Sveta Stolica potiče u Hrvatskoj pluralizam i demokraciju

Zagreb, 30. 3. 1994. (IKA) – Katolički tjednik “Glas Koncila” u uskrsnom broju pod naslovom “Što Papa preporučuje hrvatskom vrhovništvu” analizira pismo što ga je u ime Ivana Pavla II. državni tajnik Svete Stolice Angelo Sodano uputio predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu. Tekst pisma u hrvatskom prijevodu objavljen je iz Ureda predsjednika republike 23. ožujka, te se narednog dana pojavio u hrvatskom dnevnom tisku. Urednički komentar posebno ističe kako Sveta Stolica očekuje od hrvatskog državnog vodstva “ponovno žrtvovanje radi postizanja mirnog suživota” i kako se život u hrvatskoj državi treba graditi u skladu s vrijednostima “svojstvenim kršćanskoj civilizaciji”.
“Očito je, dakle, došlo do pune suglasnosti između stavova i napora vatikanske diplomacije i hrvatskog vrhovništva glede rješenja u duhu washingtonskih sporazuma koji znače pobjedu suživota različitih naroda i vjeroispovijesti na istom tlu, da su odbačene namisli etničkih čišćenja i podjela teritorija po strogo etničkom ključu i da je – bez imalo naivnosti – potrebna spremnost na stanovita žrtvovanja kako bi se to ostvarilo” kaže se u komentaru. Osvrćući se na Papinu poruku kako cjelokupni život u novoj državi treba biti usklađen s vrijednostima svojstvenim kršćanskoj civilizaciji, komentar uočava: “Ta sržna nauka uključuje sve ono što se kako u odnosima vjerskih i državnih zajednica tako i o ljudskim pravima u suvremenim državama nalazi u dokumentima II. vatikanskog koncila i brojnim dokumentima papa i raznih ureda Svete Stolice nakon Koncila. U svim tim dokumentima Katolička Crkva prije svega polazi od ljudskih prava, iz čega izviru prava svih drugih ljudskih zajednica od obitelji do države. Poštivanje ljudskih prava i za Svetu je Stolicu osnovno mjerilo zakonitosti u svakoj državi.
(…) Zato u naše doba Sveta Stolica ne oklijeva koga će smatrati zakonitim nosiocem vlasti u određenoj državi. No ona istodobno smatra svojom dužnošću tako djelovati na konkretne vlasti da one budu i ostanu zakonite ne samo snagom provedenih izbora nego i trajnom transparentnošću svoga djelovanja pred licem naroda koji im je povjerio upravljanje. Riječ je o trajnoj skrbi za najdosljedniju formalnu i trajnu zakonitost i za trajnu javnost djelovanja. To znači da su nosioci vlasti tijekom cijeloga svoga mandata trajno odgovorni narodu koji tu odgovornost provjerava i potvrđuje služeći se slobodom javnog informiranja i javnog iznošenja različitih mišljenja.
(…) Napokon je jasno da se Crkva protivi svakoj formalnoj ili neformalnoj diktaturi, svakom nasilju i bezakonju koje bi se zaogrtalo tajnom ili autoritetom. I kad bi se pojavila diktatura koja bi državi htjela nametnuti katoličke zakone, za Crkvu bi takva diktatura bila bezbožna. Pokazalo se, uostalom, da nikakva diktatura nije ni željela vladati po Božjem zakonu nego je Božjim autoritetom nastojala pokrivati svoja bezakonja.”