U podlozi obreda ređenja je dijaloška forma, rekao je nadbiskup.
„Crkva vodi razgovor. Vodi razgovor s onim tko će ga zarediti, vodi razgovor s Onim tko ga je pozvao od utrobe majke svoje i očekuje odgovor onoga tko je pitan. A sve se odvija oko misli koje se čuju na obredu i u kontekstu su Božjeg obećanja: Dat ću vam pastire po srcu svome. To je Božje obećanje i od toga obećanja Crkva živi”, istaknuo je nadbiskup Puljić.

Druga misao je iz navještenog prvog čitanja, iz Knjige proroka Jeremije, kad Gospodin upućuje riječ Jeremiji koji se plaši, koji je zbunjen i ne usuđuje se učiniti što Gospodin traži od njega.

„Gospodin mu kaže: Ne boj se. Još dok si bio u utrobi majke svoje, ja sam te odabrao i odredio, idi. Dakle, Gospodnja riječ je zadnja i Gospodin ima planove. Sa svakim od nas, tako i s ređenikom Markom. Treću misao čuli smo u Evanđelju, kad Isus vodi dijalog sa svojim dragim učenikom Petrom, koji je u procesu Isusovog stradanja, od straha zanijekao Isusa, ne poznaje ga. Ali, nakon uskrsnuća Isus dolazi njemu: Petre, na stranu tvoja prošlost, ja te ponovno pitam: Voliš li me? Petrova ispovijest glasi da tri puta kaže: Ljubim te, Gospodine. Pa tebi je sve poznato“, naglasio je mons. Puljić pojašnjavajući otajstveni obred svećeničkog ređenja.

„Događaj ređenja uvodi nas u otajstvo Božjeg plana s ljudima i podsjeća na Isusove riječi: Ne izabraste vi mene, nego sam ja vas izabrao i odredio da idete i rod donosite, rekao je nadbiskup, istaknuvši da „divna posvetna molitva otkriva da je Božja milost što smo postali „rod odabrani, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta silna djela Gospodnja“ (1 Pet 2, 9).
„Mi svećenici osjećamo: Tvoja je milost da sam ovo što jesam. Posvetna molitva upravo to ističe. Božja je milost i što je Marko izrekao svjesno i slobodno svoj Evo me!. Bez toga Evo me ne bi bilo ništa. Potreban je Božji poziv i ljudski odaziv, Božji plan i ljudski odgovor na taj njegov plan: Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Taj stih iz 40. Psalma ujedno je mladomisničko geslo don Marka. Zato je duhovno zvanje dar i otajstvo vjere, u čijem su rađanju i hodu uključeni Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika.

Poželjevši don Marku da bude na visini zadatka kojeg mu Crkva povjerava, nadbiskup je rekao da Crkva od onih koji se odluče za svećeništvo traži da imaju prokušane vrline.
“Svećeničko zvanje mora biti obilježeno dostojnošću”, naglasio je mons. Puljić.
Podsjetio je da je prije desetak godina umirovljeni papa Benedikt XVI. proglasom Svećeničke godine želio „odati priznanje svećenicima za njihov apostolski rad, samozatajno služenje, ljubav i za vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao. Papa je tada ponudio za uzor velikodušnog pastira sv. Ivana Marije Vianneya koji je jednakim duhovnim poletom slavio svetu misu na oltaru i slušao pokornike u ispovjedaonici,“ rekao je mons. Puljić, naglasivši da je „svećenik velik po službi, ne po svojim ljudskim vrlinama, nego po Božjem odabiru“.

Istaknuo je misao sv. Ivana Vianneya o uzvišenosti svećeničke službe koji je rekao: „Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca“. „Ta je rečenica postala pokladom naše vjere i ušla je u Katekizam Katoličke Crkve. To pokazuje koliko je sv. Ivan Vianney bio svjestan nedostojnosti toga Božjeg poziva na kojega ga je Gospodin pozvao, ali i veličine dara u kojem se nalazi“, poručio je mons. Puljić.
Izrazio je radost Crkve zadarske za milosni dan ređenja i zahvalio Bogu što don Marko svetim činom ređenja postaje navjestitelj Božje istine koja spašava. U obraćanju ređeniku nadbiskup je rekao: „Temeljem Božjeg odabranja ti ćeš svetim obredom postati navjestitelj Radosne vijesti, djelitelj svetih tajna i odgojitelj Božjeg naroda. Svećenik nije samo netko “tko tamo nešto obavlja” na oltaru. On čini nešto što nitko drugi ne može po sebi činiti. A to je u ime Isusovo govoriti riječi odrješenja te po darovima kruha i vina, činom pretvorbe uprisutnjivati Krista Uskrsnuloga. Po svećenikovim riječima i gestama, Isus, usuđujem se reći, na zapovijed dolazi: Kad me zazivaš, tu sam. Kad želiš da budem tu, tu sam. To je veliko otajstvo pred kojim Crkva zahvaljuje i raduje se što je Božje obećanje na djelu, da će dati pastire po srcu svome,“ poručio je nadbiskup.

