Susret je počeo u Biskupijskom centru molitvom Srednjega časa, a duhovni nagovor svećenicima održao je dekan Trebinjskog dekanata don Mladen Šutalo. U razmatranju, polazeći od pitanja „Tko sam ja pred Bogom i za koga sam zaređen?“, potaknuo je svećenike na produbljivanje osobne duhovnosti i povratak izvornom svećeničkom identitetu.

Govoreći o napastima suvremenoga svećeništva, istaknuo je opasnost da se naglasak stavi na uspješnost, vidljivost i priznanje, umjesto na vjernost, molitvu i tiho služenje. Osvrćući se na evanđeoske izvještaje o Isusovoj kušnji u pustinji, kako ih donose evanđelja po Mateju, Marku i Luki, govorio je o trima napastima koje se mogu očitovati i u svećeničkom životu: napast funkcionalnosti i mjerenja plodova brojkama, napast moći i utjecaja te napast spektakla i popularnosti. Sve tri, upozorio je, nude prečac bez križa, dok Krist bira put vjernosti, poslušnosti i skrivenosti.

Poseban naglasak stavljen je na tri korizmena stupa – molitvu, post i milostinju. Molitva je predstavljena kao povratak izvorištu i temelj svećeničkoga života; post kao oslobađanje srca od navezanosti; a milostinja kao darivanje sebe kroz vrijeme, strpljenje i blizinu ljudima koji traže prisutnost više nego savjet. Svećenik je, istaknuto je don Mladen, pozvan biti čovjek euharistije i milosrđa, svjestan da ne može dijeliti oprost ako ga sam ne prima.

Susret je nastavljen pokorničkim bogoslužjem u mostarskoj katedrali, uz prigodu za ispovijed i pobožnost križnoga puta. Središnji dio susreta bilo je euharistijsko slavlje s obredom pepeljenja koje je predvodio mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić.

U homiliji upućenoj svećenicima na Pepelnicu, biskup je pozvao na povratak Gospodinu kao temeljni stav svećeničkog života. Polazeći od riječi proroka Joela: „Vratite se k meni svim srcem svojim“, biskup je istaknuo kako korizma nije poziv na izvanjska postignuća, nego na obnovu odnosa s Bogom koji je već započeo u trenutku poziva.

Biskup je kazao da povratak pretpostavlja odnos koji već postoji. Bog ne poziva u nepoznato, nego natrag k sebi. Korizma zato nije stvaranje novoga identiteta, nego obnova prvotne ljubavi i radosti poziva. U svećeničkom životu udaljenost od Boga, upozorio je, rijetko nastaje naglo; ona se uvlači tiho: kroz naviku, funkcionalnost i preopterećenost službom koja postupno istiskuje osobni susret s Kristom.

Posebno je istaknuo opasnost „raspršenog srca“: svećenik može živjeti podijeljeno, rastrgan između različitih zahtjeva i očekivanja. Korizma je vrijeme sabiranja srca, uspostavljanja jedinstva između onoga što se naviješta i onoga što se živi.

U drugom dijelu homilije biskup je govorio o znaku pepela. „Prah si“ ne znači samo podsjetnik na prolaznost, nego na stvorenost. Svećenik nije izvor samome sebi, niti je Crkva njegovo vlasništvo. Biskup je upozorio svećenike na suptilnu napast nezamjenjivosti koja se može pojaviti u službi.

Pepeo, kako je pojasnio, razbija iluziju da sve ovisi o ljudskoj snazi, organizaciji i sposobnostima. Crkva je Kristova, a svećenik je čuvar dara koji ga nadilazi. Prihvaćanje vlastite krhkosti otvara prostor povjerenju i oslobađa od skrivenog tereta dokazivanja. Slabost, ako je prihvaćena u vjeri, postaje prostor djelovanja Božje milosti, protumačio je.

Biskup je također govorio o Pavlovu pozivu: „Pomirite se s Bogom.“ Istaknuo je kako taj poziv najprije odzvanja u srcu samoga svećenika. Moguće je, upozorio je, godinama služiti, a nositi u sebi neizmirene napetosti, razočaranja i rane. Protumačio je da samo pomiren svećenik može biti vjerodostojan posrednik pomirenja.

Ispovjedaonica, istaknuo je, nije mjesto moralne nadmoći, nego svjedočanstva da milosrđe ima posljednju riječ. Riječi oproštenja bit će tople i uvjerljive samo ako proizlaze iz osobnog iskustva oproštenja, pojasnio je.

Govoreći o evanđeoskom pozivu na molitvu, post i milostinju, biskup je u homiliji podsjetio na Isusove riječi o Ocu „koji vidi u skrovitosti“. U kulturi izloženosti i mjerljivosti, i pastoralni rad lako postaje podložan logici rezultata i uspjeha. Uputio je i kako riječ svećenika ima posebnu težinu: ona može liječiti, ali i povrijediti. Korizmeni post, stoga, ne odnosi se samo na hranu, nego i na govor, sudove i način ophođenja. Skrovitost je, kako je rekao biskup, mjesto pročišćenja nakane. Pastir koji zna klečati i boraviti pred Gospodinom, znat će i voditi narod bez izgaranja u aktivizmu, istaknuo je.

Homiliju je biskup završio pozivom da korizma ne ostane tek liturgijski hod prema Uskrsu, nego postane nutarnji prijelaz: od raspršenosti prema sabranosti, od umorne dužnosti prema obnovljenom daru, od straha prema povjerenju. Istaknuo je kako će narod osjetiti obnovu nade onda kada se njegovi pastiri sami vrate Gospodinu svim srcem. Prihvaćanje da su „prah koji Bog ljubi“ oslobađa za služenje bez straha i bez potrebe za dokazivanjem.