»Prva Sveta godina proglašena je tek 1300. godine. Tu Svetu godinu proglasio je papa Bonifacije VIII., potaknut velikim hodočašćima u Rim koja su se spontano događala. Zbog pada Jeruzalema pod vlast nevjernika, hodočašća u Svetu Zemlju bila su otežana te je narod spontano hodočašća u Jeruzalem zamijenio s hodočašćima u Rim. Papa je primijetio tu pojavio. Odredio je da, za dobivanje oprosta u Svetoj godini, oni koji žive u Rimu 30 puta pohode bazilike sv. Petra i sv. Pavla, a hodočasnici koji su dolazili izvan Rima bili su potaknuti pohoditi te bazilike 15 puta.

Prva jubilejska godina u središtu je imala oprost i hodočašće, što je ostalo do danas. Papa Bonifacije odredio je da se Sveta godina slavi svakih sto godina. Papa Klement 1343. određuje da se Sveta godina slavi svakih pedeset godina. Papa Urban VI. određuje 1389. da se Sveta godina slavi svakih 33 godine, što je broj godina Kristovog zemaljskog života. Papa Pavao II. određuje 1470. da se Sveta godina slavi svakih 25 godina, da se svakom omogući da tijekom svog života doživi jubilejsku godinu. Papa Pavao II. prvi u Buli proglašenja Svete godine koristi riječ jubilej. Taj Papa to je povezao s biblijskim poimanjem jubilejske godine i tako je do danas, ne računajući izvanredne jubilejske godine.

Papa je u Buli povodom proglašenja Godine jubileja 2025. podsjetio na vrijednosti jubilejske godine u Svetom Pismu u Knjizi Levitskog zakonika, gdje je naglasak da je to godina kad se oslobađaju robovi, otpuštaju dugovi i svatko se vraća na svoju očevinu koju je morao zbog nekog razloga prodati. Levitski zakonik je središnja knjiga Petoknjižja koje je najvažniji dio cijele Biblije. U židovskoj tradiciji djeca Bibliju počinju čitati s Knjigom Levitskog zakonika. Levitski zakonik sastoji se od riječi koje je Bog govorio Mojsiju iz šatora sastanka. Jahve je rekao Mojsiju na Sinajskom brdu neka traži od Izraelaca da zemlja u koju uđu, a koju im on daje, odražava Jahvin subotnji počinak. Sedme godine neka i zemlja uživa subotnji počinak, Jahvinu subotu.

Taj zakon ima poljodjelsku pozadinu, da se zemlja pusti jednu godinu da se odmori, da se u potpunosti ne iscrpi. Tada nije bilo gnojiva i na taj način čuvala se plodnost zemlje. Stoga taj propis ima i važnu ekološku poruku, da se zemlja ne smije iscrpljivati bez mjere. Ima i socijalnu poruku, jer navode se ljudi kojima treba priskrbiti prehranu, da čovjek bude gospodar stoci. Čovjek se treba brinuti za održavanje života na ovom svijetu. Jedno od sredstava je subotnja godina. Nakon te subotnje godine dolazi jubilejska godina koja je, između ostalog, opisana riječima: Sedam sedmica godina iznosi 49 godina, a onda zaori u trubu. Pedesetu godinu proglasite svetom. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Jubilejska godina poziva na povjerenje, na vjeru u Boga.

U središtu jubilejske godine su oprost, oslobađanje, opraštanje. Riječ jubilej, hebrejski jobel, znači ovan, a onda znači rog ovna. Jer rog se najčešće koristio kao truba kojom se zatrubilo desetog dana sedmoga mjeseca, a to je dan pomirenja, Jom Kipur – toga jedinog dana u godini veliki svećenik ulazio je u svetinju nad svetinjama, kad se prinosila žrtva za grijehe svećenika i svega naroda. U jubilejskoj godini oslobađali su se robovi, opraštali dugovi i tada se svatko vraćao na svoju očevinu. Ako je netko zbog nekog razloga morao prodati neku zemlju, ona mu se vraćala u jubilejskoj godini. Ako je sljedeća jubilejska godina bila blizu, prodajna cijena zemlje bila je manja,  a ako je bila daleko, cijena zemlje bila je veća. Jer ne prodaje se zemlja, nego se prodavao broj ljetina.

