Program je započeo u Staroj Gradiški, gdje ih je dočekao domaći biskup Antun Škvorčević. Uputio im je riječi dobrodošlice, podsjetivši ih na povijest starogradiškog zatvora. Rekao je kako je tu u komunističko doba među ostalim uznicima tamnovalo više od 250 svećenika i desetak bogoslova zbog svoje vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Njihova žrtva zajedno s drugim nevino utamničenim osobama potiče nas da im iskazujemo zahvalnost i poštovanje te čuvamo čist spomen na njih, oslobođen mržnje, osvetničkih misli i osjećaja, istaknuo je biskup.

Spomenuo je da je starogradiška svećenička kalvarija započela 1945. ubojstvom starogradiškog župnika Ferde Maretića i imala svoje posebno očitovanje 1948. kad su komunističke vlasti odredile rušenje starogradiške župne crkve sv. Mihaela Arkanđela, prisiljavajući utamničene svećenike da u tom sudjeluju. Rekao je da je Požeška biskupija, uz potporu biskupa i svećenika Crkve među Hrvatima, izgradila novu starogradišku župnu crkvu sv. Mihaela Arkanđela u spomen utamničenim svećenicima i da je ona posvećena 2010. prigodom Svećeničke godine, a 2014. podignut je pokraj nje Memorijal svećeničkim žrtvama s popisom njihovih imena.

Uvodeći u pokajnički čin na početku euharistijskog slavlja biskup Škvorčević je rekao kako smo „duboko svjesni da Bog svojim praštanjem i milosrđem nadvladava zlo, da bi i žrtvama i zločincima, ako se kaju, udijelio dostojanstvo“. Pozvao je nazočne da „srcem spremnim opraštati upute Bogu svoju molitvu za svećenike i druge žrtve ovdašnjega logora“. Potaknuo ih je neka njima i svima drugima, koji su ovdje tamnovali radi svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, iskažu bratsku blizinu i poštovanje za žrtvu koju su ugradili u naše dobro i dostojanstvo hrvatske domovine. Još im je rekao neka budu molitelji i za počinitelje zla da im se Bog smiluje i iskaže milosrđe, te da s raspoloženjem raskajanog srca i savjesti mole oproštenje i za vlastite slabosti i grijehe. Uslijedio je Pokajnički čin, nakon kojega su sudionici slavlja uputili Isusu Kristu molitvu za utamničene svećenike.

U propovijedi je biskup Huzjak izrazio radost što na mjestu stradanja svećenika mogu duhovno rasti u svemu onome što kao svećenici jesu i žive. Usporedivši svećeničko stradanje u Staroj Gradiški s mučeništvom đakona Stjepana, koje prikazuje prvo čitanje iz Djela apostolskih, ustvrdio je kako se zlo bez obzira na ideologiju koja ga potiče uvijek iznova očituju kao neprijatelj istine. Rekao je kako razlog zašto je tome tako leži u činjenici da je začetnik zla Sotona za kojega je Gospodin Isus rekao da je otac laži i ubojica čovjeka od početka. Pobornici komunističke ideologije lažno su prikazivali svećenike kao neprijatelje naroda i komunističkoga društvenog poretka, te su si onda na temelju toga uzimali za pravo s njima raditi što im se prohtjelo, do osuđivanje na dugogodišnje i teške zatvorske kazne i ubijanja, ustvrdio je biskup.

Na temelju onoga što mu je ispripovjedio Stjepan Golubić, župnik njegove rodne župe Jalžabet, koji je u starogradiškom zatvoru tamnovao četiri godine i dva mjeseca, istaknuo je nekoliko stvari kojima je bio obilježen njihov život u spomenutom zatvoru. To je ponajprije okrutnost s kojom su čuvari i drugi postupali sa utamničenim svećenicima. Kao primjer je naveo podatak da je vlč. Golubiću tijekom njegova tamnovanju preminula majka, a oni mu to nisu niti rekli. Osobito teško su stavljanjem u samice kažnjavali one svećenike za koje bi saznali da su kriomice slavili misu. K tome, morili su ih glađu i iscrpljivali teškim fizičkim poslovima, od kojih je krajnje ponižavajuće bilo prisiljavanje da vlastitim rukama sruše starogradišku župnu crkvu, rekao je.