„Zbog toga svećeništvo nije obična služba, nego sakrament. Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Ta Božja smjelost, kako je lijepo rekao Benedikt XVI. u homiliji na završetku Svećeničke godine, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, krhkima, slabima i grešnima te usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo u njegovo ime, ta je Božja smjelost doista velika, kaže Benedikt XVI. Tu veličinu i otajstvo svećenik posebice proživljava kad nakon pretvorbe objavljuje vjernicima da se na oltaru, po njegovim riječima, „dogodila tajna vjere“ te pritom otkriva kako je i njegovo svećeništvo, poput euharistije, tajna vjere,“ naglasio je mons. Puljić, poručivši: „Svećenik je snagom Božjeg Duha primio neizbrisivi biljeg ređenja kako bi mogao slaviti euharistiju. Između svećeničkog reda i euharistije osobita je povezanost. Oba sakramenta rođeni su skupa u Božjem Srcu, u dvorani Posljednje večere“.
„Svjesna činjenice kako je zvanje Božji dar i govor koji zahtjeva velikodušan odgovor, Crkva se ne umara pozivati vjernike neka mole i čine sve kako bi bilo dovoljno svećeničkih zvanja koji će hraniti narod Kruhom života. Kako mi je nekada teško, kad vjernici kažu Ma dajte nam svećenika. Ma ne usuđujem se, ali trebao bih svaki put reći: Koliko se vi molite za svećenika? Prođe li vam dan da ne zavapite, Bože, pošalji nam svećenika. Daj nam svećenika. Zvanje nije samo – Ja hoću. Zvanje je – Bog poziva. Njega umoliti da on potakne da se javi novi kandidat. U tom smislu, Crkva stalno potiče zajednicu, poziva narod, molite za dobre i svete svećenike. Molite za svećenička zvanja“, potaknuo je mons. Puljić, poželjevši da puk ode iz katedrale s osobnom odlukom moliti za nova svećenička zvanja i moliti za kler Zadarske nadbiskupije, jer „bez molitve ne možemo ništa. S molitvom možemo puno“.

Ohrabrivši don Marka da se „uključuje u božanski plan spašavanja svijeta“, nadbiskup je poželio da „Gospodin do kraja izvede ono što je započeo na njegovom krštenju“. Da bude „vjeran Kristov učenik, vrli suradnik i pomoćnik biskupskog reda. Da ga Duh Sveti obdari velikim pouzdanjem u Boga, da njegovo služenje bude velikodušan dar ljubavi bez koristoljublja i dar služenja bez uvjetovanja“.

Na kraju mise, prije nego je udijelio mladomisnički blagoslov, don Marko je rekao da zahvaljuje Bogu i Božjem narodu kojima želi služiti svojim životom.
„U centru događaja ređenja je Krist jer sve što se događalo kroz moj put do svećeništva njegovo je djelo i njegova zasluga. Na meni je bilo samo da kažem Evo me i Hoću. Zahvaljujem Bogu za dar poziva kojeg sam primio po ređenju. Zahvaljujem nadbiskupu Puljiću koji mi je podrška od prvog dana kad sam bio primljen u kandidate za sveti red. Zahvalan sam i svim odgojiteljima Bogoslovnog sjemeništa Družbe Isusove u Zagrebu gdje sam se pripremao za službu i svim profesorima s Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu. Hvala župniku u Pakoštanima don Jerolimu Lenkiću i bivšem župniku don Juri Zuboviću koji me pratio tijekom bogoslovskih dana. Hvala roditeljima i rodbini. Moj put s ređenjem ne završava. Moj put služenja Bogu i Božjem narodu danas započinje. Molite se da mi svećenici budemo vjerni pastiri, dostojni svoje službe i da ne pokleknemo pred izazovima s kojima se susrećemo”, rekao je don Marko Vujasin.
U misi je suslavio i Marijan Štajner, profesor don Marka s fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu koji je sudjelovao i u trodnevnici pred ređenje u Vujasinovoj rodnoj župi u Pakoštanima koju je predvodio don Zvonimir Mikulić, duhovnik zadarskog sjemeništa Zmajević. Don Marko je slavio svoju mladu misu u nedjelju 28. lipnja u župnoj crkvi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima.