivenja: “Jer dođe svadba Jaganjčeva! Opremila se Zaručnica njegova!” (Otk 19,7). Krist i Crkva, Jaganjac i Zaručnica, u dubokom su zajedništvu ljubavi.
Nastojat ćemo pokazati sjaj toga mističnog zaručništva uz pomoć poetskoga svjedočenja velikoga oca sirske Crkve, svetoga Efrema, koji je živio u četvrtom stoljeću. Koristeći se na simbolični način znakom svadbe u Kani (usp. Iv 2,1-11), on predstavlja sâm taj gradić kako uosobljen hvali Krista s velikoga primljenoga dara:
“Skupa s gostima svojim zahvalit ću, jer si prosudio da sam dostojna pozvati ga: / Njega – nebeskoga Zaručnika, koji je sašao i pozvao sve, / a i ja sam pozvana ući na čistu njegovu svadbu / Pred narodima priznat ću ga Zaručnikom, nema drugih poput njega. / Njegova je ložnica pripravljena odvijeka, / njegova je ložnica opremljena bogatstvima i ništa joj ne nedostoje: / nije poput svadbe u Kani, čije je nedostatke uklonio” (Inni sulla verginita, 33,3: L’arpa dello Spirito, Roma 1999., str. 73-74).

6. U drugoj pjesmi koja također opjevava Kanu, sveti Efrem podcrtava kako je Krist, kojega su drugi pozvali na svadbu (točnije, zaručnici iz Kane), htio proslaviti svoju svadbu: svadbu sa svojom zaručnicom, a to je svaka vjerna duša. “Isuse, ti pozvan si na svadbu drugih, zaručnika iz Kane, / tu, pak, tvoje je slavlje, čisto i lijepo: veseli naše dane, / jer i domaćini tvoji, Gospode, trebaju / tvoje pjesme: nek’ zvuk citre tvoje sve ispuni! / Duša je zaručnica tvoja, tijelo je ložnica njena, / uzvanici su ti sjetila i misli. / A gdje je samo jedno tijelo, tu je tvoja svadba, / Crkva sva tvoja je svadbena gozba!” (Inni sulla fede, 14,4-5: isto, str. 27).