Međutim, i u tako poniženom stanju njihovo je „lice bilo kao u anđela“, kako se kaže u prvom čitanju za đakona Stjepana, dok su ga njegovi mučitelji kamenovali, ustvrdio je biskup. Rekao je da ih ni nakon odsluženja nepravedne kazne komunističke vlasti nisu ostavljale na miru, nego bi im dolazili i satima ih podvrgavali razgovorima, želeći od njih izvući informacije o bl. Alojziju Stepincu, čiji im je primjer trpljenja, a osobito primjer Isusove žrtve davao snage, da su bodreći se međusobno izdržali teški život u zatvoru te ucjene, pritiske i prijetnje da jedni druge izdaju.

Pozvao je sudionike slavlja da i oni poput utamničenih svećenika, koji su bili u nemogućnosti svakodnevno slaviti svetu misu i hraniti se euharistijskim kruhom, međusobno dijelili mrvice oskudnog kruha koji su dobivali, crpe snagu za svoj svećenički život iz Isusove euharistijske žrtve koju svakodnevno slave. Rekao je kako je njemu, koji je svećenički stasao uz spomenutog župnika Golubića, veoma drago što o našem svećeničkom poslanju možemo razmišljati baš na ovom mjestu gdje su toliki svećenici posvjedočili svoju veličinu, vjernost Bogu i Crkvi, te odanost svom narodu. Podsjetivši kako se svakodnevno možemo uvjeriti da je Crkva trajno izložena progonu, koji doduše nije više onako otvoren kako je bio u komunističkom režimu, nego se odvija na mnogo sofisticiraniji način, biskup Huzjak je ustvrdio da je i nama danas, kao nekoć sv. Stjepanu i utamničenim svećenicima potrebno zajedništvo, odvažnost, hrabrost i snaga da možemo vršiti djelo Božje na koje smo pozvani.

Rekao je da tu snagu crpimo iz vjere, koja treba biti pokretač našeg života, kako nas je uvjeravao papa Benedikt XVI., utemeljitelj Bjelovarsko-križevačke biskupije, jer nas ona povezuje s Kristom Uskrslim, pobjednikom nad grijehom i smrću. Napomenuvši da je upravo vjera davala snagu svećenicima da izdrže u teškim godinama njihova tamnovanja, biskup Vjekoslav je pozvao sudionike slavlja da se trajno nadahnjuju na njihovoj žrtvi, kako bi i njihovo svećeničko poslanje unatoč njihovim osobnim slabostima, nedostacima i životnim poteškoćama bilo prožeto predanjem, iskrenošću i dosljednošću, te da i oni poput sv. Stjepana na svojim licima odražavaju sjaj Isusove uskrsne pobjede.

Na kraju pričesti, biskup Škvorčević je rekao sudionicima slavlja kako je svaki put kad dođemo u Staru Gradišku prigoda obnoviti se u vjeri i vjernosti koju su posvjedočili utamničeni svećenici, kao i u njihovoj cjelovitoj predanosti Bogu i Isusovoj Majci, te ih je pozvao da predvođeni biskupom Vjekoslavom to potvrde činom predanja Blaženoj Djevici Mariji. Na svršetku misnog slavlja biskup Vjekoslav je u svoje ime i u ime svećenika svoje Biskupije zahvalio domaćem biskupu Antunu za gostoprimstvo i iskazanu pažnju, za bratsko zajedništvo Požeške i Bjelovarsko-križevačke biskupije.

Nakon toga zajedno su otpjevali pjesmu „Ljiljane bijeli“, koju je skladao p. Anzelmo Canjuga, kapucin koji je tamnovao u Staroj Gradiški, i uputili u memorijalni prostor oko crkve, gdje im je biskup Škvorčević ukratko protumačio mozaik koji se tamo nalazi. Biskupi i svećenici zatim su krenuli u Požegu gdje su nakon zajedničkog stola u Domu pape Ivana Pavla II. razgledali sakralnu povijesno-kulturnu baštinu Grada, napose starodrevnu crkvu sv. Lovre, Katedralu sv. Terezije Avilske, Dijecezanski muzej i Riznicu požeške Katedrale. Pohod Požeškoj biskupiji svećenici i biskup Vjekoslav završili su posjetom Voćinu i pobožnošću u bazilici Gospe Voćinske, gdje im je bio domaćin Ivan Ereiz, župnik i voditelj Svetišta, izvijestila je Požeška biskupija.