Smisao toga je da se svakih 50 godina u zemlji u Izraelu, koja je bila podijeljena između dvanaest plemena, sve vraća na početak. Da se vraća u stanje u koje je zemlja bila podijeljena kad su Izraelci došli u Obećanu zemlju i svatko je bio dobio svoj komad zemlje, kako je to Bog odredio. Smisao jubilejske godine je vraćanje na početak, da se uvijek počinje iznova, na neki način i da se popravljaju pogreške naraštaja. Jer prirodno je da otac stječe, a sin rastječe. U sistemu postojanja jubilejske godine, to se popravlja. Kada ne bi postojala jubilejska godina, tko bi pao u siromaštvo, više ne bi mogao iz njega izaći.

Biblijski povjesničari kažu da je jubilejska godina funkcionirala do 722. godine, do Asirskog progonstva, kad je palo Sjeverno kraljevstvo, odakle su ljudi odvedeni u asirsko ropstvo. Ta se teza temelji na tome da je do tada svako pleme živjelo na svom području. Nakon toga to se više nikad nije vratilo u prvobitno stanje, a jubilejska godina može se slaviti samo kad je svako pleme na svom području. Jubilejska se godina, sadržajno praktično u svom biblijskom značenju, u stvarnosti ne održava stoljećima, nego samo u svom načelnom spomenu što ta godina znači.

Povratak na očevinu tijekom jubilejske godine, poziv Neka se svatko vrati na svoju očevinu, u kasnijim vremenima može se izraziti s pojmom kojeg danas nazivamo hodočašće. Crvena boja u logu Hodočasnici nade Godine jubileja 2025. označava ljubav, djelovanje, žuta ljudsku toplinu, zelena mir i ravnotežu, plava sigurnost i zaštitu, a autoritet i unutarnji respekt odnosi se na križ koji u dnu ima sidro, jer križ je naša nada.

Postoje dva načina biblijskog shvaćanja vremena. Prvi je iz Poslanice Galaćnima (Gal 4,4): A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, od žene bi rođen, zakonu podložan, da podložnike zakona otkupi te primimo posinstvo. U tom tekstu vrijeme se shvaća kao cjelina, cjelovito, u čijem središtu je Kristov dolazak. Krist dolazi u punini vremena. Ne na kraju vremena, nego u punini vremena, jer Krist to vrijeme u potpunosti ispunja. Krist je središte vremena, njegov početak i kraj.

U drugom tekstu, iz Prve Petrove poslanice (1 Pt 1, 20-21)  je drugačije shvaćanje vremena. On bijaše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu. U tom slučaju vrijeme je shvaćeno periodično, kao raspodijeljeno na određena vremenska razdoblja. Isto je ono vrijeme koje je cjelovito i ovo koje je raspoređeno na razdoblja.

Važan tekst za kršćansko shvaćanje jubilejske Svete godine nalazi se u Knjizi proroka Izaije u 61. poglavlju; to je vrijeme nakon povratka Židova iz Babilonskog progonstva. Duh Jahve Gospoda na meni je jer me Jahve pomaza, posla me da Radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena, da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima, da navijestim Godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega (Iz 61, 1-2). U tim riječima spominje se Godina milosti koja ima sadržaj koji ima jubilejska godina: oslobađanje dugova, međusobno opraštanje i opraštanje s Božje strane.

Godina milosti Gospodnje poistovjećena je s Isusovim dolaskom i s njim sâmim, jer u Isusu se ispunilo Izaijino pismo čije je riječi i sâm Isus izgovorio, a prenio ih je evanđelist Luka uz početak Isusovog javnog djelovanja. Sadržaj godine Milosti Gospodnje vrijedi i za jubilejsku godinu: naglasak je na oslobođenju, opraštanju, na brizi za siromašne i bolesne, istaknuo je dr. Runje. To je i vrijeme obnove, baš i u materijalnom smislu, kad su se Izraelci vratili iz Babilonskog progonstva te treba obnoviti hram i cijelu zemlju.

Bog kažnjava grijeh na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ali milost iskazuje tisućama koljena nad onima koji ga se boje (Usp Izl 34,6-7). Dakle, uvijek prevladava milost i milosrđe, ali ne ignorira se ni realnost kazne. S obzirom na vremensko trajanje, dan kazne za zlo znači vremensku jedinicu koja je manja, a termin godina kazuje da je milost neusporedivo veća od trajanja kazne.«